StoryEditorOCM
KorčulaPOVIJEST VRIJEDNA SJEĆANJA

U kino dvorani centra za kulturu u Korčuli pretpremijerno prikazan dugometražni dokumentarac Kazalište u Pavuleta

Piše Dora Lozica
23. veljače 2023. - 08:40
U kino dvorani centra za kulturu u Korčuli pretpremijerno prikazan dugometražni dokumentarac Kazalište u PavuletaDora Lozica, Alen Seretinek, Privatni Album/

 

Bilo je to u prošlog petka 17. veljače kad je dupkom puna kino dvorana centra za kulturu u Korčuli zabilježila jednu od najemotivnijih večeri otkad postoji. Pretpremijerno se prikazao dugometražni dokumentarac Kazalište u Pavuleta, kako su ljudi ulazili, dvorana je postajala sve tjesnija, a Dimitri Medvedev, autor dokumentarca, sve nervozniji. Pljesak na kraju projekcije trajao je dugih desetak minuta, a onda nakon par sekunda pauze je ponovno krenulo pljeskanje i suze, iskreno oduševljenje publike napunilo je ariju u kojoj su oživjeli duhovi nekih prošlih doba.

Priča o Kazalištu u Pauleta koju prati dokumentarac čini se na prvu jednostavnom, u selu na otoku Korčuli, unuk se trudi oživjeti kazalište kojega je njegov poduzetni djed osnovao prije sto godina. No svi koji su izašli iz kino dvorane prošlog petka očima punim suza potvrdit će da nije tako. Svih 53 minuta dokumentarca zapis su jednog minulog vremena kojeg, bez našeg htijenja, doživljavamo romantičnim i izgubljenim što mu dodatno daje na vrijednosti. Autor je publiku teleportirao u prošlost kad je iz gladi, bijede i straha za egzistencijom nastao jedan mali, narodni teatar, ponovno ih je spojio s precima i učinio ponosnim na svoje korijene vješto koristeći tehnike snimanja i prednosti velikog platna.

image

U kino dvorani centra za kulturu u Korčuli pretpremijerno prikazan dugometražni dokumentarac Kazalište u Pavuleta

Dora Lozica, Alen Seretinek, Privatni Album/

100 godina unazad

Kako bi ispričali priču o ovom nesvakidašnjem dokumentarcu moramo se vratiti sto godina unazad. Bajkovito i živopisno selo Žrnovo nadomak Korčuli brojilo je tada više od dvije tisuće stanovnika. Poraće je odnijelo sve ono što je u ratu preživjelo, u prvom redu životnu radost teško narušenu ograničenjem osobnih

sloboda i vlastiti ponos koji se lomio pred rijetko viđenom koricom kruha. U središtu dokumentarca je mali, žrnovski zaselak Postrana koji danas broji tek nekoliko stotina stanovnika te puno više napuštenih kamenih kuća i živopisnih praznih dvora koji su nekad bili puni ljudi te Pavla Pavlovića Pauleta (1893.- 1967.), vizionara i zemljoposjednika koji se dojetio kako vratiti u mjesto radost življenja.

image

U kino dvorani centra za kulturu u Korčuli pretpremijerno prikazan dugometražni dokumentarac Kazalište u Pavuleta

Dora Lozica, Alen Seretinek, Privatni Album/

Stari se Paval taman vratio iz Amerike gdje je radio kao lučki radnik. Budući da je bio promućuran, kupio je i obrađivao na stotine i stotine loza i maslina što je njegovoj obitelji, u izazovnim vremenima, osiguralo financijsku sigurnost. Svoj je imetak stekao teškim radom, a kako su njegovi vinogradi bili doslovno nepregledni, trebali su mu radnici. Nakon nekog vremena dosjetio se radnicima, umjesto nadnice, ponuditi da zajedno preurede kat velike kamene kuće u kazalište. Zašto baš kazalište? Odgovor je fenomen sam po sebi budući da je u to vrijeme u Postrani, na jednom jadranskom otoku, postojala i dramska družina kojoj je trebao prostor. Osnivanje teatra prate i razne malomišćanske priče, između ostalih i priča o poznatom animozitetu žrnovskih zaselaka Postrane i Prvog Sela. Seljani su imali sve što za zabavu i okupljanja treba, a Postranjani ništa pa su odlučili otvoriti kazalište. Koji god razlog bio, te sudbonosne 1921. godine, taman na kraju talijanske okupacije, Pauletov teatar izveo je prvu predstavu Propast Zrinskih i Frankopana, a 120 kvadratnih metara kazališta je uskoro postalo središnje mjesto okupljanja cijelog Žrnova.

Zlatne godine

Uslijedile su zlatne godine postranskog teatra. Kazališna skupina, ili diletantska grupa kako su ih tada nazivali, imala je oko 50 članova. Osim predstave Propast Zrinskih i Frankopana, izvodili su i predstavu Danak u krvi, ali i mnoge druge, imali su i pjevačku sekciju koja je izvodila narodne napjeve. Partiture su nabavljali ne samo iz Hrvatske, već i iz Italije i Beča, a kazalište je gostovalo u svim otočnim mjestima te na Pelješcu sve do Stona. Pod parafinskim

svjetiljkama, uz gitaru i harmoniku, godinama su Žrnovci u starom kazalištu dočekivali jutra bilo da se radilo o vjenčanjima, obiteljskim proslavama, kazališnim predstavama ili plesovima. Znalo se dogoditi da je nakon poklada zvonilo jutarnje, korizmeno zvono koje je pozivalo na misu, a dvorana je još uvijek bila puna ljudi. Nakon izgradnje Doma kulture u zaselku Kampuš, interes za dvoranu je počeo blijediti nakon čega je staro kazalište ostalo zapušteno. Zadnje je vjenčanje u dvorani održano 1960. godine, a zadnja fešta, i to prvomajski uranak Nogometnog kluba Sloga 1962. godine i tad je u dvorani istodobno bilo 150 ljudi!

Geni kameni

Godine su prolazile, a kazalište je izgubilo bitku s vremenom, postalo je samo još jedna napuštena i zaboravljena ruševina u nizu. I ostalo bi vjerojatno zaboravljeno da nije bilo starog Pavla i njegovih poduzetničkih gena koji su, igrom sudbine, dopali njegovog unuka, također Pavla Pavlovića Pauleta. Prije točno 20 godina unuk Paval iz ljubavi prema didi počinje čistiti smeće i raditi sitne popravke u dvorani. Majka i otac mu nisu u početku bili zadovoljni, priča nam Paval, no nije se dao smesti, a uskoro je dobio i njihov blagoslov pa je ozbiljno prionuo poslu uz pomoć brata Tomislava. Paval je podignuo mali kredit, obnovio lamperiju, sredio galeriju, izbrusio i lakirao podove, stavio nove lustere i otvore od drva, kupio 50 novih stolica i stolova, izgradio sanitarni čvor, postavio stare slike, rasvjetu i razglas na pozornicu. Iako miris dvorane podsjeća na neke stare dane, svjetlo koje obasjava sjajne podove svjedoči o nekom novom, modernijem vremenu, Pauletov je teatar postao savršeno vitalan objekt za sve vrste modernih druženja, seoskih fešta, obiteljskih svečanosti, filmskih projekcija, kulturnih i zabavnih događaja. Kako se projekt uređenja bližio kraju, tako se selom širila priča kako je staro kazalište ponovno oživjelo i to točno sto godina od osnutka.

image

U kino dvorani centra za kulturu u Korčuli pretpremijerno prikazan dugometražni dokumentarac Kazalište u Pavuleta

Dora Lozica, Alen Seretinek, Privatni Album/

Hvala, Adriana

Svaki je kotačić u priči važan i svaka osoba je odigrala svoju ulogu. Svjetla stare pozornice ponovno su zasjala i to prilikom svečanog programa obilježavanja stogodišnjice Kazališta u Pavuleta kojeg je 2021. godine organizirala danas pokojna Adriana Tomašić, renomirana novinarka Radija Dubrovnik, ali i član obitelji Pauleto. Njen brat, također Pavao Pavlović, glazbenik je koji svira saksofon u Orkestru oružanih snaga Republike Hrvatske pa je tom prigodom u postranskom kazalištu, zajedno s kolegama, odsvirao prigodni koncert Povijest vrijedna sjećanja klasične, tradicijske, filmske, dalmatinske i jazz glazbe čime je uveličo obljetnicu na najbolji mogući način. Postranski je teatar, nakon dugog niza godina, ponovno doživio ovacije, uz žmul vina i slatko, okupljeni su se prisjećali brojnih anegdota starog teatra, a među publikom bio je i autor dokumentarca Dimitri.

Prst sudbine

Dimitri Medvedev rođen je u Kišinjevu u dalekoj Moldaviji. Danas 36-godišnji muž i otac živi u Lumbardi, u Hrvatsku je došao s 12 godina, a otočaninom se naziva već 20 godina. Iako je po zanimanju kuhar, cijeli se život bavi snimanjem i montažom, ima vlastiti obrt za produkciju i snimanje, a trenutno radi kao snimatelj i montažer za HRT. U kazalište je došao poslom, trebao je snimiti i montirati televizijski prilog od niti desetak minuta, no neplanirano se, kaže, zaljubio u Postranu, zaljubio se u priču, u ljude te više od svega, u staro kazalište.

„Promislio sam, ajme kako je lijepo to Žrnovo, ta Postrana. Zamislio sam te ljude prije 100 godina, da bi u nekom selu postojalo kazalište, mora postojati i publika! Tko su bili ti ljudi u publici, tko su bili ti glumci? Morao sam to istražiti, sve sam napravio sam, bio sam snimatelj, režiser, scenarist i montažer. Radio sam većinom po noći kad žena i djeca spavaju i kad završim sve dnevne obaveze. U početku sam mislio napraviti dokumentarac od 27 minuta, onda mi je i to bilo

premalo. I ove 53 minute su malo, ostalo je puno vrijednih zapisa“, rekao je Dimitri netom prije pretpremijere dokumentarca nestrpljivoj publici.

Magija velikog platna

Budući da produkciju filma potpisuje udruga Siva zona koja promiče suvremenu audio-vizualnu umjetnost, događaj je službeno otvorila predstavnica udruge i kustosica Gradskog muzeja Korčula Sani Sardelić, ujedno i kazivačica u filmu.

„Dalekovidnost Pavla Pavlovića koji je vlastitu kuću preoblikovao u pravi teatar te je opremio kazališnim rekvizitarijem, pozornicom, galerijom ili balkonom za gledatelje, balaturom, intrigira i danas, nakon više od sto godina od osnutka. Ekonomske i društvene okolnosti sela, ali i šire zajednice ogledaju se upravo kroz fenomen teatra kao identifikatora kulturnog identiteta stanovnika. Veliki broj stanovnika, mlada populacija koja je unatoč oskudici i brojnim ograničenjima sama kreirala neposredno kulturno i zabavno okružje kroz više dramskih i glazbenih družina i formalnih društava stvorila je čvrsti civilizacijski okvir, kojega i danas baštinimo“, istaknula je kustosica Sardelić.

image

U kino dvorani centra za kulturu u Korčuli pretpremijerno prikazan dugometražni dokumentarac Kazalište u Pavuleta

Dora Lozica, Alen Seretinek, Privatni Album/

Svjetla su se potom ugasila, a publika je uronila u davna sjećanja. Priča je ispričana na temelju sjećanja uglavnom vremešnih, ali autentičnih kazivača koje publika poznaje. Osim unuka Pavla Pavlovića, tu su i neprocjenjiva sjećanja starih glumica i posjetiteljica teatra tete Mire, tete Tereze i tete Rine, humoristične dosjetke još jednog Pavla, ali ovog puta Šaina, stručna objašnjenja kustosice Sani Sardelić, detaljna i emotivna sjećanja Anta Curaća te energija mlade predsjednice Bratske sloge Tereze Kršinić koja s ponosom govori o običajima i tradiciji koju i danas Postranjani ljubomorno čuvaju i njeguju. Dio filma je igrani kako bi se gledateljima upotpunio dojam prošlog vremena, rekonstruirana je scena iz kultne knjige Djeca Božja slavnog Postranjina i pisca Petra Šegedina kao i zabave u kazalištu te viteški ples moštra. Niz odabranih dokumentarnih crno-bijelih

fotografija dodatno naglašavaju autentičnost događaja doprinoseći nostalgičnosti ugođaja filma. Publika je vidjela svoje selo očima nekog drugog čovjeka, uvjetno rečeno stranca Dimitrija koji je dugim kadrovima Postrane pružio novu perspektivu gledateljima. Iako su im sve te štrade, svi ti vinogradi, sav taj kamenjar, sve to zelenilo poznato do u detalje, osjećali su se kao da ga vide po prvi put u potpunoj, do sad neshvaćenoj ljepoti prirode. Koliko je Dimitri zapravo razumio važnost jednog seoskog teatra i činjenice da je društvo u Žrnovu već tada cijenilo i njegovalo kulturu, umjetnički izričaj i satiru jednako kao i goli život očituje se najviše u njegovom pristupu kazivačima. Svakome je pristupio iskreno, ali s puno poštovanja izvlačeći ne samo informacije, ne samo sjećanja, već i ono najbolje iz njih.

Stari duhovi Pauletovog teatra

Dimitrijev dokumentarac oživio je tog petka stare duhove Pauletovog teatra. Kazivači su se jasno sjećali snažne interakcije satiričnog kazališta tijekom predstava kad je publika glasnim smijehom, dobacivanjima pa čak i hodanjem po pozornici kako bi došli do spavaće sobe neposredno sudjelovala u kazališnim komadima, a upravo se to prošlog petka ponovilo u kino dvorani. Publika se smijala, dobacivala, plakala i na kraju snažno pljeskala pozdravljajući Dimitrijev talent, ideju, vještinu i znanje. Takvu bi reakciju publike svaki glumac danas cijenio suhim zlatom. Baš je ta usporedba prošlosti i sadašnjosti ono što prožima cijeli dokumentarac ostavljajući publiku s pitanjem jesmo li pitali sve što smo trebali naše babe, dide, pretke kojih više nema? Jesmo li proveli dovoljno vremena s njima, jesmo li ih pozorno slušali? Sjetili su se svih onih namrgođenih lica zabrinutih majki koje su s galerije pratile s kime im kćeri na podiju plešu, svih onih ljubavi koje su započinjale i završavale u teatru života u skromnoj kamenoj, postranskoj kući. Osjetili su se ponosnim na svoje korijene, na svoje rodno mjesto, na svoje pretke, na njihove borbe i, najviše, na njihov teatar koji bi ostao zaboravljen da nije bilo osobne ljubavi prema obitelji i Postrani unuka Pavla, a onda i istančanog osjećaja za priču došljaka Dimitrija.

Kako doznajemo od autora, nadahnuće za svoje autorske kreacije i dalje crpi iz otočne kulturno-povijesne baštine pa ćemo u narednim godinama gledati njegove dokumentarce o moreški i kumpanijama. Kazalište u Pauleta ide svojim putem, vjerojatno na male ekrana nacionalnih televizijskih kuća. A stari teatar? Tko zna, možda i on ponovno oživi u srcima Postranjana, Žrnovaca kao mjesto gdje životna radost započinje kad se najmanje nadaš i traje do jutarnjeg zvona koje zove na misu. Više nema gladi, egzistencija nije upitna, ali izazova još uvijek ima, sudbine su još uvijek tužne, a budućnost neizvjesna, baš onakva kakva treba biti u postranskom teatru života.

18. lipanj 2024 03:27