Naš sugrađanin Đuro Kovačević večeras predstavlja svoj ratni dnevnik ‘Tako je pisao Ajant‘: riječ o najsnažnijem antiratnom štivu koje ste ikad držali u ruci

Đuro Kovačević je istinski junak Domovinskog rata. Odličja, koja je skupo platio svojim zdravljem, na koncu su mu poslali poštom. Spremio ih je u ladicu bez trunke razočaranja; zapravo bez ikakvog očekivanja. Smatrao je da je u ratu samo radio svoj posao i pritom više brinuo o svojoj časti i ljudskosti računajući da će to biti jedino što će mu ostati ako preživi rat.

Očekivanja su mu se i ostvarila.

Zdravlja nema. Podatak o tome da je 90-postotni ratni invalid ni približno ne može opisati bol i patnju koju stalno proživljava kao posljedicu dva teška ranjavanja. A za sve ostalo što mu u životu treba brine se njegova Maja. Njegovo društvo su knjige, par prijatelja, brat mu Vedran i suborci iz legendarne 1. stanije, 3 bojne, udarne 4. Gardijske brigade.

Trobojnica na Srđu

Tonci Plazibat/Cropix

Đuro je naprosto dobar čovjek. Bolji nego što će itko od nas ikad postati. A svi mi zapravo, u dubini duše, želimo biti bolji nego što jesmo. Njegovi ratni dnevnici, koje je povremeno objavljivao na Facebooku pomogli su mnogima da u sebi potaknu ili održe plamen dobrote. I baš zato su ga nagovarali da jednog dana objavi taj svoj ratni dnevnik. Molili su ga mnogi. Odbijao ih je redom jer je smatrao da još nije vrijeme, da možda to nikome nije važno. Ali i zato što se sjetio da je jednom nekome rekao – ako ikad o tome budem govorio, tebi ću dati intervju.

Sasvim drukčiji dnevnik

Čast je, doista je jedinstvena čast u karijeri jednog novinara, da je izdavanje knjige njegovih ratnih bilješki Đuro Kovačević povjerio baš Dubrovačkom vjesniku. I zato nikad s tolikom tremom, ni s tolikim ponosom nismo objavili vijest - promocija knjige Đura Kovačevića “Tako je pisao Ajant” održat će se uoči Dana dubrovačkih branitelja, 5. prosinca u 18 sati, u Dvorani pape Ivana Pavla II. Knjiga je tiskana uz potporu Grada Dubrovnika, naslovnicu je kreirao Eugen Varzić, a značajan i vrijedan, iako tehnički manje vidljiv doprinos izdavanju dao je i kolega snimatelj s HTV-a, hrvatski branitelj Maroje Žanetić.

Nerazdvojna braća i suborci Vedran i Đuro Kovačević

Privatni arhiv

- Ratni dnevnik Đura Kovačevića nije bilješka nekog samoljupca koji vjeruje da je svaki, baš svaki dan njegova života vrijedan pisane riječi. I nije ga pisao svakodnevno. Nije ni mogao, ali nije ni osjećao poriv. Pisao je dnevnik u onim teškim trenucima kada mu je to moglo pomoći da se oslobodi tereta ratnoga užasa kroz koji je prolazio i u njemu sudjelovao. A kako je uvijek bio na prvim crtama, tih i takvih trenutaka na njegovom ratnom putu bilo je bezbroj – zapisao u je u predgovoru ove knjige ugledni dubrovački novinar, šef ratnog dopisništva Hrvatske televizije, Vedran Benić.

Ajant je Đurov ratni nadimak, istodobno njegov uzor i u konačnici njegov alter ego, tragični junak iz grčke mitologije. Kao i ovaj naš dubrovački, mitski je Ajant izvojevao mnoge bitke. Kao što je Đuro nosio ranjene i mrtve suborce, tako je i Ajant u grčki logor vratio tijelo Ahilejevo. Đuro je prošao tek mrvicu bolje od svog alter ega jer je božica Atena Ajantu oduzela zasluge i bacila ga u ludilo, dok su ovodobni bogovi Đuru poslali odličje Reda kneza Domagoja s ogrlicom – poštom. U kuverti u kakvoj se inače šalju opomene za neplaćene račune. Možda ju je baš zato gurnuo u ladicu, da je tko ne vidi.

Ljudskost važnija od života

Ova knjiga, zbirka ratnih bilješki, nije još jedan dnevnički zapis “od čuke do čuke”, nije priča o bandi četničkoj. Đuro Kovačević u svom neprijatelju ne vidi naciju ili vjeru; ne vidi ništa drugo do li čovjeka kojeg su okolnosti dovele tu, pred cijev njegove puške. U borbi prsa o prsa nalazio se u situaciji kad je najlakše bilo ubiti, ali Đuro, ili Ajant u njemu, doista je želio da se njegov neprijatelj, ako je ikako moguće, majci vrati živ.

Granatiranje starog Porta

 

Milo Kovač

Ni u najgorim trenucima - a čitajući knjigu shvatit ćete da ih je bilo puno, iako većina njih uopće nije spomenuta - Đuro nije mrzio ni sotonizirao svog neprijatelja. On se zapravo nije bojao smrti koliko gubitka ljudskosti. O prvom, shvatio je, odlučuje samo sreća i splet okolnosti. Ali gubitak ljudskosti smatrao je najvećom greškom koju vojnik može počiniti. Sebi takvo što nikad ne bi oprostio.

Razmjerno je lako biti čovjekom kilometrima od bojišnice ili danas u mirno doba, pa ljudi na tom ispitu svakodnevno padaju. Ali biti čovjekom kad pokušavaš izvući živu glavu, kad ti suborci umiru na rukama iako si ih satima vukao kroz snijeg i led, nevjerojatna je hrabrost neprijatelja spasiti od sebe. Ovaj ratni dnevnik vjerojatno je najsnažnije antiratno štivo koje ste ikada držali u ruci.