Iza cijele balade o različitim pogledima na atensku demokraciju zapravo se krije optužnica za moj ‘rusofilski zločin‘

stdClass Object ( [id] => 1311509 [title] => Iza cijele balade o različitim pogledima na atensku demokraciju zapravo se krije optužnica za moj ‘rusofilski zločin‘ [alias] => iza-cijele-balade-o-razlicitim-pogledima-na-atensku-demokraciju-zapravo-se-krije-optuznica-za-moj-rusofilski-zlocin [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Na moj tekst “Stari Grci su znali kako spriječiti da na vlast dođu narcisi i psihopati”, objavljen u Spektru 15. srpnja, kritički je u prošlom Spektru (22. srpnja) reagirao kolega Željko Trkanjec.

Kako je kolega naveo da piše kao “profesor grčkog i latinskog jezika”, red je da i ja predstavim svoje akreditive: profesor sam psihologije i magistar psihologijskih znanosti sa završenim postdiplomskim studijem i obranjenim magisterijem (na temu ljudske agresivnosti), a završio sam i Fakultet političkih znanosti, gdje sam završni rad obranio na temu iz političke psihologije.

Nadam se da me u očima profesora grčkog i latinskog to dovoljno kvalificira za pisanje tekstova iz političke psihologije, poput ovog na koji je reagirao.

U svojem tekstu pisao sam o patokraciji – obliku političke vladavine koji nastupa kada na vlast dođu psihopati – te o metodama starih Grka za sprječavanje tih situacija. Povod mi je bio esej britanskog psihologa sa Sveučilišta u Leedsu Stevea Taylora, koji kaže da je politički sustav stare Atene “bio istinski demokratskiji od današnjeg sustava u Britaniji ili Americi”.

Pojam patokracije

Kolega Trkanjec zamjera i Tayloru i meni romantiziranje atenske demokracije. Čudna zamjerka, s obzirom na to da on sâm u svojem reagiranju ističe da doba Periklove vlasti – a baš sam o tom razdoblju pisao – predstavlja “zlatno doba atenske demokracije”.

Dalje kaže da pojam patokracije “nije zaživio u političkoj teoriji”, jer ga “ne poznaju znanstveni časopisi, Oxfordske enciklopedije...”. Ovdje se Drina počinje kriviti: to što pojam patokracija “nije zaživio u političkoj teoriji” ne znači da patokracije nema i da o njoj ne treba pisati.

Pojam patokracije je novijeg datuma. Autor mu je poljski psiholog Andrzej Łobaczewski, čija je knjiga “Politička ponerologija” – u kojoj tumači taj pojam – izašla 1998. na poljskom, a 2006. na engleskom, dok je novo izdanje tiskano lani. A Taylor je knjigu o patokraciji objavio ove godine. Članak o patokraciji objavljen je 2019. u znanstvenom časopisu “Psychology Today”, a 2021. i na službenim stranicama Britanskog psihološkog društva. Patokracija je kao pojam ušla i u MacMillanov digitalni rječnik.

Možda je problem što kolega Trkanjec taj pojam traži po politološkim rječnicima i časopisima, a to je termin iz političke i socijalne psihologije, pa se o njemu, logično, piše u psihološkim znanstvenim časopisima.

Jedan izvor? Ne, tri

Štoviše, taj pojam polako prihvaćaju i druge društvene znanosti, pa lani o patokraciji na svojem akademskom blogu piše i britanski sociolog i professor emeritus na londonskom UCL-u Graham Scambler, osnivač i kourednik međunarodnog časopisa “Social Theory and Health”.

“Djelo Lobaczewskog čini mi se zanimljivim. Ako je, kao što kritički realisti tvrde, društvo otvoren sustav s kauzalnošću i prema gore i prema dolje, onda mi sociolozi trebamo obratiti pažnju na psihološke inpute u društveni svijet”, piše Scambler.

A lani je na Filozofskom fakultetu u Splitu, na Odsjeku za filozofiju, obranjen prvi završni rad na temu Lobaczewskog i njegove patokracije.

Kolega Trkanjec veli i da sam se u tumačenju atenske demokracije “oslonio na samo jedan izvor koji o njoj zna premalo”, pa sam izvukao zaključak koji se tobože “ne može izvući iz navedenih činjenica”.

---

---

Međutim, kolega nije pažljivo brojio izvore koji u mojem tekstu govore o atenskoj demokraciji. Nije jedan izvor, nego su tri.

Osim Taylora, u mojem tekstu o atenskoj demokraciji govore i Paul Cartledge, profesor grčke kulture na Sveučilištu Cambridge, te znanstvena novinarka Megan Gannon, suradnica časopisa Smithsonian.

Kako sam "u potpunosti otišao u pogrešnom smjeru"

Potom kolega sudi da sam “u potpunosti otišao u pogrešnom smjeru” kada navodim da “po broju pokrenutih ratova i agresija na druge zemlje egalitarne socijalističke zemlje značajno zaostaju za hijerarhijskim kapitalističkim društvima”.

“...što sa činjenicom da je Sovjetski Savez također napao Poljsku? Što li je socijalistička Kuba radila u Angoli? Rat Narodne Republike Kine i Vijetnama?” pita slavodobitno kolega.

No ja nisam ni napisao da socijalističke države nisu pokretale ratove, nego da po broju tih ratova i agresija “značajno zaostaju” za kapitalističkim društvima.

To proizlazi iz Taylorove teze da su hijerarhijska društva ratoborna, a egalitarna društva miroljubiva. Da bismo tu tezu aplicirali na dimenziji kapitalizam – socijalizam, ne treba nam znanstveno istraživanje, nego su dovoljne dvije stvari: elementarno znanje novije povijesti i umijeće brojenja na prste
Jer kolega Trkanjec je uspio navesti ukupno tri rata ili vojne intervencije socijalističkih država. Neke je i zaboravio, no to sve skupa jedva prelazi broj prstiju jedne ruke.

S druge strane, ako idemo nabrojiti samo ratove, rušenja stranih vlada i vojne intervencije SAD-a – od Irana 1953. i Gvatemale 1954. do zadnjih nastupa u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji – ne bi nam dostajalo ruku i prstiju. A gdje su druge kapitalističke zemlje?

Putin i ‘pad na testu kritičnosti‘

Po broju ratova i agresija socijalističke države doista “značajno zaostaju” u odnosu na kapitalističke. Nema ništa sporno u toj terenskoj činjenici. Oba svjetska rata pokrenule su kapitalističke zemlje. I ukrajinski rat je sukob između hijerarhijskih društava, gdje je kapitalistička Rusija napala kapitalističku Ukrajinu.

Kao profesor grčkog i latinskog, kolega Trkanjec još se relativno dobro snalazi s mrtvim jezicima i mrtvim društvima, ali kad ode na živuća, suvremena društva, onda ide u pogrešnom smjeru i neumitno promašuje zaključak.

Tako me pita što je Kuba radila u Angoli. Rado ću mu odati: Kuba je u Angoli radila isto ono što su Britanija i SAD radile u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji, kada su pomagale Titovim partizanima. Tako je i Kuba u Angoli pomagala oslobodilačkom pokretu MPLA (Narodni pokret za oslobođenje Angole).

No čini se da je čitav tekst kolega Trkanjec pisao samo zbog zadnjeg pasusa, u kojem me napada jer u članku o patokraciji “baš niti jednom” nisam spomenuo ruskog predsjednika Vladimira Putina “koji nedvojbeno pati od kompleksa visine i gubitka kose” (!). Na tom je mjestu moj članak, veli kolega, “pao na testu kritičnosti”.

Tu smo, dakle: čitava balada o različitim pogledima na atensku demokraciju samo je smokvin list koji treba sakriti političku optužnicu za moj “rusofilski zločin” koji se odvija u današnjici.

Čudno je kako Trkanjec nije uočio da ni Taylor ne navodi Putina, iako je članak – koji je bio povod za moj tekst – objavio prošlog mjeseca. Kao primjere patokratskih političara on navodi Donalda Trumpa i Borisa Johnsona, što sam i citirao, a ne smatram se odgovornim za to što nije naveo i druge.

Albright osjetljiva na nepravdu, zlostavljanje, zločine...?

Cilj mi nije bio nabrajati psihopate u svjetskoj politici, nego ukazati na to da osobe s psihološkim osobinama iz “mračne trijade” (narcizam, makijavelizam, psihopatija) lako dolaze na vodeća mjesta u političkim strankama i vladama – čime nastupaju uvjeti za razvoj patokracije – te podsjetiti na to koje su metode stari Grci koristili kako bi spriječili takav nedemokratski rasplet.

Uostalom, sumnjam da bismo se kolega Trkanjec i ja složili oko popisa psihopata među svjetskim političarima. Recimo, na mojem bi se popisu našla i bivša državna tajnica SAD-a Madeleine Albright, među ostalim i zbog svoje reakcije - kao veleposlanice SAD-a u UN-u - na UN-ov izvještaj da je zbog sankcija Iraku umrlo pola milijuna iračke djece.

---

---

U čuvenom intervjuu koji je Albright 12. svibnja 1996. dala za kultnu emisiju “60 minutes” na CBS-u – po objavi UN-ova izvještaja o devastirajućim efektima sankcija protiv Iraka – vidno potresena američka novinarka Leslie Stahl pita Albright:

“Čuli smo da je pola milijuna (iračke) djece umrlo zbog toga. Pa to je više djece nego što ih je umrlo u Hirošimi. Je li vrijedilo te cijene?”

A Albright mrtva hladna veli: “Mislim da je to vrlo težak izbor, ali mi mislimo da je vrijedilo.”

Madeleine Albright umrla je lani, 23. ožujka. Isti dan kolega Trkanjec objavljuje dirljivi nekrolog u kojem o milosrdnoj gospođi piše sljedeće:

“Ozbiljna, oštra, promišljena, svjesna moći koju ima. Ali izuzetno, kako to žena i majka može, osjetljiva na nepravdu, zlostavljanje, zločine, posebno protiv žena i djece, uvijek najvećih žrtava bilo kojeg rata ili krize.”

Za mene, kao profesora psihologije i magistra psihologijskih znanosti, ta izjava o iračkoj djeci prokazuje Madeleine Albright kao školski primjer bešćutne osobe psihopatske strukture, lišene čak i elementarne ljudske empatije.

Na kraju se moram vratiti na koleginu suptilnu tezu da je Putin napao Ukrajinu zato što je oćelavio. Čudi me da kompleksnu geopolitičku genealogiju ukrajinskog rata uvaženi kolega analitički svodi na takvu banalnost.

Ali ako je u pravu, predlažem da on i ja skupa platimo Putinu zahvat presađivanja kose, i rat će stati do kraja godine, a mi ćemo troškove refundirati od novčanog dijela Nobelove nagrade za mir koju ćemo dobiti dogodine. Još će nam i ostati sitniša da platimo misu za plemenitu dušu Madeleine Albright, a iračku djecu tko jebe, nisu imala sreće sa svojim kolateralnim djetinjstvom.

\u010cini se da je \u010ditav tekst kolega Trkanjec pisao samo zbog zadnjeg pasusa, u kojem me napada jer u \u010dlanku o patokraciji \u201cba\u0161 niti jednom\u201d nisam spomenuo ruskog predsjednika Vladimira Putina \u201ckoji nedvojbeno pati od kompleksa visine i gubitka kose\u201d (!)<\/p>","","

Čini se da je čitav tekst kolega Trkanjec pisao samo zbog zadnjeg pasusa, u kojem me napada jer u članku o patokraciji “baš niti jednom” nisam spomenuo ruskog predsjednika Vladimira Putina “koji nedvojbeno pati od kompleksa visine i gubitka kose” (!)

[popup_gallery] => Array ( [0] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/07/25/25363367.jpg [title] =>

Čini se da je čitav tekst kolega Trkanjec pisao samo zbog zadnjeg pasusa, u kojem me napada jer u članku o patokraciji “baš niti jednom” nisam spomenuo ruskog predsjednika Vladimira Putina “koji nedvojbeno pati od kompleksa visine i gubitka kose” (!)

Alexander Kazakov/Afp ) [1] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/07/25/25331837.jpg [title] => Afp ) [2] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/07/25/21394950.jpg [title] =>

Bivša državna tajnica SAD-a, pokojna Madeleine Albright

John Thys/Afp ) [3] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/07/25/25331840.jpg [title] => Afp ) ) [bgPosition] => [text] => {OCMSplitter}

Na moj tekst “Stari Grci su znali kako spriječiti da na vlast dođu narcisi i psihopati”, objavljen u Spektru 15. srpnja, kritički je u prošlom Spektru (22. srpnja) reagirao kolega Željko Trkanjec.

Kako je kolega naveo da piše kao “profesor grčkog i latinskog jezika”, red je da i ja predstavim svoje akreditive: profesor sam psihologije i magistar psihologijskih znanosti sa završenim postdiplomskim studijem i obranjenim magisterijem (na temu ljudske agresivnosti), a završio sam i Fakultet političkih znanosti, gdje sam završni rad obranio na temu iz političke psihologije.

Nadam se da me u očima profesora grčkog i latinskog to dovoljno kvalificira za pisanje tekstova iz političke psihologije, poput ovog na koji je reagirao.

U svojem tekstu pisao sam o patokraciji – obliku političke vladavine koji nastupa kada na vlast dođu psihopati – te o metodama starih Grka za sprječavanje tih situacija. Povod mi je bio esej britanskog psihologa sa Sveučilišta u Leedsu Stevea Taylora, koji kaže da je politički sustav stare Atene “bio istinski demokratskiji od današnjeg sustava u Britaniji ili Americi”.

Pojam patokracije

Kolega Trkanjec zamjera i Tayloru i meni romantiziranje atenske demokracije. Čudna zamjerka, s obzirom na to da on sâm u svojem reagiranju ističe da doba Periklove vlasti – a baš sam o tom razdoblju pisao – predstavlja “zlatno doba atenske demokracije”.

Dalje kaže da pojam patokracije “nije zaživio u političkoj teoriji”, jer ga “ne poznaju znanstveni časopisi, Oxfordske enciklopedije...”. Ovdje se Drina počinje kriviti: to što pojam patokracija “nije zaživio u političkoj teoriji” ne znači da patokracije nema i da o njoj ne treba pisati.

Pojam patokracije je novijeg datuma. Autor mu je poljski psiholog Andrzej Łobaczewski, čija je knjiga “Politička ponerologija” – u kojoj tumači taj pojam – izašla 1998. na poljskom, a 2006. na engleskom, dok je novo izdanje tiskano lani. A Taylor je knjigu o patokraciji objavio ove godine. Članak o patokraciji objavljen je 2019. u znanstvenom časopisu “Psychology Today”, a 2021. i na službenim stranicama Britanskog psihološkog društva. Patokracija je kao pojam ušla i u MacMillanov digitalni rječnik.

Možda je problem što kolega Trkanjec taj pojam traži po politološkim rječnicima i časopisima, a to je termin iz političke i socijalne psihologije, pa se o njemu, logično, piše u psihološkim znanstvenim časopisima.

Jedan izvor? Ne, tri

Štoviše, taj pojam polako prihvaćaju i druge društvene znanosti, pa lani o patokraciji na svojem akademskom blogu piše i britanski sociolog i professor emeritus na londonskom UCL-u Graham Scambler, osnivač i kourednik međunarodnog časopisa “Social Theory and Health”.

“Djelo Lobaczewskog čini mi se zanimljivim. Ako je, kao što kritički realisti tvrde, društvo otvoren sustav s kauzalnošću i prema gore i prema dolje, onda mi sociolozi trebamo obratiti pažnju na psihološke inpute u društveni svijet”, piše Scambler.

A lani je na Filozofskom fakultetu u Splitu, na Odsjeku za filozofiju, obranjen prvi završni rad na temu Lobaczewskog i njegove patokracije.

Kolega Trkanjec veli i da sam se u tumačenju atenske demokracije “oslonio na samo jedan izvor koji o njoj zna premalo”, pa sam izvukao zaključak koji se tobože “ne može izvući iz navedenih činjenica”.

---

---

Međutim, kolega nije pažljivo brojio izvore koji u mojem tekstu govore o atenskoj demokraciji. Nije jedan izvor, nego su tri.

Osim Taylora, u mojem tekstu o atenskoj demokraciji govore i Paul Cartledge, profesor grčke kulture na Sveučilištu Cambridge, te znanstvena novinarka Megan Gannon, suradnica časopisa Smithsonian.

Kako sam "u potpunosti otišao u pogrešnom smjeru"

Potom kolega sudi da sam “u potpunosti otišao u pogrešnom smjeru” kada navodim da “po broju pokrenutih ratova i agresija na druge zemlje egalitarne socijalističke zemlje značajno zaostaju za hijerarhijskim kapitalističkim društvima”.

“...što sa činjenicom da je Sovjetski Savez također napao Poljsku? Što li je socijalistička Kuba radila u Angoli? Rat Narodne Republike Kine i Vijetnama?” pita slavodobitno kolega.

No ja nisam ni napisao da socijalističke države nisu pokretale ratove, nego da po broju tih ratova i agresija “značajno zaostaju” za kapitalističkim društvima.

To proizlazi iz Taylorove teze da su hijerarhijska društva ratoborna, a egalitarna društva miroljubiva. Da bismo tu tezu aplicirali na dimenziji kapitalizam – socijalizam, ne treba nam znanstveno istraživanje, nego su dovoljne dvije stvari: elementarno znanje novije povijesti i umijeće brojenja na prste
Jer kolega Trkanjec je uspio navesti ukupno tri rata ili vojne intervencije socijalističkih država. Neke je i zaboravio, no to sve skupa jedva prelazi broj prstiju jedne ruke.

S druge strane, ako idemo nabrojiti samo ratove, rušenja stranih vlada i vojne intervencije SAD-a – od Irana 1953. i Gvatemale 1954. do zadnjih nastupa u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji – ne bi nam dostajalo ruku i prstiju. A gdje su druge kapitalističke zemlje?

Putin i ‘pad na testu kritičnosti‘

Po broju ratova i agresija socijalističke države doista “značajno zaostaju” u odnosu na kapitalističke. Nema ništa sporno u toj terenskoj činjenici. Oba svjetska rata pokrenule su kapitalističke zemlje. I ukrajinski rat je sukob između hijerarhijskih društava, gdje je kapitalistička Rusija napala kapitalističku Ukrajinu.

Kao profesor grčkog i latinskog, kolega Trkanjec još se relativno dobro snalazi s mrtvim jezicima i mrtvim društvima, ali kad ode na živuća, suvremena društva, onda ide u pogrešnom smjeru i neumitno promašuje zaključak.

Tako me pita što je Kuba radila u Angoli. Rado ću mu odati: Kuba je u Angoli radila isto ono što su Britanija i SAD radile u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji, kada su pomagale Titovim partizanima. Tako je i Kuba u Angoli pomagala oslobodilačkom pokretu MPLA (Narodni pokret za oslobođenje Angole).

No čini se da je čitav tekst kolega Trkanjec pisao samo zbog zadnjeg pasusa, u kojem me napada jer u članku o patokraciji “baš niti jednom” nisam spomenuo ruskog predsjednika Vladimira Putina “koji nedvojbeno pati od kompleksa visine i gubitka kose” (!). Na tom je mjestu moj članak, veli kolega, “pao na testu kritičnosti”.

Tu smo, dakle: čitava balada o različitim pogledima na atensku demokraciju samo je smokvin list koji treba sakriti političku optužnicu za moj “rusofilski zločin” koji se odvija u današnjici.

Čudno je kako Trkanjec nije uočio da ni Taylor ne navodi Putina, iako je članak – koji je bio povod za moj tekst – objavio prošlog mjeseca. Kao primjere patokratskih političara on navodi Donalda Trumpa i Borisa Johnsona, što sam i citirao, a ne smatram se odgovornim za to što nije naveo i druge.

Albright osjetljiva na nepravdu, zlostavljanje, zločine...?

Cilj mi nije bio nabrajati psihopate u svjetskoj politici, nego ukazati na to da osobe s psihološkim osobinama iz “mračne trijade” (narcizam, makijavelizam, psihopatija) lako dolaze na vodeća mjesta u političkim strankama i vladama – čime nastupaju uvjeti za razvoj patokracije – te podsjetiti na to koje su metode stari Grci koristili kako bi spriječili takav nedemokratski rasplet.

Uostalom, sumnjam da bismo se kolega Trkanjec i ja složili oko popisa psihopata među svjetskim političarima. Recimo, na mojem bi se popisu našla i bivša državna tajnica SAD-a Madeleine Albright, među ostalim i zbog svoje reakcije - kao veleposlanice SAD-a u UN-u - na UN-ov izvještaj da je zbog sankcija Iraku umrlo pola milijuna iračke djece.

---