Glazbena pedagoginja Vanja Bošnjak zna kako potaknuti mlade talente: troje njezinih učenika violončela osvojilo je čak 38 nagrada

U njihovim životima gotovo sve se vrti oko glazbe i jedinog instrumenta- violončela. Nina Lucia Perina iz Tisna, Katarina Mileta i Lovre Tunuković iz Šibenika pohađaju šibensku Glazbenu školu Ivana Lukačića i učenici su Vanje Bošnjak, koja u toj školi već 28 godina predaje violončelo, od kada se s obitelji doselila iz Splita gdje je dugo svirala u orkestru Opere splitskog HNK.
U posljednjih pet godina ovo troje učenika profesorice Bošnjak, Nina Lucia na jesen ide u 2. razred srednje glazbene i 2. razred jezične gimnazije dok će Katarina biti prvi srednje u glazbenoj i osmašica u „običnoj“ školi kao i Lovre koji tek sljedeće godine završava osnovno glazbeno obrazovanje, na raznim je natjecanjima, regionalnim, državnim i međunarodnim, osvojilo ukupno 38 nagrada!

Od toga je čak 27 'zlatnih medalja', devet drugih te dva treća mjesta. Igrajući se dalje brojkama to bi značilo da se svaki od ovih talentiranih i vrijednih učenika okitio u prosjeku sa 6,7 nagrada godišnje. Iako je statistika jedno, a život drugo, ovakvim rezultatima ipak bi se rijetki mogli podičiti. Nije da se mladi glazbenici time sami hvale, ali svakako hvalu zaslužuju. Jer za razliku od, primjerice, učenika koji se bave sportom, osobito onim popularnim i razvikanim, o čijim se medaljama trubi na sve strane, čiji se izostanci u školi lako opravdaju, a predmeti po dogovoru polažu, „glazbene“ nagrade u javnosti nerijetko prolaze ispod radara. U njih su, dobro to znaju i roditelji ove djece, ugrađeni sati i sati učenja i vježbanja, a koliko god da su talent i marljivost Nine Lucije, Katarine i Lovre neosporni, sve troje uglas će reći: 'Za naše je nagrade zaslužna i naša profesorica'!

Skladba je priča

- Profesorica Bošnjak ne oblikuje nas samo kao glazbenike, već i kao osobe. Govori nam i o životnim situacijama. Ima odličan pristup i dobro objašnjava. Stalno nam govori da dok sviramo zamislimo neku priču. Zapravo, svaka je skladba pričanje priče. Puno od nas traži i stalno nas potiče na rad. Ali nas i odgaja, jer kaže da smo mi kao njezina djeca ili unuci- govori Nina Lucia i otkriva kako je već sada čvrsto želi ići na akademiju i studirati violončelo. I Lovre to priželjkuje, a Katarina još nije sigurna kamo će je život odvesti. No, i oni ističu kako sa svojom profesoricom i mentoricom puno rade, a njezinu zahtjevnost shvaćaju kao poticaj da više nauče i pomaknu vlastite granice.

U tom smislu, reći će profesorica Bošnjak, natjecanje i nagrade mogu biti dobra prilika da se čuje i vidi što drugi rade i kako sviraju.
- Cilj natjecanja nije nagrada sama po sebi, već da učenik odsvira najbolje što može i onako kako smo učili. Oni koji idu na natjecanja imaju priliku slušati druge, čuti kako neko djelo izvode njihovi vršnjaci, a tako brže uče i napreduju. Po natjecanjima se vrte gotovo uvijek ista djeca. Oni se druže, a neki su i prijatelji, uče i strane jezike, ako idu na međunarodna natjecanja. Upoznaju profesore koji će im možda sutra biti na akademiji. Ali, isto tako uspjeh na natjecanjima ovisi o žiriju, o tomu kakva vam je konkurencija bila te godine, pa se događa da za isto sviranje jedne godine dobijete nagradu, a druge ne - realna je Bošnjak.

U svojoj pedagoškoj karijeri sa svojim je učenicima osvojila čak 74 nagrade. Ponosna je na to kao što s ponosom govori i o bivšim učenicima koji, iako glazbu nisu izabrali za svoju profesiju, ipak se nisu potpuno ostavili čela.

- U 28, odnosno u 24 aktivne godine mog pedagoškog rada, ako se odbiju godine porodiljskog, mogla bih reći da su se dogodila tri ciklusa nadarenih učenika. Pojave se svakih desetak godina. Evo, ova posljednja generacija su Nina Lucia, Katarina i Lovre, a dolazi i četvrti naraštaj. To je Antea Čvorak, učenica 2. razreda osnovne glazbene. Ona je tek počela učiti čelo, a u travnju je na Dalekim akordima osvojila prvu nagradu!

Na uštrb obitelji

Za svakog učitelja vjerojatno nema veće radosti negoli kada ima 'gladnog' učenika ili kada glad za znanjem uspjeti u njemu probuditi. Tada ni dodatan rad, vježbanje preko vikenda, odlasci na seminare ne padaju nimalo teško.
- Radi se to iz čistog entuzijazma, ponekad i na uštrb vlastite obitelji. Nema ništa bez rada, jer ako na talenta otpada 20 ili 30 posto, ostalo je rad. Ako je dijete talentirano, a ne vježba, sve pada u vodu! Mora se naučiti tehnika, jer kako ćeš izraziti svoju muzikalnost, ako nisu savladao tehniku. Trudim se svakog učenika voditi do njegova maksimuma.    

                                                                                
Vanja Bošnjak diplomirala je violončelo na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi profesora Milana Nagyja. Nakon 11 godina rada u Orkestru Opere HNK Split, dolazi u Šibenik predavati u ovdašnju glazbenu školu, a doček je, prije tih 28. godina bio više nego vatren! Doslovno, jer samo dan kasnije, 16. rujna 1991. godine Šibenik je bio napadnut! Dok je, kaže, svirala u orkestru, a to je obožavala, nije ni pomišljala da će se jednom baviti pedagoškim radom. Nije joj, naravno, danas žao zbog toga i svojim je učenicima jako posvećena. Raduje se svakom njihovo nastupu i nije joj važno je li riječ o koncertu ili tek kratkoj svirci na otvorenju neke izložbe ili manifestacije, odnosno promociji knjige. Važno je, reći će, da se svira, uvijek najbolje što se može.

- Djeca koja nastupaju i odlaze na natjecanja imaju drugačiji gard i samouvjereniji su od onih koji nisu izišli iz sobe. Oni su mali umjetnici koji sviraju vrlo zrelo i muzikalno i izvrsno su tehnički postavljeni, zadovoljno će Bošnjak za čije je učenike, zajedno s još 20-ak drugih najuspješnijih u županiji, nedavno priređen i svečani prijem. Prvi put, nakon svih tih godina, i mentori, pa tako i Bošnjak, dobila su i prigodni mali dar – svileni, rukom oslikani šal. Sitnica koja raduje, no pravi izvor njezine radosti su učenici i pohvale kolega koji u njima iščitavaju 'profesoričin potpis'.