Marija Mrgudić: Kako sam doživjela Camino de Santiago

Trasirana je i posljednja etapa dubrovačkog Camina do Međugorja. To je dobra vijest za one koji će uživati u hodanju i jednoj vrsti duhovne obnove našim krajevima. No, sve je više i onih koji se odlučuju okušati na ‘pravom’ Caminu - Caminu de Santiagu ili Putu svetog Jakova, hodočašću koje postoji od 10. stoljeća i vodi do Santiaga de Compostele, glavnog grada Galicije u Španjolskoj, gdje je pokopan apostol sveti Jakov.

Na kraju svijeta

Postoji više različitih staza kojima se može doći do Santiaga. Najpopularnija kreće od francuskog sela Saint Jean Pied de Port, a dužina tog puta je gotovo 800 kilometara. Postoji još nekoliko ruta, kraćih, težih i lakših, a dvjema od njih prošla je i poznata pelješka vinarka Marija Mrgudić.

- Ovo je bio moj drugi Camino, a prvi je bio od Sarrie do Santiaga, nekih 130 kilometara, do obala Muxie, to je tamo na ‘kraju svijeta’ - prisjeća se Marija nakon povratka. Na prvi Camino s njom je išla prijateljica Julija Kaleb iz Ploča, a na drugom su se njima dvjema pridružili Sandra Wolf Kramarić i bračni par Suzana i Krešo Starčević.

- Mi smo prošli ‘dijelove’ cijelog Camina, koji je dug 790 kilometara i nazivaju ga još ‘Glavnom cestom Europe’. Sad i na prvom Caminu hodali smo sedam dana i oko 150 kilometara - kazuje Marija, te dodaje kako je španjolski i francuski dio puta za Santiago UNESCO proglasio svjetskom kulturnom baštinom.

A kako je doživjela svoja dva Camina?

- Za poći na Camino morate imati jaku želju i dobro kondiciju, jer to nije baš jednostavno. Trebate dobiti neki poticaj. To nije samo hodanje, nego i duhovno putovanje. Doživite zajedništvo, srećete puno ljudi iz cijeloga svijeta, to privlači jako puno ljudi. Jedna od glavnih mantra Camina je da život čini zajedništvo i ljubav. Nisam znala što me čeka tamo, puno sam čitala i pripremala se. Moje su pripreme za poći prvi put trajale skoro dvije godine, što fizički, što psihički - kaže Marija Mrgudić, pa dodaje kako joj je osnovna vodilja bila ‘probati i vidjeti što je to UNESCO zaštitio’.

Sloboda uma, duha i tijela

- Na tom putovanju se oslobađate toksina i tijela i duha. Prolazite jedan ‘restart’. Ujutro krenete i cijeli dan hodate, prođete oko 30 kilometara na dan. Čovjek nađe vremena i za sebe i za promislit’, svaki dan doživite jedno duhovno ozdravljenje i očišćenje, a tako je i fizički jer se iscrpite hodajući uzbrdo i nizbrdo. Ali ništa to ne smeta, operete noge u potoku, stavite flaster na žulj i idete dalje. To je doživljaj koji je teško opisati nekome tko nije bio.

- Camino je baš hodočašće, ili kako je sveti Jakov pisao ‘sloboda uma, duha i tijela’. Nitko vas ne tjera koliko ćete puta proći. Neki idu 10 kilometara, neki 40. Koliko god ste prošli, prošli ste. Nije jednostavno, ali drugi put sam već znala što me čeka pa sam se i radovala, jer sam prvi put tek otkrivala što je to. Voljela bih da mogu proći cijeli Camino, ali nemam toliko vremena - kazuje Marija, pa dodaje da za proći cijeli Camino treba mjesec i pol dana. Susrela je puno Amerikanaca, Japanaca, Korejaca, ali i nekoliko Hrvata.

- Za moja dva Camina uzela sam 10 do 15 dana jer mi je trebalo sedam dana za hodanje i onda još koji dan za razgledanje mjesta i crkve Svetog Jakova u Santiagu. Toliko mogu izbivati, ali duže od toga ne mogu - kaže pelješka vinarka, koja je na svom drugom Caminu dobro istražila La Rioju, španjolsku autonomnu zajednicu na sjeveru Španjolske.

- Posebno mi je bilo interesantno što je ova druga ruta prolazila kroz La Rioju, to je jedno od najvinorodnijih područja u svijetu - dodaje Marija, koja je imala priliku i kao stručnjakinja vidjeti ono što ju zanima u vezi vinograda i vina.

- Drugi put smo tako pregazili do Navare od Pamplone i La Rioju. Svaki dan smo obilazili po nekoliko vinarija. Vina su im odlična! Ta španjolska pokrajina Rioja je duga 160 kilometara i široka 100 kilometara, to je otprilike kao naše dvije Istre, a imaju dva puta više vinograda nego cijela Hrvatska. Nema jedne ledine da je neobrađena! - kaže s divljenjem.

Kandilo od 80 kilograma srebra

- Gdje nisu vinogradi, tu su maslinici ili je zasađen bob, koji sade kad se zemlja ‘odmara’. Svakako, vrlo lijepo za vidjeti i proći, a naročito je zanimljivo bilo vidjeti te njihove ‘vinske katedrale’, kako ih oni zovu. Država Španjolska je davala poticaje vinarima, koji grade nove vinarije, da uzmu arhitekte koji će od zgrade vinarije napraviti umjetninu i te su zgrade zaštićene kao kulturno blago. To privlači turiste. Unutra je sve isto kao u klasičnoj vinariji, ali zgrada je umjetničko djelo. Zato sam i htjela vidjeti La Rioju, i baš smo uživali svi. Probali smo razna vina i njihove specijalitete - kaže Marija, te još jednom ističe kako nije bio jednostavno, ali odustajanje za nju nikad nije bila opcija.

- Prošli put su mi otpala tri nokta, sad isto imam pokoji žulj, ali sam odradila - smije se.

A planira li i treći put na Camino?

- Možda, na portugalsku rutu, isto tako nekih 150 kilometara. Vidjet ćemo. Čovjek mora biti i duhovno i fizički spreman na to - ističe naša sugovornica, kojoj je u svemu velika podrška njezina obitelj.

Oba dva puta je na Caminu, u crkvi svetog Jakova u Santiagu, doživjela jednu specifičnost:

- U crkvi je veliko kandilo, koje se pomiče samo na određene datume u godini ili ako neka grupa plati da se kandilo pomakne. Imala sam sreću da sam i prvi i drugi put bila na tom događaju, to je velika radost. Nigdje ne najave da će se kandilo pomaknuti dok ne dođe kraj mise, to je uvijek iznenađenje - prisjeća se.

Na kraju puta, na mjestu za koje se nekada mislilo da je kraj svijeta, pa se tako i zove - Finisterra - u Atlantik su ubacili boce s porukom.

- To smo Julija i ja odlučile, da ćemo u Atlantik, na mjestu za koje se nekada mislilo da je kraj svijeta, baciti boce s porukom. Napisale smo naša imena i adrese, e-mailove, a tko to nađe i javi nam se, dobit će karton moga vina. To nam je bio simbolični čin za kraj putovanja, koji je zaokružio sve - zaključila je Marija Mrgudić.