- Život leti, godine prolaze, dostižu nas i sve smo stariji. Gruški su neboderi visoko i skalini su jako strmi. Zato molimo gradsku upravu da nam postavi rukohvate. Nije to skupo, a nas spašava. Svuda su postavljeni rukohvati, samo ovdje gdje je najosjetljivije, na diejlu Ulice Janka Bobetka ih nema. Tu na krivini opasno je i za vozila, a kamoli za nas pješake! Strah nas je što se sve može dogoditi kad se popnemo do tu. Jedva se držimo na nogama, nemamo snage pomaknuti se ni autu koje sporo vozi, a kamoli juerćem - žali se Nusreta Čustović, dugogodišnja stanarka gruških nebodera.
Rukohvat nužan kao lijek
A za rukohvat, prema procjeni stanara, treba samopar metara čelične cijevi za na rub nogostupa. I svi zadovoljni! Slično za rukohvat kaže susjed Đuro Mihaica, a Izeta Avdić dodaje kako je poseban problem kad pada kiša
- Tad nam bude vode do koljena! Kad krene bujica niz ulicu a kanala nema, ne možemo prijeći na drugu stranu. I kako onda do butige doći? Shvaćam ja da vozači nemaju gdje parkirati, ali nek‘ razmisle malo da vozilima ne prepriječe put pješaku. Nije za parking puno pomogla ni garaža ispod nebodera. Eno, neki dan pacijenta s dijalize nisu mogli iskrcati ispred kuće nego se, onako iscrpljen, morao uspeti uz strme skale - negoduje Izeta.
Gružanka Marija Knego se žali kako tu stanuje od 1975. godine, ali da Čistoća nikad ne pomete skaline što počinju od parkinga robne kuće Srđ:- Plaćamo redovito komunalnu naknadu, ali su nas zaboravili. Ja ih s 80 godina očistim, prisilim se jer ne podnosim otpad na putu. Imali smo ovdje i lijepe klupe, kao u parku, ali su nekome zasmetale. ILi bolje rečenom, zatrebale za doma pa ih je odfnio i sad mu valjda krase đardin! - ljuti se Marija.
Gružani, unatoč manjkavostima, vole svoj kvart kao malo tko u Dubrovniku. Vele da im je pogled na Lapad, more i Elafite za deset, a cesta za minus dva
- Čujte, mi ne tražimo prazna obećanja, niti ikoga pritišćemo pred izbore. Sve ovo znaju dobro u gradskoj upravi, samo ih podsjećamo da ubrzaju obećanja! Neki dan su tehničari Hitne pomoći morali 100 metara nositi nosila s pacijentom- pričaju.
Kolnik pun rupa
Nedjeljka Anić u điru hvali dlakavog ljubimca:
- Ovo je moj Bony, moj posebni pas! Čipiran je i cijepljen, nikoga ne napada, nosi brnjicu. On je moja terapija! Neki se susjedi bune da laje pa nas katkad i krumpirima gađaju s prozora! A upravo mi je tim lajanjem spasio život: u stanu sam dobila lupanje srca i nisam se osjećala dobro. Bony je to osjetio i zalajao toliko da su susjedi pozvali hitnu pomoć!
Eugen Tarocco, među susjedima poznatiji kao Gianni, pridodaje:
- Sve je više umirovljenika u Gružu i o ni koji odlučuju moraju znati: i oni će doći u godine! Kolnik nam vapi za novim slojem, gdje je ravan, tu je klizav, rupe su u asfaltu vidljive golim okom, strah nas da u mraku ne upadnemo u njih! Valjalo bi da komunalni redari češće navrate. Vidjeli bi kako betonske polukugle uklone gospoda vozači da se mogu parkirat‘, a pješake izguraju na ulicu. Dok traje radno vrijeme, još i nekako, po povratku s posla navale se parkiravat‘ tako da se ne može proći, a panika je kad treba kakva žurna intervencija!
Umirovljeni tokar Antun Koštro pokazuje spojni put od Radničke do ulice Od gaja i zastaje kraj ‘kuće-rugla‘:- Suvlasnici se nikako ne mogu dogovorit‘, krov i cijela kuća propadaju, vlasnici okolnih apartmana lijepo trpaju tamo šut da ne moraju do odlagališta. Baca se i kućno smeće koje se ljeti užegne i zaudara na kilometre. Radnička ulica je najstrmija, s 540 skalina najduža u cijelom Dubrovniku! Ne bni škodilo da gradska vlast možda otkupi ovu parcelu i tu izgradi garažu na više razina, učinili bi dobro za sve Gružane!
Gdje je volje, ima načina
Ispod samih nebodera čeka još nezadovoljnika. Iz grada su im, govore, rekli da je parkinge nemoguće riješiti i stoga jer "cesta još nije uknjižena", a o gradnji parkirališta na parceli kraj zadnjeg nebodera ‘drvi se‘ već tri desetljeća:
- TUP-ovo naselje skoro će ga dobit‘, a što se s nama čeka? Gdje je volje, ima i načina. Iz prometnog redarstva kažu nam da ne mogu ništa. Zašto barem ne iscrtaju liniju preko koje se ne smije preći? Da bi se mimoišli, auto mora sto metara u rikverc! - rogobori Gružanin koji ne dijeli s nama ime i prezime, već odlazi svojim putem.
Domagoj Režić, kamerman po zanimanju, rezignirano dodaje:- Da su vlasti iskreno htjele, mogle su odavno riješiti problem ceste! Već desetljećima asfalt nije obnavljan, a samo jedan kamion asfalta bi mnogo toga riješio. Ovako se rupe šire i prijete da će vozila u njih propasti. Kad ima turizma, s Ilijine Glavice i Konala iznajmljivači dovode goste, zauzmu parking i boli ih briga, samo da ne plate javnu garažu! I sve im se to tolerira. Suludo!
Prije odlaska iz Gruža, mimoilazimo se s kombijem Hrvatske pošte. Vozač Dragan Vuksan smiješi se i uz pozdrav govori:- Svaki put moram do kraja ulice kako bih se imao gdje okrenuti. Snalazim se, a premda je jutro i ponovno gužva, ovo sad je autoput u odnosu na ludnicu koja nastane popodne! Kad će se problem parkiranja konačno riješiti?! - pita listonoša.