Dobitnik priznanja za promicanje zaštite prava osoba s invaliditetom Grada Dubrovnika je vozač Libertasa Drago Raguž. Tim povodom je dubrovački javni gradski prijevoznik objavio kratki intervju s njim.
Nikad ne raspoložen, uvijek dobre volje i tako već sedamnaest godina otkad je dio našeg kolektiva, Drago Raguž, ulazi u svoj radni dan. Naš vozač, ali prvenstveno kolega u punom smislu te riječi, danas je dobio vrijedno priznanje Grada Dubrovnika za svoj trud i zalaganje koje svakodnevno ulaže u radu s najosjetljivijima članovima našega društva – osoba s invaliditetom.
Koliko već vozite specijalizirano vozilo za prijevoz osoba s invaliditetom?
U Libertas sam stigao davne 2007. godine. Nekih sedam godina sam vozio linije u gradskom i prigradskom prometu, a nakon toga sam sasvim slučajno raspoređen na prijevoz osoba s invaliditetom i tada nisam ni bilo svjestan koliko će mi predstavljati zadovoljstvo.
Kako izgleda vaš radni dan?
Korisnici koji imaju pravo na prijevoz se uvijek naručuju dan ranije. Svako jutro dođem u poduzeće oko 6 i 30 po raspored i plan vožnje za taj dan. Iz poduzeća krenem oko sedam sati i u polasku, razvezem korisnike gdje im je potrebno. Što se tiče povratka, tu moram biti fleksibilan i u koordinaciji s korisnikom, zbog toga smo razmijenili brojeve mobitela, hahaha. Moj radni dan završava oko 14:00 ili 15:00 sati, sve ovisno o potrebama korisnika.
Koliko dnevno prevezete korisnika i kakve su potrebe?
Prosječan broj korisnika dnevno je oko desetak što nije veliki broj, ali je jako bitna organizacija. Najčešće ih prevozim od kuće do posla, ali i do škole, bolnice, tj. svugdje gdje im je potrebno da im olakšam svakodnevicu te sam na raspolaganju osam sati. Osim vožnje, u ovom poslu najvažnija je fleksibilnost i sav dogovor oko organizacije prijevoza na terenu se odvija putem mobitela.
Iz vaših odgovora, vidljivo je da se stvorila određena povezanost s korisnicima. Vjerojatno vas korisnici smatraju nekim članom obitelji…
Znate, deset godina koliko već vozim specijalizirano vozilo je jako puno. Često mi korisnici pričaju, a i ja njima, svoje zgode i nezgode u životu, postoje neki korisnici s kojima sam prošao važne etape u njihovim životima, nekad padne neki vic i neka pjesma. Uglavnom, trudimo se svi zajedno olakšati nam radni dan.
Što je najljepše, a što najteže na vašem radnom mjestu?
Emocija, to je nešto najljepše u ovom poslu. Kada završi radni dan, ostaje onaj osjećaj da sam nekome pomogao i ja se osjećam ispunjeno.
Najteže mi je kad je kišovito vrijeme tada se maksimalno prilagođavam uvjetima na terenu i gledam dodatno olakšati korisnicima jer strahujem da će pokisnuti.
I za kraj, koliko još do mirovine?
Ah, imam još odraditi godinu dana radnog staža dana pa ću nakon toga tek početi razmišljati o mirovini.