Unatoč suvremenom napretku medicine i znanosti uopće, potreba za liječnicima je sve veća a pred hrvatskim liječnicima su i sve veći izazovi. Jer, biti liječnik znači empatiju, danonoćni angažman za pacijente, etiku, strpljenje, humanizam, odricanje, samodisciplinu i odlučnost. Liječnik treba pozorno slušati i razumjeti pacijente i biti dostupan u gluho doba noći te prekinuti odmor zbog hitnog slučaja, biti često izvan obitelji. Sami liječnici kažu da njihov poziv u Hrvatskoj često znači neprimjerenu plaću, ignoriranje i omalovažavanje od politike.
To su izazovi na koje nisu svi spremni, no ne i dr. Marko Moretti. Mladi specijalizant ortopedije i traumatologije ima 31 godinu, a o svom profesionalnom izboru, na Dan hrvatskih liječnika (26.veljače) kaže da je na njega na određeni način utjecala obitelj ali on je, zapravo, uvijek težio prirodnim znanostima, osobito biomedicinskom segmentu u medicini:
-Birajući životni poziv, medicinu sam stavio kao prioritet i na Sveučilištu u Zagrebu završio je 2017.godine. Kratko potom sam odradio pripravni staž u Općoj bolnici Dubrovnik gdje sam prošao interni, kirurški, ginekološki i pedijatrijski odjel te obiteljsku medicinu, nakon čega sam položio državni ispit i odmah se zaposlio na Hitnoj pomoći.
Bačeni ste odmah ”u vatru”, što je često posebni izazov?
I stariji liječnici su prošli tu školu te imaju takav profesionalni put. Specifičnost naše županije je i to što nema mnogo specijalista hitne medicine. Šef Objedinjenog hitnog liječničkog prijama dr. Marinović jedan je od samo dvojice-trojice tih specijalista u županiji, ali svi internisti, kirurzi, ginekolozi, pedijatri i ostali dežuraju na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu, čak i ja kao specijalizant, jer se inače potrebe društva za zdravstvom ne mogu podmiriti.
Paradoks je da je zdravstvena tehnologija je sve razvijenija, a potreba za liječnicima sve veća?
U moderna vremena informacije puno brže kolaju i populacija, generalno, s pravom češće ide liječniku, ali kod mladih ta struka nije tako popularna. Vidim i zašto: puno je posla i pored privatnog života teško je ostati dosljedan struci i edukaciji koja traje cijeli život. Najvažniji je taj balans, ali ako voliš ovaj posao sigurno ćeš se truditi da tako bude. Izazovu svladavanja sve sofisticiranije tehnologije odgovaramo kroz praksu i prijenos znanja od starijih, iskusnijih kolega te kroz i razne radionice, gdje nas predstavnici te tehnologije upoznavaju s prednostima, manama i ”zlatnom standardu” liječenja u određenim strukama. Kroz takav pristup se upoznajemo s tehnologijom. Presing nije nužnost cjeloživotne edukacije nego to što mi katkad nedostaje energije da svim pacijentima pružim što smatram bi trebali dobiti. Standard moramo zadovoljiti i najviše me strah ako u silini posla netko nije dobio ono što smatram da je trebao.
Starije kolege vam pomažu?
Bez te pomoći i prijenosa znanja starijih kolega nema ništa! Primjer je Hitna pomoć gdje je veliki ”obrtaj” liječnika te katkad moraš nešto naučiti i od medicinskih tehničara koji su tu duže vremena, a mladom su liječniku jako potrebiti. U svezi prijenosa znanja s liječnika na liječnika u ”zanatskom” poslu kao što je kirurgija, ne može se reći da je to čisti zanat nego stalno mora biti evidence base koji se termin danas forsira, a znači medicinu baziranu na dokazima, ali se nikako ne može bez finesa koje ”pokupiš” od iskusnijih kolega.
Što vam je dosad bio najveći profesionalni izazov u praksi? Je li to neka intervencija?
- Definitivno su mi na Hitnoj pomoći najveći izazov bile prometne nesreće. Izazov su i neke alergijske reakcije, reanimacije i različite srčane aritmije. To se mora naučiti a naučeno se mora primijeniti. Teško je u knjizi prenijeti tu silinu čimbenika koji se događaju na terenu u trenutku kad kao voditelj tima dođeš na mjesto prometne nesreće. Kao mladom liječniku tvoj sud (procjenu?) magli (opterećuje?) to što nemaš iskustva. No, s time se borimo, ali su prometne nesreće i dalje najveći izazov mladom liječniku na Hitnoj pomoći.
Tad proradi i instinkt?
Da, uvijek se nadamo da je to bio onaj pravi, medicinski instinkt. Ali, osloniš se na ono što znaš i maksimalno se pripremiš. Prijavno-dojavna jedinica te otprilike upozna sa situacijom, a tu je uvijek policija, budu i vatrogasci i s njima se može dogovoriti. Imaju puno iskustva u tim intervencijama i sve to mora biti usklađeno. Liječnik je voditelj medicinskog tima, a kad je ugroženo mjesto događaja, ipak su vatrogasci glavni, a u trenutku kad treba zaustaviti promet ili je opasna situacija, tu je policija. Znači da svi imamo ulogu u prometnoj nesreći.
Srećom, u Dubrovniku je dovoljno mladih liječnika? Kakav je reakcija pacijenata?
Mladi liječnici nemaju svoj klub, ali sve kompenziramo razmjenom stavova. Rekao sam da, bez obzira na specijalizaciju, svi dežuramo i tu se možemo povezati, a u konačnici surađujemo i kao specijalisti. Jer, holistički pristup bez pomoći kolega i cijelog tima nije moguć. Svi odjeli imaju i svoje WhatsApp-grupe te i tako, bez kluba, možemo razmijeniti iskustva. Mogu reći da i mi i pacijenti moramo imati više razumijevanja jedni za druge, ali svakome treba jednako pristupiti te ”iskanalizirati” prisutni temperament. Iza njega, uglavnom, stoji za zdravstvo vezano neko neugodno iskustvo iz prošlosti ili slično i zna se takav slučaj prelomiti u tvojoj praksi. Ali, moraš mu pristupiti s velikim strpljenjem. Jer, s ljudima se dâ razgovarati, traži se strpljenje i od njih te činimo da sve bude što bolje.
