StoryEditorOCM
Turizam i gospodarstvoIma li granice?

Kako zadržati normalne cijene kad kuhar u malom restoranu traži 2 tisuće, konobar 1.200 eura, a na kraju nema tko ni kuhat’ ni poslužit’

Piše Kristina Filičić
14. travnja 2023. - 07:32

Nikad bolje plaće, nikad manje radnika. Situacija je to u turizmu općenito, ugostiteljstvu pogotovo. Početak rada - odmah, osiguran smještaj i hrana, poželjno iskustvo ali nije uvjet... oglasi kojima se traži konobare iskaču sa svih društvenih mreža. Neki zainteresirani pitaju mogu li raditi samo ujutro jer popodne im ne odgovara, pa uslijede komentari ‘treba li ti i osobni vozač da te vozi na posao?’. Dala bi se knjiga napisati. I bila bi humoristična.

- Bolji kuhar traži plaću 1.800 do 2 tisuće eura, a konobari 9 tisuća kuna (1.200 eura). Ako su sa strane još im plaćaš smještaj 200 eura, imaju besplatne obroke u objektu, za prijavit ih treba iskešat tisuću kuna. To je još jedna plaća. Ustvari, konobara mjesečno platiš dvije tisuće eura – kaže dubrovački ugostitelj.

Ima li granice?

- Nema je. Ovo je kraj. Kuhari rade za doktorsku plaću, a i konobari su blizu. Nema tu budućnosti, jer nećemo moć funkcionirat, nećemo imat s kime.

Nemoj se zamjerit radniku

Kad tržište nije u liviju svatko gleda izvući što više i što bolje uvjete za rad. Tko bi im uopće zamjerio. Na pitanje imaju li potencijalni konobari, kuhari, jer im se može, neke ekstra zahtjeve kada se jave na oglas za posao, naš sugovornik odgovara:

- Ma kakve zahtjeve, pa uopće se nije nitko javio. Dvije godine je oglas za konobara na burzi. Nikoga! - kaže nam ugostitelj uz uvjet anonimnosti jer ‘radnicima se ne smije zamjeriti’.

image

.

Božo Radić/Cropix

Potplaćenost, prekovremeni rad, radni vikendi..., i tako kroz godine, kumovali su izostanku radne snage. Korona je mnoge sezonce usmjerila na druge branše. I dogodio se ‘bum’ ali ne u pozitivnom smislu. Radnika nema, ‘bazeni’ iz susjedstva su presušili, spas se traži po Nepalu i Filipinima. Sezona je počela a toliko ugostitelja još nije kompletiralo radnu snagu.

Naš sugovornik čeka svoje radnike iz Makedonije, odnosno radne dozvole, što će mu diktirati otvaranje objekta. ‘U Makedoniji su povećali plaće i tako zadržali radnike, pola ih je otkazalo dolazak’, prepričava nam što mu je rečeno u agenciji koja posreduje u dolasku uvezene radne snage pa se pita:

- Gdje sad posegnut za radnikom? Indija, Afrika...

Ugostitelj Robert Jasprica, objekt ‘Dalmatino’ drži otvoren cijele godine baš zbog stabilnosti radne snage. O traženjima mogućih djelatnika u ugostiteljstvu prilikom sklapanja posla kaže:

image

Robert Jasprica:’Radimo cijelu godinu baš zbog stabilnosti radne snage’ Božo Radić/Cropix

Božo Radić/Cropix

- Sezonac traži više i treba dobiti više od onog radnika koji ima stalni posao, godišnji odmor i ostale beneficije. Loše je što se to sve gura u isti koš, a cjelogodišnji i sezonski radnik nisu isti i nije ista vrijednost rada – smatra Jasprica koji se ne suočava s problemom radne snage jer uz 12 stalnih zaposlenika tek dvoje je sezonaca s azijskog tržišta. Izbjegao je ‘trgovanje’ na početku sezone, kada se nerijetko događa da osoblje želi prijeći negdje drugdje zbog bolje ponude.

- Bit će dobra sezona a mnogi koji se nisu uspjeli pripremit na vrijeme će nastradati. Radna snaga je skuplja, namirnice, usluge prijevoza, struja je skuplja, sve to utječe i prelijeva se na cijene u našim lokalima. Dok smo u situaciji da 99 posto prihoda dolazi od stranaca još uvijek je OK. Kad budemo skuplji od konkurentskih država, bit će problem. Nažalost, lom će se dogoditi kad svijet ode u veću recesiju i ljudi ostanu bez posla – kaže Jasprica pa dodaje:

- Mi smo postali Njemačka za određene nacije. Oni su tu presretni i zadovoljni, usput uštede i pošalju novac obitelji, to im je dovoljno. Zanimljivo će biti za dvije, tri godine kada odavde budu mogli poć stvarno u Njemačku.

Ni dubrovački ugostitelj Darko Perojević, vlasnik objekta ‘Azur’ nema problema s radnicima jer su mu konobari ‘imali početnu plaću tisuću eura i prije tri godine’.

- Kako ćeš ga drugačije nać, normalno je da ima tu plaću s tim da ima slobodan dan i radi osam sati dnevno maksimalno – kaže Perojević, svjestan s kakvim se problemima nosi današnje ugostiteljstvo.

- Nemaš ti više kuhara i konobara, dolaze oni koji nemaju veze s tom branšom, nego su čuli da su tu dobri novci, htjeli bi na sezoni brzo zaradit, a opet su slabo motivirani. Ovdje svi kukaju, radnici i ugostitelji, umjesto da se dogovore. Priča uvijek ima dvije strane. Plati pošteno čovjeka uz normalne uvjete i to je to. S druge strane dolaze osobe bez iskustva traže smještaj, prijevoz i tisuću eura početnu plaću i još mu rješavaj papire. Svakakvi su to prohtjevi, ali bez pokrića. Svaki ugostitelj bi platio čovjeka samo da zna odradit posao.

Sve mi daj!

U ugostiteljstvu se danas daju dobre plaće, konobar uz tip mjesečno zaradi minimalno dvije tisuće eura.

- Kad pogledaš, teta u vrtiću, profesor u školi nema te novce. Majka mi ima 250 eura penziju. Radio sam vani, sam sebi sam plaćao smještaj i hranu. Ovo prelazi neke realne granice. Poremećena je ravnoteža tržišta. Ali to će se sve smiriti. Godinu, dvije će biti ovako, onda će se regulirati plaće – kaže Perojević koji ne smatra kako će se zbog stava da u ugostiteljstvu može svatko raditi narušiti kvaliteta usluge.

image

Darko Perojević:’Poremećena je ravnoteža tržišta, ali to će se sve smiriti’ Ryan Pyle

Ryan Pyle/

- U ugostiteljstvu svi smatraju da znaju i mogu, ‘eto mene, daj mi tisuću i pol eura plaću, smještaj, auto, telefon, hranu, sve mi daj!’ Naravno, ne možeš zamjeriti ljudima koji pokušavaju izvući najviše, a problem pronalaska radne snage su ugostitelji ‘neplatiše’ uvijek imali.

Možda će se fokus manjka radne snage prebaciti na neke druge branše kada profesori, tete, prodavačice pređu u ugostiteljstvo za veću plaću?

- Išli su ljudi i u građevinu. I tamo imaš veću plaću nego u školi. Znam profesora što su montirali gips po Zagrebu – komentira Perojević hrvatsku realnost.

Dovesti djelatnika na otok ravno je nemogućoj misiji. Ako se i uspiješ dogovoriti za posao, treba ih zvati svako nekoliko dana i provjeravati jesu li promijenili mišljenje.

- Lani sam dogovorio ekipu, pet djelatnika, na kraju samo jedan konobar je došao, kuhar se uopće nije javio. Traže sve i svašta, što možeš ponuditi ponudiš, ako hoće hoće, ako ne, nać ćeš nekoga.

image

.

Tonci Plazibat/Cropix

Jeste li vi našli?

- Dio jesam, ostatak nisam. Valjda će netko ‘izletit’, jer do kraja mjeseca treba otvarat. Ne znam što je rješenje. Filipincu kažeš ‘ajde napravi brodet’, pa moraš stat nad njih i učit ga. Nije ni to problem ako ćeš imat tog djelatnika idućih pet godina. Uzmeš sam i radiš. Tako ćemo i radit, kad narastu djeca i njih uvest u posao, samo obiteljski. Na kraju će doć na to. Tko bude mogo tako izgurat poso, bit će savršeno.

Povećanje plaća radnicima mora se negdje kompenzirati, gdje drugo nego kroz rast cijena na jelovniku.

- Ali ne možeš vele isavat, pogotovo ne na otoku. Ko će ti doć?

‘Kolika je plaća?‘

Ugostitelj s otoka Mljeta kod traženja djelatnika za svoju konobu najčešće se susreće s jednim pitanjem:

- Kolika je plaća? To ih prvo zanima, onda ih pitam da mi kažu što znaju radit, koji jezik govore? Prošle godine mi je mladić iz BiH na pitanje koji jezik govori rekao srpski. Što na to kazat? Radit na otoku dodatni im je problem. Ali tu ti je sve ljepše, pare ti ostanu! Nisi u gradu gdje ćeš duplo više radit, tu nema toliko posla da bi reko ‘satro sam se‘ – kaže Mljećanin.

16. studeni 2024 16:59