Prosječni dubrovački umirovljenik nije u ništa boljoj situaciji preživljavanja od kolega širom Hrvatske: u najboljoj su poziciji oni koji su tijekom radnog vijeka izgradili apartmane tako da od afitavanja imaju dodatni izvor prihoda. Mnogi uspijevaju sastaviti početak i kraj mjeseca zahvaljujući djeci koja im financijski pomažu, ali najveći problem osjećaju oni umirovljenici koji imaju mirovine na razini državnog prosjeka ili su im čak i niže. A to u otužnoj stvarnosti svakodnevice znači da doslovce ”krpe kraj s krajem”.
U razgovoru s tim vrlo ponosnim ljudima, koji čak ni najboljim prijateljima neće priznati u kako se teškoj situaciji katkad nalaze, doznajemo kako ih ”nije malo koji u gradu nemaju ni za osnovne stvari u životu te mogu samo sjediti kući i plakati i ne mogu si priuštiti nego jednom tjedno obrok s mesom ili boljom ribom”. Priznaju nam:
- Hranu uglavnom kupujemo na akcijama trgovačkih lanaca, ali nikako ne i u manjim, tzv. kvartovskim trgovinama koje su po nepisanom pravilu skuplje od ”razvikanih” tržnih centara. Rijetki koji su na ovu temu pristali razgovarati za Dubrovački vjesnik prvo podsjećaju da se ”na zapadu ne pita kolika je plaća, a kod nas kako preživljavamo”.
- Razočarani smo u državu koju smo gradili, a koja se prema nama odnosi kao maćeha i još nas svakog mjeseca, pri isplati mirovine, na takav odnos redovito podsjeti na najgori način. Jer, mirovina je najtočnije i najistinitije zrcalo socijalne politike svake države. Umjesto da se, kako joj to i ime kaže, u mirovini odmaramo i uživamo s unucima, moramo raditi dok god smo pokretni, uredno piti lijekove i paziti da ne navučemo neku težu bolest. Ipak, najteže je udovcima i udovicama te onima kojima su djeca zbog posla odselila iz grada te žive kao samci. Inače, s dvije se mirovine, u obiteljskoj kući ili otkupljenom stanu, može preživjeti. Teško, ali ipak - pričaju nam i naglašavaju da su u boljem položaju od vlasnika apartmana oni koji imaju đardin te u njemu krate vrijeme i uživaju u pravom domaćem povrću.
- Inače, svako jutro većini počinje listanjem ”papirnatih” ili na mobitelima online-kataloga svih trgovina u potrazi za najprihvatljivijim akcijama širom grada. Upravo namirnice koje su na sniženju diktiraju što će se taj dan kuhati! A kad vidimo, kao ranoranioci često ako je dužan u blizini, odmah idemo i nerijetko pred vratima dočekamo otvorenje trgovine. Ako je dalje ili je riječ o većoj kupovini, tad nazovemo djecu ili druge penziće koji još voze auto te gledamo kako što prije doći do te trgovine. Jer, ima lanaca koji oglase akciju, ali zapravo nude vrlo malo tog proizvoda. Dogodi se da su banane ili jabuke na tjednoj akciji, ali poslovođe odluče da se dnevno može prodati samo jedna kašeta i eto, ti ili ostali artikli se brzo prodaju te ispada kako smo mi ostali uzalud dolazili! - ispričali su nam u Gružu, dok su lapadski umirovljenici uglavnom naglasili:
- Većina nas sretna je što ne mora, kao mnogi u većim hrvatskim gradovima, na placi čekati do zatvaranja te kupovati polutrulo voće i povrće. Ali, naučili smo kako moramo biti brzi da se ne razgrabi ono što želimo. Za umirovljeniku u kontinentalnom dijelu Hrvatske se kaže da su postali ”umjetnici preživljavanja”. Mi još nismo u toj situaciji, ali kako je krenulo, uz samo jednu ili ne daj Bože dvije loše sezone, strah nas je i pomisliti što nam se može dogoditi. Katkad nas Gružani nazovu da ovdje kupimo nešto za njih, a koji put mi njih da kupe oni nama pa ako je svježa namirnica, prošetamo ili koristimo besplatni gradski prijevoz te se nađemo u nekom kafiću i s ”ušparanom” razlikom cijena, uz kavu i ćakulu veselimo se kao da je blagdan. Kod akcija je najveći problem što se često nudi roba kraćeg roka trajanja ili proizvodi lošije kvalitete. Ako je suprotno, sve se brzo razgrabi - pričaju Lapađani koji misle da su od svih gradskih umirovljenika u najtežem položaju oni na Pločama koji i za najmanju sitnicu moraju u kupovinu do Gruža ili Lapada.
Mnogi umirovljenici napamet znaju koje trgovine i kada nude ekstra, umirovljeničke akcije s dodatnih 10 posto, a te informacije se dijele od usta do usta. Priznaju da su vrlo aktivni u tom nesebičnom dijeljenju, ali se najviše žale kako je sve manji udjel mirovine u odnosu na plaće i da su, s nizom štrajkova, mnogi postigli veće plaće dok su njihove mirovine posljedično postale još manje u odnosu na plaće. A to znali da su i dalje osuđeni samo na akcije.
