Dubrovnik je u zadnjih nešto više od 25 godina doživio nevjerojatne preokrete. Rat, stradanje, spori oporavak i konačno nešto što se smatra procvatom u hrvatskim uvjetima posljednjih desetak godina. Vama je poziv promatrati ljude, kako su Dubrovčani podnijeli sve ove promjene?
Kad razgovaram s prijateljima, žalimo barem za jednim dijelom ratnih vremena, kada smo svi bili jedinstveni. Bili smo bliski, upoznali jedne druge u zajedničkoj nevolji i velikim očekivanjima. Nikad se ne ostvari što očekujemo, zato su mnogi ljudi razočarani i u Dubrovniku. Nije se ostvarilo ono što smo sanjali i za čime smo čeznuli.
Možda su i naša očekivanja bila nerealna u smislu da će biti lako. Govorili smo da ćemo za deset godina biti Švicarska. E pa nismo i ne možemo. I u vlastitoj kući treba vam pet godina da nešto promijenite ili popravite, a kamoli u jednoj zemlji. Nerealno su to očekivanja. Treba ići korak po korak, kao i svugdje u životu učiti, ali kročiti sigurnim i čvrstim korakom. Ne treba zaboraviti da je Dubrovnik uz Vukovar bio najviše ugrožen. Ipak, danas nismo gdje smo željeli biti, u nekim stvarima postoji krivi hod. Postali smo nesigurniji, nemamo dovoljno samopoštovanja. Gledamo u strance kao u čudo. Taj turizam nas pretvara u poslugu i on ima jednu lošu stranu - crpi domaće stanovništvo. U prvi mah izgleda da ga obogaćuje, ali nije. Najbolji vam je primjer Venecija. Često idem tamo zbog znanstvenih razloga. Grad je sve zapušteniji, iseljava se. Od turista ne možeš proći kao ni kod nas ljeti. Grad umire, a svega ima. Kod nas se iseljava povijesna jezgra. Turizam nam je jako potreban, ali ne smije biti jedina aktivnost. Treba tražiti nova zanimanja i otvarati nešto proizvodno, što neće grad pretvoriti u muzej. A što se tiče zarade i novca, nekako mi se čini da ne završe u našim džepovima.
Svjedoci smo najnovijeg pokušaja približavanja Hrvatske i Srbije. Reakcije ljudi su različite. Neki se bune, tiha većina šuti. Kako vi gledate na to? Treba li sniziti tenzije?
Mi moramo skupa uvijek živjeti. Još za vrijeme agresije primio sam Isaiju, srpskog svećenika i klerika. Ne smijemo upasti u zamku da govorimo o zločinima iz daleke prošlosti. Današnje rasprave o Jasenovcu su prikrivanje onoga što je novije. Ako ćemo raspravljati o prošlosti, idemo vidjeti što je bilo prije 25 godina, pa ćemo tek onda dalje. Upravo je pitanje izostanka oprosta i razjašnjena oko Jasenovca izazvalo ovaj rat. I što sada, hoćemo li ponovo? Meni je temeljno pitanje...
Cijeli razgovor pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika!