Rijetki su trenuci kad je lijepo biti novinar. Na neki čudan način cijeli radni vijek ovisiš o starletama, uspješnim a zapravo kontroverznim biznismenima; u istoj mjeri ovisiš i o političarima kao rak samac o moruzgvi. I pritom svi misle da se baviš rektalnim alpinizmom.
Osim starlete, biznismena i političara koji ti svakog dana p.zde i spuštaju ti zvijezde jer si zao i zlonamjeran. Ali ponekad dođe taj trenutak kad se zavališ u neudobnu novinarsku stolicu jer one su takve i uvijek im fali dio naslona ili kotač. Zavališ se, napraviš sebi kavu, uzmeš čips i gledaš najluđu komediju na svijetu.
Ako su novinari, da ‘prostite, hebena strana svaki dan, onda shvatiš da povremeno “ne cveta cveće ni u političko preduzeće”. Sjećam se vremena kad smo svi grintali kako su nam turisti nikakvi. Dolaze Česi s pomadorama, a i Švabe nešto slabo troše. Jedu samo pastu, a ništa oboritu ribu.
Gradonačelnica Šuica je bila u predizbornoj kampanji pa je s Terezom Kesovijom na presici lamentirala nešto o “lošim turistima”. Odmah sam se nadovezao s pitanjem na koji način se misle obračunati s lošim turistima i postoji li mogućnost da im se zabrani ulazak u Grad. Nisu njima namjere bile loše. Potrošnja je legitimna tema, samo su je pogrešno načeli i tu je počeo pičvajz.
Andro Vlahušić je izmislio kućice na Stradunu, čak i snijeg koji je padao sa Sponze na oduševljenu dječicu i zgroženu starčad koja je molila Boga da im crevje ne popuste na toj sapunici. Masa je ljudi bila na Stradunu, ali već dogodine nam je dosadilo pa su svi galamili da gdje se prolijeva ono ulje od prikala i mast od kobasičetina.
Svi su napali Vlahušića što je odlučio da Libertas za vrijeme adventa, od 17 sati pa na dalje, vozi besplatno. Jer je to arčenje naših novaca. Potkradanje gradskog proračuna i kriminal... Ove godine nas nije briga ni za mast ni za Libertas - vozili smo se mukte i guštali u kolesterolu.
Godinama već zviždimo zbog buke u Gradu. Propisanih 50 decibela je prekoračeno na svakom kantunu. Pa je Mato Franković rekao da nema više lombrnjanja kotačima po Gradu.
Karićari neka navuku gume na kotače, a turisti kufer u ruke ako će preko Prijekog. Tu smo ga malo zafrkavali, ali gdje nam se najviše zamjerio, ali ono baš do krvi, jest kad se odlučio obračunati s pretjeranom apartmanizacijom. Krenut će od prostora unutar zidina, a onda će reda uvesti od Orsule do glavice Babinog kuka.
Znam, godinama laprdamo o pretjeranoj apartmanizaciji, svaka rupa je diventala apartman, to je užasno i nesnošljivo i tome hitno treba stati na kraj.
Naravno, nije to trebalo učinjet sad. Trebalo je pričekat da otvorimo još koji apartman, evo samo još ovaj, pa onda neka zatvara. Ma da barem dopusti cimer-fraj kakav smo nekad imali. Da može nono iznajmit svoj stari kauč. Što nam je onda falilo? Lijepo smo zarađivali, a grintali smo iz običaja. Nego Mato to ne razumije.