StoryEditorOCM

blago iz arhiveJakša Fiamengo: Maslina na našem kamenjaru mediteranske tvrdoće i duhovne mudrosti istrajava i danas u punoj naravi

Piše Jakša Fiamengo
15. srpnja 2022. - 13:44

Izgleda, a to je po svemu sudeći i više nego očito, moglo bi se reći da se na Mediteranu živi u najvećoj slozi s onim tekućim empedoklovskim praelementom, onim što ga u valovlju valja more te onim vinskim (rekoh li: vilinskim?) što se onako srčano pretače u čaše i u naše žile i, na kraju (ili početku?), onim uljnim bez kojeg se, iscijeđenog iz masline, ne može ni zamisliti bilo koji iole pristojan sastojak sveukupnog našeg života a napose mediteranske kuhinje, bogate svakovrsnim ukusnim delicijama.

Toga smo svjesni valjda još od najranijih svojih dana, moguće čak i iz dana kad još nismo ni bili svjesni što je to maslina i po čemu je važna simbolika njezina ulja.

Naime, barem u kršćanskoj kulturi, dragocjenom je ulju zaista dana ta čast da bude s nama i uz nas i na početku i na kraju života, od prvog plača s kojim se rađamo do onog kad zasuzi oko pred sami odlazak u „drugu realnost“. Točnije, s njime se dijete dočeka na ovaj i nakon bogato ispunjenog života kao starac ispraća na onaj koji zovemo drugi svijet.

U svakodnevnom realnom životu, čak i onom s izrazitim primjesama nadrealnoga i metafizičnog, maslina i njezino ulje su alfa i omega svekolikog ljudskog života u svjetlosti svijeta, osobito onog na mudrom i pjesnički napojenom, filozofijom nastrojenom i svekolikom umjetnošću zaljuljanom Mediteranu.

Svakako je važno znati da se dijete, ulazeći u bujni realni svijet, „budi“ i u onom svom fantastičnom, fantazmagoričnom, maštovitom, idiličnom, u kojem je, barem na početku, sve lijepo i prelijepo u tolikoj mjeri da bi nam zbilja bilo šteta, baš velika šteta ne doći (bar jednom!) na ovaj svijet, u njegovu neponovljivu „igraonicu“, i provesti ga cijelog kao u priči, koja se čini kao da nema kraja već se neprestano multiplicira, umnogostručuje, obnavlja, oplemenjuje, itd., pa imamo pravo – a tko nam to može zabraniti?! – uživati ga kao najfiniju slikovnicu i pričaonicu ne samo u igrivom dječjem dobu već i svim našim, osobito onim zrelijim, poznim godinama.

Uostalom, toliko smo je usvojili u svojim dnevnim razmišljanjima da smo po njoj nazvali mnoge važne i manje važne objekte (hoteli, vile, apartmani, restorani, prodavaonice, dječji vrtići...). manifestacije, nagrade, festivale, itd. itd... I nema toga što ti maslina, poželiš li to od nje, neće ispuniti.

Razne nijanse njezinih boja, kojima se služimo u slikarstvu - u pastelu, temperi, akvarelu, ulju, grafitu, itd., po njoj se zovu maslinaste, a to isto važi i za boju odjeće, namještaja i svega drugog. Doduše, i po nekom drugom bilju nazivamo pojedine boje pa tako, primjerice, imamo narančastu, kafenu, ljubičastu...

No, maslina – nismo li u pravu? – u tome prednjači, ušla je kao prepoznatljivo drvo u živahni kolorirani sustav, prihvatili smo je kao nešto što je neprijeporno i gotovo aksiomski podrazumijevajuće. Očito, s maslinom se družimo i nesvjesno, pomaže nam da neka od karakteristika stvari oko nas kao što je boja prepoznamo na najlakši i najplastičniji način.

Maslini se doduše nisu pridavala božanska svojstva, mada se još od antike i samih početaka civilizacije ovoj Ateninoj miljenici podrijetlo i postojanje na sredozemnim stranama povezivalo s božanskim. No, i u kršćanstvu se maslina povezuje sa svecima zaštitnicima, kao što je sv. Nikola, izuzetno popularni svetac, zaštitnik ljudi u čak 24 djelatnosti.

Tako sv. Mikula nije samo zaštitnik pomoraca, ribara, putnika i nevine dječice već i maslinara, osobito u Istri. A priča iz Istre navodi sljedeće: mornare, koji su sa Sicilije u doba velikih nestašica prevozili žito dobri je svetac, inače biskup iz Mire, zaklinjao da mu dadu žita, uvjeravajući ih da im na odredištu ništa neće uzmanjkati.

Uz žito se, navodi priča, zacijelo trgovalo i uljem kao začinom i tada univerzalnim lijekom, a i njega je svećenstvu falilo za obavljanje sakramenta krštenja, svećeničkog reda i bolesničkog pomazanja. Pomazanje ovim „uljem radosti“ u tim se sakramentima obavlja u znak kraljevskog dostojanstva a, uz mnoge druge, dio relikvija sv. Nikole čuva se u Vodnjanu.

Zaštitnik maslinara je i sv. Spiridion (Špiro, Dušan), i njegov je kult raširen po Dalmaciji i svuda gdje ima maslina, maslinara i ulja.

Pri spomenu Špire uvijek mi je nekako prva asocijacija još uvijek vitalni Špiro Guberina koji još ima špirita (duha, duše) pojavljivati se kao glumac, ono čime se ovaj naš veliki i popularni Šibenčanin, jedan od simbola Dalmacije, bavio cijeli svoj život, pa i danas kad je već zakoračio u svoje deveto desetljeće.

Uvjereni smo da ni dobri naš Špiro ne može bez maslina i njezina eliksira od ulja, a zacijelo i maslina jednako tako rado prihvaća i cijeni umijeće Strikana Špira Špule, majstora prepoznatljivog držanja, mota i govora.

Kako bilo, maslina, ovjenčana bitnim sastojcima tla i podneblja, na našem kamenjaru mediteranske tvrdoće i duhovne mudrosti istrajava i danas u punoj naravi korisne uljike, ali i raširenoj metaforici. Usađena u krajolik otkad je svijeta i vijeka, neumorno šalje signale svoje dobrote i poziva na lamentacije i gozbe emanirajući u prostor, u čijoj je u uljuđenosti uvelike sudjelovala.

*** Napomena: tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Masline od srpnja 2016. godine

22. studeni 2024 01:01