Moždani udar ubije dvostruko više žena nego što to napravi karcinom. Danas je Dan crvenih haljina, dan u kojem se treba osvijestiti društvo o ovom prvom ubojici žena u Hrvatskoj, o tome da nažalost, moždani udar možemo spriječiti ali to rijetko radimo. O tome da je prvi sat od udara najvažniji, da se tad spašavaju životi, o tome da može pogoditi svakoga, ženu svake životne dobi, i naravno, uvijek kad mu se najmanje nadaš.
A tom podmuklom ubojci svako toliko 'umakne' neka od nas i javnosti ispriča svoju priču. Za to treba biti dovoljno hrabar. Mora proći vremena prije nego se najprije uhvatite ukoštac sa sobom, a onda i s onim što vam se dogodilo. Jedna od takvih je i naša kolegica, novinarka Ivana Žuvela Kalina. Nju je moždani udar odlučio prodrmati u tinejdžerskoj dobi, srećom, bez teških posljedica. Danas se osvrće na te godine s očekivanom dozom humora, nije to ni prva ni posljednja prepreka s kojom se susrela u životu. Svjesna poraznih podataka o žrtvama moždanog udara, i ona danas nosi crveno.
Imala si moždani još kao tinejdžerica. Kako je došlo do udara, sjećaš li se tog dana?
-Bila sam treći srednje, znači nekih sedamnaest godina. Odjednom sam osjetila jaku glavobolju i vrućinu u donjem dijelu glave. Nikad prije nisam osjetila takvo što. Sišli smo svi na blok sat informatike i onda je krenulo... Profesor je rekao kako je test u utorak, a ja nisam znala to napisati. Počeo je govoriti meni nekim nerazumljivim jezikom. Užasno sam se osjećala, nije mi bilo jasno što se sa mnom događa. U ruci sam držala kemijsku, koja mi je ispala, jer je ruka počela trnuti, a potom i cijela strana lica. Imala sam osjećaj da sam zarobljena u vlastitom tijelu. Nisam znala imenovati stvari oko sebe, nisam mogla uopće reći da se nešto događa. Nikad to neću zaboraviti."
Što je prvo što ti je prošlo kroz glavu (osim ugruška) u tom trenu kad su ti rekli što je, ili kad si shvatila što se događa?
-Nakon dva školska sata sam se počela "vraćati", uspjela sam izgovoriti ime svoje prijateljice iz razreda i nekako joj reći da me vodi doma. Kad sam ušla u kuću, potpuno blijeda, mama se rasplakala, a i ja sam. Roditelji su me odveli u doktora, radili smo razne pretrage, eeg, ali tada nije bilo magneta. Moram napomenuti kako u obitelji s mamine strane ima puno slučajeva moždanog udara i to baš kod žena."
S kakvim posljedicama si završila, postoje li neke sitnice koje su ostale nakon udara koje te nerviraju više nego smetaju?
-Što se posljedica tiče, nisam imala nikakve posljedice. Jedino nekad razmišljam je li to što ne znam lijevo, desno i strane svijeta posljedica? Šalim se. Jednom sam nekome pričala kako sam imala sreće da nemam nikakve posljedice, na što je moj muž u šali rekao: To ti samo misliš!"
Obitelj, prijatelji, okolina, kako su oni gledali na sve to? Podrška, 'otpadanje' prijatelja onako usput, nezainteresiranost ili je kod tebe bilo obrnuto?
-Pa moji roditelji su sa mnom svašta prošli s mojim različitim bolestima, pa mi je jednom tata rekao da sam k'o Alf, vanzemaljac, da ono što se meni događa, rijetko se kome dogodi. Osobno nikad nisam razmišljala o tome, ono mlad si i lud, nisam ni pričala o tome i za mene je to bila tek neka moja epizoda. Međutim, kako prolazi vrijeme, a moj je muž imao moždani s teškim posljedicama, nekad se ipak uhvatim u razmišljanju jer kažu tko dobije jedan često će i drugi. Moram priznati da ipak ne razbijam glavu s tim, živim jednako."
Prošlo je dosta godina otad, često ljudi nakon takvih nekih težih bolesti i dijagnoza kažu - u jednu ruku to je najbolje što mi se dogodilo jer me 'ispravilo'. Je li i u tebe nastupio taj momenat?
-Ljudi kažu nakon takvih situacija da je to zapravo dobro jer su odlučili drugačije živjeti svoj život. Nekako nisam u toj kategoriji jer je prvo - to bilo davno, drugo - nekako sam orijentiranija na bolesti ljudi oko mene. Posebno danas, kada ljudi odlaze svaki dan i došlo je neko loše vrijeme, mislim da treba živjeti danas. A što će sutra biti, to ne zna nitko. Život se okrene u sekundi i jednostavno ti put više nije isti."