Da je bilo sreće i pameti, danas bi Split imao na nekom trgu skulpturu Ivana Kožarića koju je taj veliki kipar i akademik, čiji in memoriam danas pišu pisci svih hrvatskih medija, poklonio gradu u kojem je 1987. bio sudionik Art ljeta, zajedno s još 12 umjetnika iz čitave tadašnje države.
Splitu je tada poklonjeno 17 radova, no rad Ivana Kožarića, kao i radovi gotovo svih drugih autora, s izuzetkom "Ruže vjetrova" Jagode Buić, jednostavno su – nestali. Tek trideset godina kasnije na otpadu su pronađene skulpture Slavomira Drinkovića i Koste Bogdanovića te su nakon restauracije postavljene u dvorište Galerije umjetnina. Ostale, pa i Kožarićeve skulpture zameo je vjetar, nemar, nebriga, ignorancija... Možda je Kožarićevu skulpturu, baš kao i rad Kažimira Hraste, netko poduzetan ugradio u postolje brodskog motora, ni ne znajući da bi danas Kožarićev "motor" vrijedio čitavo bogatstvo?
No niti je bilo sreće niti pameti, kao što ih ni inače nema u valorizaciji i njegovanju kiparske tradicije i suvremene umjetnosti u nas, čak ni onda kad se daruje bez fige u džepu i bez skrivenog računa. Split, dakle, nema javnu skulpturu Ivana Kožarića, čije radove čuva, da spomenemo samo najpoznatije, Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, koji je izlagao i bio hvaljen i slavljen i na Venecijanskom bijenalu i na Bijenalu u Sao Paolu te na Documenti u Kasselu, predstavljao se i u Musée d'Art Moderne de la Ville u Parizu, u Muzeju moderne umjetnosti Teherana i Atene, u Haus der Kunst u Münchenu, gdje mu se izložba znakovito zvala "Sloboda je rijetka ptica", prema jednoj njegovoj sentenciji...
IZLOŽBA NA PJACI
Umjetnost je za njega počinjala "idejom koja se mora ostvariti", ta ga je misao približila grupi Gorgona, a s tom će se "ostvarenom idejom" kasnije, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, približiti i Novim tendencijama.
Deset godina nakon zlosretnoga splitskog Art ljeta, 1997. dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, kada je postao i redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Više njegovih skulptura trajno je postavljeno na gradskim trgovima u nas, a najpoznatije su zacijelo spomenik A.G. Matošu i "Prizemljeno sunce" u Zagrebu.
Jest, splitska Galerija umjetnina u svome fundusu ima nekoliko djela Ivana Kožarića, no, kao što rekosmo, da je bilo kako nije bilo, imali bismo i njegovu skulpturu na nekom javnom mjestu, a ovako se izbrisao čak i trag o nazivu njegova rada iz 1987., kao i fotografski dokaz da je Kožarić ikad išta poklonio Splitu. Prije pet godina Kožarić je u Staroj gradskoj vijećnici na Pjaci imao veliku retrospektivnu izložbu nazvanu "Umjetnost je uvijek nešto drugo", koju je organizirao Miloš Glavurtić i Galerija "Orada", a čiji je kustos i autor sjajna postava od 85 radova bio Antun Maračić.
U prizemlju su bile postavljene skulpture, instalacije i monumentalnija djela, poput "Kupača" – čovjeka pod tušem, "Čovjeka koji sjedi", "Matoša", "kozlića" ili "Frižidera". Kao ishodište postava figurirala su tri plakata sa: "Presretan sam da sam sretan", "Sretan sam da sam sretan" i "Oduševljen sam da sam sretan". U prizemlju je čak bilo postavljeno i minijaturno "Prizemljeno sunce", promjera oko pola metra, budući da se ono "veliko" nije moglo dopremiti iz Zagreba.
GOL PRED JAVNOŠĆU
Na dva kata Stare vijećnice bili su postavljeni manji radovi poput "Oblika prostora", velikoga zlatnog falusa iz 2009. godine, potom crteži i ulja, a dio izložbe bio je posvećen i Kožarićevim autoportretima, koji su bili "garnirani" njegovim citatima kao "Kad bih više radio, vidim da bih mogao nešto dobro, pravo napraviti, a to me plaši", koji datira baš iz "splitske" godine, 1987. godine. U već poodmakloj dobi, sam Kožarić nije bio došao u Split na tu splitsku retrospektivu.
"Svaki umjetnik, pa tako i Kožarić, podrazumijeva se da uvijek daje sve od sebe, ali kako će njegovo djelo biti shvaćeno, prihvaćeno, kritički i povijesno-umjetnički valorizirano ne zavisi, dakako, jedino od njega samoga nego, štoviše, od brojnih okolnosti unutar kojih je to djelo promatrano i razmatrano", zapisao je o Kožariću Ješa Denegri, jedan od najcjenjenijih povjesničara umjetnosti na ovim prostorima.
"Vrijednost Kožarićeva djela za sve, ili barem za mnoge koji su ga u sredini njegova djelovanja otprije poznavali, nije bila sporna, no da dođe do vrhunske stručne recepcije i evaluacije toga djela u međunarodnim mjerilima, trebali su se dogoditi stanoviti preduvjeti. Radeći za to dugo vrijeme po vlastitim impulsima, zamislima, sposobnostima, Kožarić sâm ništa posebno nije poduzimao u vezi sa svojom promocijom, no ipak strpljivo je pričekao da se umjetnički senzibiliteti i njima odgovarajući kriteriji valorizacije izmijene toliko da su počeli pogodovati njegovu uključenju u vrlo prestižne priredbe", naglasio je Denegri.
"Uvijek pred javnost izlazim s istinom. Ja sam gol, ne skrivam ništa. Predajem sve što mi se intimno događa", svojedobno je kazao Ivan Kožarić. Kazao je i "Meni se baš nikamo ne žuri, pa čak ni umrijeti", no i bez žurbe, smrt je na pragu stotog rođendana ipak odnijela ovog velikog umjetnika.
