Nagrađivana književnica, Ivanka Paul koja je živjela i radila u Parizu a sada umirovljeničke dane provodi u rodnom Kominu dramatičnim pismo na svom facebook profilu obratila se gradonačelniku Ploča Miši Krstičeviću.
Štovani gospodine gradonačelniče grada Ploča!
Već nekoliko puta se obraćam vama iz Komina da skrenem vašu pozornost na marginalni položaj našega sela. Pošto nikada nisam dobila nikakav odgovor pretpostavljam da vaša administracija kao i vi osobno kao gradonačelnik ne vodite nikakvu brigu o Kominu i njegovom stanovništvu koji pripada gradu Pločama. Nikakva infrastruktura ne postoji u tom lijepom epom neretvanskom selu koje broji oko tisuću stanovnika.
Rođena sam u Kominu 1939 i pripadam prvoj generaciji maturanata. To je bilo 1958 godine, to jest ima 65 godina, preko pola stoljeća. Iz Komina u školu smo putovali s nekim vlakom zvani Ćir, ili pak teretnim vlakom koji je prevozio razne materijale i stoku. Bili smo mladi i sretni. Ti vlakovi nisu bili redovni pa smo često iz Komina do gimnazije u Pločama dolazili pješice i to često bosih nogu.
Imali smo 17 godina i to nam je bilo lako prijeći pjevajući. Mrzila sam jaku buru i led pa i to je prošlo. Tada su u Pločama bile samo dvije zgrade a ostalo je bilo veliko gradilište. Sjećam se dinamičkoga rada naših radnika nije bilo nezaposlenosti. U to doba smo bili puni nade da će grad Ploče postati moderan grad. Od tada je prošlo preko pola stoljeća. Danas imam 84, stanujem u Kominu, bolujem od artroze u koljenima i u kukovima. Hodam s dva štapa. Neki dan sam u sred sela ostala paralizirana od bolova. Zvala sam hitnu pomoć i objasnila sam da sam nepokretna. Odgovorili su mi da se oni ne deplasiraju za koljena nego da se snađem sama kako mogu. Naišla su dva dobra čovjeka i odnijeli me kući i pružili mi pomoć. Sada trebam ići u Dom zdravlja zbog previjanja jedne rane. Otišla sam na autobusno stajalište. Kako autobus nije dolazio pitala sam prolaznike zašto nema autobusa. Oni su mi odgovorili da je djeci završila škola i da neće biti autobusa cijelo ljeto, to jest sve dok djeci ne počne škola. Stopirala sam na cesti i tek nakon sat vremena jedna žena me je ukrcala u auto i dovela u Ploče.
Po povratku u Komin bio je isti problem. Pitala sam ljude dali netko ide u Komin kako bi se vratila kući. Poslije dugog traganja i čekanja ljudi su mi savjetovali da odem na raskrižje na kružni tok kod pijace i da tamo čekam, možda neko naiđe i dovede me u Komin. Tako sam i uradila. Šepajući s mojom štakom došla sam na to odredište. Tamo nema nikakve mogućnosti da se sjedne, te sam po žarkom suncu stajala na nogama i mahala rukama autima koji su prolazili. Neki su se od milosti zaustavili i pitali me kuda idem. Nažalost nitko nije išao u pravcu Komina. Napokon jedna žena se je zaustavila i rekla mi je da ona ide u Opuzen i da me može dovesti do Rogotina. U Rogotinu sam ponovno stopirala i zahvaljujući dobrim ljudima stigla sam u Komin tek poslije podne. Trebam ići i sutra u Dom zdravlja pa se moram snalaziti na isti način.
Osnovne obaveze infrastrukture nisu osigurane. Komin je izoliran od svijeta. Nemamo gradskog prijevoza, ni liječnika, ni medicinske sestre. U Kominu ima više desetaka osoba koje su kao i ja. Nitko se na ništa ne žali jer smo navikli da budemo marginalni i zaboravljeni. Ova situacija je neodgovorna i nezakonita. Bilo bi vrijeme da svatko uzme svoju odgovornost. Ne zaboravite da smo u 21 stoljeću i da smo članica Europske Unije-stoji u dramatičnom pismu književnice Ivanke Paul koje je upućeno gradonačelniku Ploča, Miši Krstičeviću.