- Ovo je živo – konstatirali smo iznenađeni za cvijeće u grasti pokraj jednog restorana u povijesnoj jezgri. Očito poprilično glasno jer iznenadili smo i goste na obližnjem stolu. Stabalce prepuno cvjetova u pitaru nije plastično! Čovjeka sitnica razveseli, sigurno i goste koji ostavljaju nemale novce po dubrovačkim restoranima. Razlika je ako ti pogled, dok jedeš, zastaje na procvjetanom indijskom jorgovanu umjesto plastičnog tulipana.
A na javnim površinama, ovisno o zakupcu objekta ima more detalja i ukrasa, manjih i većih, neukusnih i s ukusom, umjetnih i prirodnih. Ljepši ili manje lijepi, nevažno jer o ukusima se, kažu, ionako ne raspravlja. Taracu jednog restorana tako ‘krase‘ plastični kaktusi veličine lopte nagurani među neživim cvijećem, koje vrste manje je važno, svakako ne miriše. Uspijevamo razabrati hortenciju. U obližnjem lokalu cvijeće, plastično naravno, čudnih je i imitaciji usprkos, nelogičnih boja. Koje vrste predstavljaju, teško je dokučiti i vrsnom cvjećaru. Na nekim stolovima su decentne vazice s poljskim cvijećem, sitne ružice u rozim nijansama... Prođeš li nekoliko ulica dalje pored stolova ugostiteljskog objekta zapuhne vas miris garofala. Točno poželiš sjesti!
- Restorani koji drže do reputacije sigurno ulažu u detalje, to je najbitnije za cjelokupni doživljaj. Sigurno paze i kako im izgleda konobar, taraca, koje im je cvijeće u vazi. U konačnici to gost plaća u cijeni, i s pravom očekuje cijeli paket. Nije hrana sve! Onaj tko ide ad hoc, još je, kako se kaže, na priganim lignjima, on će imat plastiku na stolu – kaže nam ugostitelj koji je za ukras na stolovima odabrao prirodno. Za to izdvaja 40 eura tjedno, ‘manji je restoran, onaj s većom taracom mora uložiti više‘.
- Ali ljepše je. Miriše gostu kad sjedne. A sve je to u cijeni, pitanje je jedino je li ugled restorana može podnijeti cijenu u koju je sve uračunato, i čisti WC, obučeni kuhar/ica, freško cvijeće...,sve to košta.
Sugovornik misli da ima smisla ulagati u detalje iako bi ‘jednostavnije bilo u centru kupiti plastiku da procvjetano stoji barem tri godine, samo s vremena na vrijeme s cvjetova otpušeš prašinu‘. Dok pokazuje na ogromnu vazu u restoranu, kaže nam kako baš mora kupiti cvijeće pa pojašnjava koliko je teško u Gradu imati pravo cvijeće u pitarima:
- Krepa sve! Probao sam i ja posaditi u pitare, ali ogromne su vrućine, nape su i klime, nema sunca, zalijevaš, opet sve krepa nakon nekog vremena. Ali na stolu stvarno možeš i trebaš imati freško cvijeće. Ovaj posao iziskuje stalna ulaganja, ulažeš i čekaš da ti krene, a ljudi su danas nestrpljivi očekuju sve sad i odmah. Opet, što bi bilo da smo svi isti – pita se ugostitelj koji ulaže i trud i novac u uređenje i izgled svog objekta, svjestan kako sitnice čine razliku.
Mi nastavljamo đir. Poviše stolova ugostiteljskog objekta zeleno žbunje na prozoru, valjda u svrhu skrivanja otvora. Kamo sreće da je ostala persijana umjesto plastične ‘šume striborove‘. Bilo bi ljepše. Pred jednim vratima instalacije u obliku svijeć(njak)a. Na što vas asocira, procijenite sami. Feralići poviše stolova ni blizu onim dubrovačkim, tradicionalnim feralima.
Prošli smo gradske ulice uzduž i poprijeko, zaključili da je omjer plastike i prirode po i oko stolova ugostiteljskih objekata ujednačen. Umjetnost ukrašavanja ali s mjerom i ukusom, nije nam jača strana. Điravajući Gradom zapele su nam za oko kojekakve instalacije, reklame kojima, pravilnici tako nalažu, tamo nije mjesto. Primjerice, duguljasti reklamni okvir na oluku vrata objekta u ulici koja je određena kao pješački koridor. Od obučenih lutaka na ulici do reklamnih panoa na stolicama. Neukusa ko u priči. S druge strane i prekrasno uređenih kutaka. Otprilike dva sata smo glumili komunalne redare, ali one koji ne naplaćuju kazne. Ujedno i shvatili kako bi pravi redari imali tu pune ruke posla. Samo da krenu u đir.
