Proveo sam Božić i Novu u Splitu. Računao sam, svi će u Dubrovnik pa ću ja “uvik kontra”. Uostalom, lijepo je splitski gradonačelnik Ivica Puljak rekao - turizam se Dubrovniku događa slučajno. Prema tome, išao sam tamo gdje se događa namjerno.
Kakva glupa greška.
Očekivao sam lijepe feste, dobru zabavu, ali s mjerom i ufino. Kad tamo - pusta Riva s par kućica na kojima se događa točno ništa. Na jednoj se prodaje suho meso, na drugoj grakateži i sjeckalice za kupus, onda idu čajevi za prostatu i bubrege, Hajdukove memorabilije, dva štanda s fritulama podgrijanima u mikrovalnoj za 4 eura porcija i veži ga tu.
Na Prokurativama klizalište i tri kućice s kuhanim vinom i podgrijanim kobasicama, ali i to je već nešto. A na Narodnom trgu sve prazno osim jelke za koju je kolega Ante Tomić dobro rekao da su ljepšu vjerojatno postavili i u Teheranu. Jadno i otužno, ali su stvar spasili kafići u koje se moglo uteć od blagdanske praznine i propuha koju je organizirala gradska vlast.
Ajde, na Staru godinu je bilo življe. Splićani se imaju običaj okupiti na glavnom trgu i skupa dočekati Novu već u podne. Ništa spektakularno, ali je atmosfera baš topla, ljudska i vesela. Navečer su onda Grše i Doris izvukli stvar. Reper iz Trilja za mlađu publiku i one koji se takvima smatraju, a Doris za one koji i sami vole zapjevati.
Što se blagdana u Splitu tiče, to je bilo to. E da, još i vatromet, za koji je Puljkova vlast rekla da ga Split nikad većeg nije vidio. To s veličinom je kod nas muškaraca uvijek stvar marketinga. Nekad pali tehnika, nekad trud i zalaganje, ali ovog puta im je vatromet pošao u prdac.
Gledam izvještaje iz Zagreba, tamo je vatromet bio stvar kućne radinosti, a službeno su se bacali konfeti. Gradonačelnik je djeci pjevao vrapce i komarce i pri tom se i sam baš dobro proveo. To mi je bilo simpatično. Manje simpatični su mi memovi o tome da se u Zagrebu slavila nepalska nova godina. Zbog velikog broja njihovih novih sugrađana.
Dubrovnik se, ajmo barem jednom prestat grintat, doista pokazao kao šampion turizma. A još važnije od toga, pokazao se kao grad za građane. Bilo je svega, za velike i male.
Nije trebalo voditi računa o tome gdje parkirati, popiti samo jednu ili možda dvije. Grad se otvorio građanima, a s njima onda i svakome tko nam je došao kao gost. Odustali smo i od ukidanja vatrometa i od toga da ga se zamijeni zujećim dronovima, konfetama i sličnim kerefekama. Ne volim pucnjavu, mrzim petarde još iz vremena kad se Božić navodno nije smio slaviti. Ali vatromet je nešto drugo i uz ovakvu organizaciju, doista bi bilo šteta da ga nema.
Možda iz daljine Dubrovnik izgleda još ljepši nego što stvarno jest. Možda se neka sitnica može i popravit. Ali gledano odavde iz Splita, punog srca mogu reći - na Dubrovnik sam ponosan.