U kalendaru Eduarda Butjera, vojnog umirovljenika iz Kutine, 21. listopada već je 32 godine rezerviran za posjet Konavlima, rodnom kraju njegovog oca Antuna. U predratnim godina Eduard je redovito posjećivao ćaćin Drvenik, ‘doje u poju‘ s bratom Marijanom provodio je i ljetne i zimske ferije kod Ivice Butjera, a zov korijena doveo ga je na krajnji jug te 1992. godine, kad je sa svom Prvom gardijskom brigadom Tigrova krenuo osloboditi konavoski kraj.
Upravo je Eduard u Gružu nakon uspješne akcije oslobađanja Konavala 29. listopada 1992. prvom hrvatskom predsjedniku Franju Tuđmanu, u nazočnosti kompletnog tadašnjeg državnog vrha, predao prijavak kao zapovjednik postroja za postrojbe Južnog bojišta.
Konavljanin, pa Eduard?!
Konavle su ovom 70-godišnjem profesionalnom ratniku uvijek u srcu, a obiteljski album pun je poveznica rodne mu Moslavine i očeva starog zavičaja.
- Moj otac Antun je rođen u Drveniku, otišao je kao mlad u Ameriku kao i većina ljudi, radio je i u Argentini, u Buenos Airesu i Comodoro Rivadaviji, gdje mu je pokojni brat Jozo imao brijačnice. Moj tata zaposlio se tamo u Shellu, poznatoj naftnoj kompaniji. Zbog toga su ga po povratku 1948. i poslali u Kutinu. On je htio doma, ali su ga uputili u Kutinu, iznad tog grada je naselje Gojlo gdje ima dosta bušotina, a on je znao s naftom... U Kutini je upoznao moju mamu Ankicu, oženili su se, a ja sam se tako, umjesto u Konavlima, rodio u Kutini. A neobično ime dugujem tatinom najboljem prijatelju iz Amerike, Edwardu. Kod tate u Konavlima se uvijek vrtjelo istih pet, šest ženskih i isto toliko muških imena u obitelji, Ante, Jozo, Ivo, Vlaho, Pero...a tata to nije htio nego me nazvao Eduard - prepričava nam Butjer kratko predratnu povijest svoje obitelji. Ratne godine pamti kao da su se dogodile jučer:
- Od 1991. sam u profesionalnom sastavu Hrvatske vojske. U bivšoj JNA bio sam u teritorijalnoj obrani, a prelaskom u našu vojsku završio sam sve hrvatske vojne škole do ratne Ban Josip Jelačić, dobro sam napredovao i obnašao različite dužnosti. Bio sam i zapovjednik Prva gardijske brigade 1993. i 1994., ali i prvi zapovjednik Operativne grupe Konavle. Imenovao me osobno general Janko Bobetko. Ja sam inzistirao da me pošalju u Konavle. Bio sam šef operative u zapadnoj Slavoniji, a kad se doznalo da će Prva gardijska ići na jug, nije moglo bez mene. Morao sam na moj jug. General Bobetko i drugi zapovjednici imenovali su me zapovjednikom operativne grupe Konavle,IZM (izdvojeno zapovjedno mjesto) Cavtat – prisjeća se Eduard koji je sa suradnicima u to vrijeme ‘pokrivao‘ i civilni i vojni dio zapovjedništva.
D- day u Cavtatu
Pod njima je bila i asanacija terena. Priča nam i kako je tekao sam proboj:
- U operaciju čišćenja i oslobađanja juga s Prvom gardijskom brigadom krenuo sam od zaljeva Bistrine gdje smo preuzeli položaje od Četvrte gardijske. Deblokirali smo Dubrovnik i ja sam osobno u Lozici sreo s dečkima iz vaše 163. Dubrovačke brigade. Na mjestu gdje smo se sastali napravili su mural, prikazivao je tigra kako ide iznad tenka! Došli smo tako do Duboke ljute, no nismo mogli dalje jer su nam srušili cestu, držali su gornja brda, bilo je teško. Onda je Bobetko naredio da pripremimo oslobađanje Konavala kopnenim i morskim putem. Ja sam s mojom brigadom razrađivao pomorski desant na Cavtat, a njegovo Zapovjedništvo kopneni dio. Pošao sam u prvoj turi kad se iskrcavalo u Cavtatu, prvi trajekt koji nas je dovezao bio je civilni, Pelješčanka, 21. listopada. Taj se datum slavi kao Dan oslobođenja Konavala jer smo tog dana uspjeli sa snagama izbiti skroz do Prevlake. Ušli smo i na Konavoska brda, imali smo tu malo više problema, išli smo skupa s Konavoskom bojnom, samostalnom satnijom. U dva, tri dana svo cijeli teren raščistili, ja sam bio šef operative i glavni planer svega toga. Glavni zapovjednik bio je Marijan Mareković, general, priča nam Butjer. Dodaje kako su postrojbe Hrvatske vojske tijekom oslobađanja juga nailazili smo na džepove otpora ali nije to bio nikakav poseban izazov za jako organiziranu napadačku postrojbu kakva je bila naša.
- Dotad smo prošli cijelu Slavoniju i istočnu i zapadnu, djelovali kod Zadra, imali smo već veliko borbeno iskustvo, druga strana nije imala nikakve šanse u srazu s nama. Bili smo prejaki za njih. Pokušali su pružati otpor najviše tukući topništvom po Cavtatu i Dubrovniku, a bježanija im je bila sasvim normalna. Nekad ih nismo mogli ni dostići koliko su brzo bježali – pamti Butjer.
Naišao na kosture bikova
Nakon odrađenog oslobađanja Konavala, prvo otišao obići obiteljsku kuću u Drveniku:
- Našao sam je zapaljenu i opljačkanu. Naišao sam na kosture bikova, moj bratić i stric uvijek su uzgajali velike bikove, a ispred kuće na livadi tad sam zatekao tri velika životinjska kostura. Prije odlaska u Drvenik ispunio sam svoje zadaće, napravio zapovjedništvo brigade, postavio ga u Cavtatu u veliku kuću nekog doktora iz Srbije, i nju su Crnogorci opljačkali. Dio ljudstva sam odveo i prema Zvekovici, a dio na Obod, gore smo postavili Fagote da spriječe neprijateljska djelovanja po brdima. Kad smo im pogodili položaje, počela je bježanija, a moji su se već jako blizu privukli. Jedna bojna je otišla na aerodrom, našli smo sve pripremljeno za miniranje pisti. Ali nisu ih stigli minirati, ali nisu stigli jer ih je iznenadio naš napad, razbježali su se posvuda – priča nam Tigar Eduard, pa se dotiče dramatičnog morskog desanta na Cavtat koji je prethodio oslobođenju:
- Stanje mora je kod našeg iskrcaja bilo 4 do 5, četiri do pet metara visine valova, a mi smo s civilnim trajektom išli, bilo je strašno. Sa mnom su u prvoj turi išli Varaždinci, Peta bojna, Zagorci i Vegači varaždinski, mislim da 80 posto njih nije ni znalo plivati. Ali su išli, nitko se nije žalio, bitno je bilo osloboditi jug. Racionalno je teško danas shvatiti kolika je to bila volja. Nesretni kapetan htio je vratiti brod natrag, toliko je škripalo i treslo. Tenkovi s drugim trajektom koji je trebao ići iz Zatona nisu uspjeli isploviti na otvoreno. Samo smo se mi pješadinci probili. Odmah smo s kamionima počeli zatrpavati Duboku ljutu, napravili prolaz, a drugi dan su tenkovi uspjeli proći i dati nam potporu u daljnjim djelovanjem – otkriva Butjer manje poznate pojedinosti ključne operacije koje u pamćenju obnovi svake godine 21. listopada, kad iz Dugog Sela gdje sad živi, ‘siđe‘ u Konavle sa svojim Tigrovima.
- I ove godine dolazi 30 mojih Varaždinaca, pa dečki iz Novske i nešto iz Zagreba. Dolazimo redovito s dva ili tri autobusa obilježiti obljetnicu. U Drveniku ništa ne uzgajamo, ni bra ni ja nemamo ambicija baviti se poljoprivredom. Moj bratić tamo živi, brat i ja imamo samo jedan mali komad zemlje da ostane za korijene, ostalog smo se odrekli – zaključuje Konavljanin iz Kutine.
