Međunarodni je dan obitelji. Koliko je važna ta osnovna stanica društva zna i živi je Tomislav Franušić u čijoj je obitelji 13 djece!
- Meni je obitelj izvor radosti i smisla, pokretač, sve ono što mi je važno u životu... Obitelj mi je temelj. Iz nje crpim snagu, ali borbe, izazovi i problemi su u svim obiteljima danas velike, a kamoli ne u mojoj. Jer, mislim da u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, ali i šire, nema veće obitelji od moje! Nekim danima prevladava radost, a tijekom nekih stres. Djeca su veliki dar i radost, to uvijek prevladava, ali sigurno da odgoj nije uvijek ugodan i lijep ni njima ni nama, ali je neophodan. Sastoji se od suočavanja sa svakodnevnim stresovima, kao i kod svih drugih roditelja. S obzirom na vrijeme u kojem živimo, na izazove koji su pred nama, s ovom nesigurnom atmosferom u kojoj živimo, s mobitelima i silnim ekranima, još je daleko izazovnije jer ni sami ne vidimo kamo smo civilizacijski otišli s ovim prevelikim navezivanjem na ekrane te brze i upitne informacije koje preko njih dobivamo... Čini mi se da će odgajati i obrazovati djecu biti sve teže i teže, komentira Franušić.
Naveo je kako uopće brojnu djecu zaštiti od svih tih negativnih utjecaja.
- Radim koliko mogu zajedno sa svojom ženom na njihovom odgoju, razgovaramo s njima, upozoravamo ih, a to što će na kraju napraviti, prepuštamo samo Božjim rukama jer ih samo Bog može sačuvati od svih ovih današnjih napasti, koje vrebaju na mlade ljude sa svih strana. Kroz iskustvo, kroz život sam vidio da djeca puno manje, gotovo neusporedivo manje slušaju ono što im govorimo i na što ih riječima usmjeravamo, oni gledaju kako se mi roditelji ponašamo, kako reagiramo, jedan roditelj prema drugom, prema prijateljima, razgovaramo li pozitivno ili ogovaramo - i oni to prenose na sebe. Pitanje je živimo li moralne vrijednosti ili ih samo izgovaramo kao floskule. Djeca primaju odgoj preko onog što vide, imitirajući nas, a ne preko onoga što slušaju i to je jako važno ako želimo biti roditelji koji će uspješno prenositi dobre vrijednosti za budućnost naše djece. Mi roditelji trebamo razmišljati o svom ponašanju, kako im to prenosimo... Možemo im govoriti koliko god hoćete da se maknu s ekrana i da uzmu knjigu u ruku, ali to im ne znači ništa ako vide mene da sam na mobitelu, da čitam vijesti, igram igrice...
- Tako je u svim drugim primjerima, očito je da djeci roditelj puno znače: i u onom trenutku kad se u pubertetu počnu ‘sokoliti‘, suprotstavljati, što je normalno, ali im i dalje roditelji puno znače, posebno primjerom koje daju životom. Ako se riječi koje govore ne slažu sa životom, donose veliku pomutnju i puno veću pobunu djece protiv roditelja jer djecu se ne može prevariti, oni vole autentičnost i to je bitno. Nije lako svaki put ostati autentičan jer je život izazovan, pojašnjava Franušić.
Trenutno je doma u Dubrovniku devetero djece, prevladavaju kćeri, a starijih četvero je pošlo svojim životnim putem. Ponosan je Franušić i na dvoje unuka, a treće je na putu...
- Dakle, svi prolaze kroz istu obitelji, isti odgoj i odnos, ali je zanimljivo da je svako dijete potpuno jedinstvena priča za sebe. Imate onih koji su rođeni poslušni, dolični su - do onih kojima se od rođenja ništa ne da... Ali, zanimljivo je i to da ih sve volite potpuno isto i sa svakim nastojite postići da postane dobar čovjek, poručuje Franušić.
‘Oguglao‘ je na čuđenje drugih koji se iznenade zbog broja djece u obitelji.
- Božja providnost je ta koja prati hrabre i koja omogućava da čovjek stigne vremenski, pokrije financijski, emocionalno i sve ono što jednoj obitelji treba... Nije lako, nije bajka imati veliku obitelj, ali u ni jednom trenutku se nisam pokajao i hvala Bogu da je to tako, podcrtava sugovornik.
U današnjoj ubrzanoj svakidašnjici sve je više onih koji se teže odlučuju zasnovati obitelj, a sve se više pribjegava samačkom životu.
- Vjerovali ili ne, moj životni stav je u početku bio takav da sam odlučio biti sâm i da živim sâm. To je bio moj životni cilj: da sebi organiziram što ću raditi, koliko ću raditi, zaraditi, kako ću živjeti, da imam svoju slobodu i mir... To su bili moji mladenački planovi u glavi. Međutim, hvala Bogu da to nije tako: ja sam potpuno zadovoljan da sam se u životu, uz mnoge probleme i križeve koje sam imao, odlučio ući u brak. Obično kažemo: biti otvoren životu i primati djecu zato što sam imao priliku vidjeti da je to - to, da život znači sebe davati drugom. Velika je prevara unutar čovjeka ako ne želi ući u brak, pogotovo ne iz nekih financijski razloga... Nikad nisam imao novaca, prosvjetar sam, nisam imao veliku plaću, nemam je ni danas... S obzirom na brojnost obitelji, ona je, ruku na srce, premala, ali vidim da ni mojoj obitelji ni mojoj djeci ništa ne nedostaje. Čovjek ne treba ‘gledati u svoj pupak‘, nego treba živjeti za drugoga, ističe glava najbrojnije dubrovačke obitelji, te dodaje:
- Smisao života je živjeti za drugoga, a ne za sebe samog. Ne osuđujem nikoga, ali jako su prevareni ljudi koji misle da je živjeti sâm dobra stvar. Na kraju krajeva, nikad nisam čuo da je netko pred kraj života od starijih ljudi rekao da je zadovoljan što je sâm. Vidio sam samo suze u očima, osamljenost i bol... Mnoge majke nikad na kraju nisu rekle da su imale previše djece, nego su samo žalile što nisu imale još koje dijete... Prirodno je čovjeku da živi u obitelji, da dijelimo svoj život s nekim: tuge, radosti, probleme... Lakše je, ljepše je veseliti se kad nas je puno, a lakše je i tugovati kad nas je puno... Treba pratiti ono što jest prirodno, nemojmo se sakrivati iza svojih sebičnosti i svojih planova za koje uopće nismo sigurni da su dobri... Naravno, neki ljudi ne žele biti sami, a sami su, njihovi životu su vrijedni, oni su sigurno znali osmisliti svoje živote, ali kad čovjek želi biti sâm jer se ne želi davati drugome, ne želi živjeti za drugog, ne želi se trošiti za drugog, neće biti zadovoljan, sigurno. Meni je puno teže raditi od jutra do sutra, ali znam da svaku večer liježem miran, a svako jutro se budim s poletom jer imam za koga živjeti, ići dalje! To je dar obitelji, zaključuje Franušić.