Predavači na ovogodišnjoj trodnevnoj Obiteljskoj školi Dubrovačke biskupije bili su Diana i Marin Periš, bračni par iz Zagreba, roditelji troje djece i četvrtog ‘na putu’, koji su govorili o temi ‘Svjedočiti radost obiteljskog života’.
Ljubav nije dovoljna
U vremenu u kojem se razvrgava svaki treći brak u Hrvatskoj, rečenica engleskog književnika G.K. Chestertona ‘Obična žena i obični muškarac u običnom braku su najneobičnija stvar na svijetu’ poprima svoj realni okvir u stvarnosti.
Diana je učiteljica, a Marin diplomirani teolog i urednik u izdavačkoj kući Salesiana. Bavi se i kreativnim radom na Knjazovim projektima i Laudato televiziji. Kako kaže za suprugu i sebe, oni nisu stručnjaci, psiholozi ni ‘brakolozi’, ali govore i svjedoče vlastito iskustvo braka koji je ‘najbolja vježba nesebičnosti i ljubavi’.
- Suborci smo svima onima koji su u braku. Borimo se, učimo iz svojih pogrešaka, dižemo se i padamo iz dana u dan. Svoja iskustva dijelimo s drugima jer je dobro dijeliti iskustva, posebno ona pozitivna.
- Otkad je čovjeka, tu su muškarac i žena koji su jednakopravni, ali su različiti. Upoznati te razlike je bitno ako želimo stvoriti nekakav odnos. Inače su ljudski odnosi toliko važni da ništa drugo nije važnije. Nekad i ne jedemo zbog odnosa, ako su loši. Filozof Jean Paul Sartre je rekao ‘Pakao, to su drugi’, i stvarno, međuljudski odnosi, ako su loši, mogu biti pakao. Ova Obiteljska škola je ideja da zajednički promišljamo kako te odnose učiniti boljima, a za to nije potrebna samo ona amerikanizirana ljubav iz filmova. Na toj ljubavi je potrebno raditi, čuvati je, njegovati, truditi se. To je bit. Ljubav, ako je samo emocija, dođe i ode. A ne može biti samo emocija ako želimo nešto trajno, mora se pretvoriti i u neko djelo, u jedan trajan odnos - poručuje Marin.
- Za brak mora postojati volja. Diana i ja još učimo što je potrebno za dobar brak, ali nam je sve ljepše. Iz našeg iskustva za dobar je brak najbitnija volja - volja da se daš u taj odnos. Kad ulaziš u brak, to ne treba biti samo iz čiste ljubavi, nego i iz želje za ulazak u trajni odnos. To sa sobom nosi da ćemo, kad počnemo živjeti s tom osobom, vidjeti i njene loše strane, što će razbiti našu idealnu sliku te osobe. To je pravilo. Kad i promijenimo partnera, dogodi se isto. Svaka osoba, osim dobrih strana, ima i slabosti, to moramo prihvatiti. Osobu trebamo prihvatiti u cjelini i svjesni činjenice da će se naša idealna slika ‘razbiti’ - kaže Marin, pa ističe i što je ključno:
- Često razmišljamo kako će nas drugi usrećiti, što drugi trebaju napraviti da bi nas usrećili. Moje je iskustvo da se mi trebamo promijeniti i sebe dati drugome, jer se tada i druga osoba mijenja.
Poštovanje je ključ
Ono što je važno muškarcu i ženi različito je, ali jednostavno i opisivo u samo jednoj riječi, o čemu Marin Periš kaže:
- Puno sam čitao o tome i sve se svodi na jednu stvar koja treba muškarcu: poštovanje. Kad ulazimo u brak, kažemo ‘ljubit ću te i poštovati’, a to je da priznamo dobro drugoga, da je različit i da mu priznamo ono dobro što čini. To muškarcu jako treba. Među nama muškarcima je to uglavnom tako. Kad primimo neku kritiku od žene, mi mislimo da nas ona cijele odbacuje. Nama je važno da nas žena pohvali i kad nešto polovično napravimo, da prizna naš trud. Ako se to ne dogodi, muškarac se udaljava. S druge strane, žena treba ljubav, da je osjeti i da joj se stalno izriče. Meni je najnelogičnija stvar kupiti ženi cvijeće jer će buket od 150 kuna za tri dana uvenuti, ali ako to njoj znači, kupit ću to cvijeće jer se trudim oko tog odnosa. Onda i sve teškoće lakše zajednički podnosimo.
Ono što žene često rade, a griješe je ‘kvocanje’...
- Puno stvari koje smo izrekli ovih dana ljudima su u teoriji poznate, ali se dobro podsjetiti na njih. Životne brige stvore situaciju da nema puno komunikacije, pa mnoge stvari ostanu neizrečene. Kad su stvari neizrečene, dovoljna je jedna svađa da se sve to izrekne, ali u neprijateljskom tonu. Stereotipno je da žena ‘kvoca’ jer sigurno ima i muškaraca koji ‘kvocaju’, ali je činjenica da su žene u komunikaciji jače od muškaraca i bolje se bore riječima. Muškarci nemaju toliko riječi kad krene ‘rat’ i onda oni ili bježe u svoje hobije i barove, ili pribjegavaju, ne daj Bože, fizičkom nasilju. Dobro je podsjetiti se na takve stvari jer obično ‘rat’ vodimo krivo - više se napadamo i više se udaljavamo. Moj je poziv svima da probaju malo promijeniti perspektivu i početi mijenjati sebe, razmisliti o tome što raduje moju ženu ili mog muža, i pokušati to napraviti, pa će vidjeti kako se i druga strana mijenja - poručuje Periš.
’Onako, od oka’
Podsjetio je i na onu uzrečicu ‘Molite za svoje najbliže i za svoje neprijatelje jer je obično riječ o istoj osobi’.
- U osobama koje su nam najbliže, vidimo i najviše slabosti. Kad krene loše, možemo to zloupotrijebiti i iz svih oružja ‘pucati’ po tim slabostima. Redovito se dogodi da ti netko, tko ti je do jučer bio dobar prijatelj, postane ljuti neprijatelj. Tako je i u brakovima. To isto opisuje koliko su nam odnosi bitni, koliko nam je važno da nas onaj drugi ne izda, pa i prihvati naše slabosti. Gibonnijeva pjesma ‘Onako, od oka’ govori o braku i govori istinu o braku: ti tamo govoriš drugim ljudima o nama, tebi nije korisno, a oni se smiju i jedva čekaju da pričaju o našim slabostima. Bolje je ne raditi to, nego svoje probleme riješiti sa svojim mužem i svojom ženom - iznosi Marin.
I eto odgovora na pitanje zašto kažu da nema dobrog razvoda.
- Razvodi su sve češći i nikad nisu nešto dobro. Barem jedna strana je uvijek jako oštećena. Zato je dobro pokušati to izbjeći. Toj smo osobi šaputali na uho ‘voljet ću te zauvijek’, svatko je to govorio, i vjernik i nevjernik. ‘Ja ću za tebe sve’. Pa što se to dogodilo u međuvremenu? Rekao bih da je najveći problem današnjice sebičnost. Hajdemo izaći iz svoje sebičnosti i potruditi se da odnos uspije. A može uspjeti, samo traži malo odricanja, malo razumijevanja, traži od nas da nešto damo. Žrtva nosi svoje plodove u odnosu, to najbolje vidimo prema djeci, tu ćemo svi to priznati. Pa dajmo te ljubavi i ženi! Kad ne odem s ekipom gledat’ neku utakmicu, kad vidim da sam potrebniji Dijani kući, ostanem i to me učini najsretnijim čovjekom na svijetu. ‘Umrijeti sebi’, to je recept. Isprobajte, pa ćete vidjeti! - poručio je na kraju Marin Periš.