Poznati kuhar iz Rogoznice otkrio sve: zašto je odustao od svećenstva, kako se zaljubio u Katarinu... Dao je i recepte

Stjepan Vukadin, član žirija popularnog Masterchefa koji se emitira na Novoj TV, primio nas je u svom restoranu iL Ponte u Trogiru kojeg vodi zadnjih godinu dana. S njim su bili i Damir Tomljanović i Melkior Bašić, tako smo dobili i sjajne zajedničke fotografije. 

Sa Stipom smo u lijepoj i ugodnoj atmosferi pričali kako je to biti na televiziji, je li se navikao na popularnost, kako se zaljubio u suprugu Katarinu, zašto je odustao od svećenstva, pa kako njegov dvogodišnji sin Gabriel voli kuhati...

Otkrio nam je i da mu je među prvim riječima bila "teća", a ne mama ili tata. Ispričao nam je anegdote sa snimanja, kao i što sve chef treba imati i biti da bi bio dobar i koliko on voli svoj posao, zašto obožava motore. Za kraj nam je napisao dva recepta. 

U ranoj mladosti ste htjeli biti svećenik…

Odgojen sam u katoličkoj obitelji, stric mi je svećenik. Uvijek smo skupa molili krunicu. To nas je jako povezalo i zbližilo. Obitelj je uvijek bila na prvom mjestu, ima nas šestero braće i sestara. Odrastao sam u Rogoznici, ribarskom mistu di znaš sve ljude, tamo sam ministrirao u Crkvi.

Prvo sam rekao da ću ići u kuhare, no roditeljima se nije svidjelo, tada je to bilo neatraktivno zanimanje, onda sam upisao za tehničara za računarstvo. Jedno jutro sam se probudio i dobio poziv... Počeo sam razmišljati kako ću biti svećenik. Osjećaj je isti kao kada se zaljubiš! Probudiš se ujutro i prvo promisliš na tu curu, uzimaš mobitel, gledaš jel‘  ti se javila, jel‘ ti poslala poruku...

Tako je meni bilo sa sjemeništem. Svaku večer i jutro sam mislio o tome. Mislio sam da će me to proći, no nije. Onda sam rekao svojima da želim biti svećenik.  Njima je bilo drago. Nakon prvog polugodišta sam se iz tehničke prebacio u sjemenište u Split.

Tamo je bilo skoro kao u vojsci, ali bilo je zanimljivo. To je trajalo par mjeseci gdje sam se ja prebirao i razmišljao jesam li ja za to ili nisam. Ali kad sam opet počeo razmišljati o kuhinji, kako bi spremio ovo ili ono, shvatio sam da ipak svećenički put nije meni predodređen, preispitao sam svoj put... Vratio sam se doma i rekao svojima, upisao sam onda kuhare i to je bilo to!

Kako je onda išla priča?

Uvijek sam se motao oko obitelji dok su kuhali. Najviše sam se zaljubio kad sam došao u pravu kuhinju u Marini Frapi u Rogozici, tu sam počeo svoj profesionalni put, sve je teklo fluidno... Zavolio sam jako rad u kuhinji. Htio sam biti najbolji!

Mi kao obitelj nismo imali puno, no to me izgradilo i rekao sam sam sebi da ću svojoj obitelji moći priuštiti normalne stvari.

Nakon određenog iskustva, dobio sam ponudu da preuzmem u Splitu restoran, digao sam kuhinju na jedan veći nivo, kod šefa kuhinje je najbitnije da digne poslovanje restorana. Povećao sam ga za tri puta. Dobili smo i Michelin preporuku. Šef kuhinje treba sve posložiti.

Imao sam razne ponude nakon toga i među njima i ponudu da preuzmem restoran iL Ponte u Trogiru. Vidio sam ovdje veliki potencijal. Dobro im je došao novi vođa. U Splitu sam osjetio stagnaciju i da više ne mogu napredovati i ovo je bila prekretnica. Preuzeo sam sve.

Kako ide posao nakon godinu dana?

Sve sam stavio na isti datum, 25. 11. mi je ženi rođendan, imendan, otvorenje restorana, 25. 11. sam je zaručio. Tako da datum ne mogu zaboraviti.

Restoran je doživio boom odmah na početku. Prvi dan smo imali dva – tri stola za večerom, a za par dana smo već bili puni. Do dan danas se nisam odmorio. Tako da je sve super, sve smo lijepo posložili. Uvijek se ima nešto za poboljšati, ali trudimo se. Ubacit ćemo i živu vatru, pravi roštilj i vitrinu s ribom. Ugostiteljstvo znači znati ugostiti gosta i da se osjeća lijepo. Najveće priznanje od svih je da ti se gost vraća.

Kako je uslijedio poziv za Masterchef?

Zvali su me. Mislio sam prvo da me netko zeza, no pozvan sam na casting. Bilo je dosta kandidata za žiri, bio je prvi krug, nakon toga su mi rekli da će mi se javiti. Mislio sam “da da, moš mislit”. Javili su mi se da sam prošao u drugi, nakon toga se nisu javili 2-3 tjedna, pa sam mislio da od toga nema ništa. Nisam očekivao da ću biti u žiriju.

No onda sam dobio novi poziv s Nove TV da sam odabran. Bio sam u šoku! Na početku sam imao ogromnu tremu. Sad nam je druga sezona, sad možemo reći da već bolje znamo što radimo!

Kako je biti u žiriju?

Na početku je bilo malo čudno, moraš se uživjeti u tu ulogu. Shvatio sam to ozbiljno. Upoznao sam tu dva prijatelja za cijeli život, Melkiora i Damira. Predivno je iskustvo. Na televiziji se snima po cijeli dan, ima puno toga što moramo odraditi, a što se ne vidi na ekranu. Nas trojica i ekipa s Nove TV odlično funkcioniramo.

Treba naučiti balansirati, da ne pati ni privatni ni poslovni život. Svo slobodno vrijeme odvajam za sina Gabrijela i ženu. Bitan je balans između privatnog i poslovnog.

Na snimanju bude puno smijeha i spački. Pogotovo Damir radi spačke! Snimanja traju po 12 sati, moramo napraviti dobru atmosferu. Mi kuhari imamo neki svoj humor, znamo se šaliti.

Kako je biti popularan?

Ispočetka je bilo čudno. Dogodilo se preko noći. Čovjek se na kraju navikne. Naravno, nekom sam najdraži, nekom sam najmrži, tko me gleda, no sve je to normalno. Ljudima koji komentiraju druge rekao bih da ne mogu komentirati tuđe živote i osobu, ako je nisu upoznali. Ne možeš osobu upoznati preko ekrana. Bio sam svjestan da će biti i pozitivnih i negativnih kritika.

Je li vas nešto posebno iznenadilo?

Jedan slučaj me toliko dirnuo u srce. Jedna gospođa mi je poslala poruku da je izgubila sina mojih godina koji je bio kuhar i moja je pojava podsjeća na njega. Svaki dan gleda Masterchef i ja je, kaže, podsjećam kao da je njen sin još uvijek tu. Prvo nisam znao što da odgovorim, pa sam napisao da mi je drago da je tako. Iako je tužna, ipak mi je ta priča izvukla osmijeh na lice. Bude poruka gdje su ljudi oduševljeni nama. To nam daje motivaciju da nastavimo tako.

Vaša ljubavna priča?

Upoznali smo se na radnom mjestu. Bio sam šef kuhinje, a ona je došla raditi u računovodstvo. Čim sam je vidio, odmah sam je doživio! Počeo sam osobno nositi otpremnice robe koja je dolazila njoj. I tako, malo po malo, kava jedna, druga, treća i eto... Vjenčali smo se 2019., a skupa smo od 2016. Već nakon 15-20 dana sam joj rekao da će biti moja žena. I eto je!

Vožnja motora je isto velika ljubav?

Je, još od srednje škole volim motore. Promijenio sam ih nekoliko. Nedavno sam kupio novi. To je drugačiji osjećaj od auta. Povezan si s prirodom i cestom. Osjetila su ti drugačija. Iako je veliki rizik jer moraš paziti kako voziš i ti i drugi, predviđati situacije, ali taj adrenalin i povezanost s prirodom nešto su što ne možeš doživjeti u nijednom drugom prijevoznom sredstvu. Motor mi je velika ljubav.

Što vam je najdraže kuhati, a što jesti?

Najdraže mi je spremati ribu, i općenito sve iz mora. Ne volim je puno termički obrađivati, nego izvući iz namirnice ono najbolje. To je ono što preferiram raditi.

Jesti volim i meso i ribu. Mi kuhari jedemo ono što ostane po kužinama. Doma žena kuha. Trudi se da uvijek bude nešto na žlicu. Mali mi ima dvi godine, a i on već obožava kuhinju, pa doma i s Gabrijelom kuham. Prva riječ mu je bila teća, druga tava, a treća gril. A ne mama i tata! Da on sad dođe kod tebe, odmah bi našao kužinu, izvadio teće i počeo kužinavati. Ima doma milijun igračaka, al‘ uzima moje tave i teće.

Koje su osobine dobrog chefa?

Prvo mora biti čovjek. Treba razumjeti ljude i njihove potrebe, treba znati kuhati, objasniti ljudima. Treba imati strpljenja, žarku želju za učenjem i napredovanjem. Ako stagniraš i izgubiš volju, taj posao ne možeš raditi. Treba voljeti svoj posao. Ako imaš posao koji voliš, zapravo ne radiš.

Chef treba bit i posložen u glavi, psiholog, kreator, umjetnik. I mater i ćaća. Strog u nekim situacijama. Rezonirati što je dobro, a što ne. Treba steći poštovanje ljudi. Chef bez svoje ekipe je nula i ne postoji. Svašta treba da bi bio dobar chef.