Ah, taj otok, taj Mljet! Bez imalo razmišljanja mogu reći da je riječ o mojoj omiljenoj lokaciji na jugu Hrvatske, taj prekrasni, magični zeleni otok čije obale oplakuje tirkizno more. Otok Mljet ukrao mi je srce, bila je to ljubav na prvi pogled. Nažalost, tijekom posljednjih godina zbog poslovnih obveza nisam imao priliku doći i boraviti ovdje. I zato kad mi se ukazala prilika za boravak i rad na otoku, objeručke sam je zgrabio. Mislio sam da sam vidio i iskusio sve što se tiče bivšeg Odisejevog doma, međutim, bio sam potpuno u krivu.
Razlog odlaska na Mljet bilo je snimanje promotivnog materijala. Bez obzira što je otok iznimno fotogeničan, pravi supermodel među hrvatskim otocima, mnogi posjetitelji nisu zagrebali dublje u njegove ljepote i otkrili skrivene bisere. Kako bismo otkrili koji su, o njima smo snimili promotivni materijal. Jedan segment nazvan je “aktivnosti&avanture”. “Blizu Polača ima jedan par koji se bavi kajakingom, pješačenjem i spuštanjem s konopima (abseilingom), mislim da bi se trebali naći s njima,” rekao mi je moj mljetski kontakt. I našli smo se.
Ok, kajaking i pješačenje nisu problem, ali za spuštanje s konopima, ne znam, nadam se da nije preekstremno. Tea i Lukša, avanturistički su par, koji marljivo i uspješno vode svoj posao. Žive u skrivenoj uvalici, daleko od svih i svega. Kao da zamislite da se Robinson Crusoe oženio i sad živi u obiteljskom raju ovog prekrasnog otoka. Bilo je vrlo neobično vidjeti tu jednostavnost življenja dok se na drugoj strani uvale lijeno “valjala” najmodernija jahta bivšeg vlasnika Whatsappa (ne kafića, nego aplikacije). “A sad 15 minuta kajakinga da bismo došli do lokacije gdje ćemo se spuštati s konopima,” rekao je Lukša. “Možda za tebe 15 minuta,” našalio sam se.
“ ”Pa tvoje su ruke veličine mojih noga,” dodao sam. Uskočili smo u kajak i počeli veslati. Trebalo mi je neko vrijeme da uhvatim ritam, ali kad se to dogodilo, moram priznati da sam uživao. Znao sam da sigurno neću oboriti rekord u brzini, ali sam pomalo napredovao prema lokaciji. Moje prvo i zadnje iskustvo sa spuštanjem s konopima bilo je u izviđačima prije jedno 40 godina. “Ok, popet ćemo se sad na ovu stranu otoka gdje je otvoreno more i tu nam je baza za spuštanje,” rekao je Lukša koji se bio jedva oznojio, dok sam ja mislio da sam već umro. A nismo ni počeli. Poput brdskih koza peli smo se grbavim terenom koji je postajao sve teži. Uspinjanje me pomalo brinulo jer sam računao koliko god se popenjemo valjat će nam se spustit s konopima. Stigli smo do vrha.
Pogled preko blistavog Jadrana na Pelješac bio je spektakularan. Blago rečeno. Da sam kojim slučajem galeb ovdje bih sigurno napravio gnijezdo. Primaknuo sam se rubu litice. Lagano je puhetalo. Kad sam pogledao prema dole (ajme, koja greška), shvatio sam da sam miljama udaljen od svoje zone komfora. “Mora da se šališ,” rekao sam Lukši, nadajući se da je zaista riječ o škercu. Samo se nasmijao i počeo pripremati konope. Bio je ozbiljan. Mrtav ozbiljan. Moj najveći strah je onaj od visine. A sad ću visit’ na konopu na 40 metara.
“A sad se pomalo okreni i pete stavi preko ruba litice,” rekao je moj vodič. Ovu sam rečenicu prvi put čuo u životu. “Lagano se nagni nazad da ti tijelo visi preko litice,” dodao je. Da, o da, visio sam nad liticom visokom 40 metara. “A sad pomalo kreni unatrag spuštat se. Gledaj stopala i pokušaj ostati uspravljen,” dodao je. Srce mi je kucalo kroz majicu, a noge kao da su bile od želea, “ovo nije normalno”.
Polako i sigurno. “Ok, prva su tri metra najgora i litica malo strši,” čuo sam poviše sebe. Suočite se sa strahom. Doslovno sam hodao po litici. Kraj mene je proletio galeb i vjerojatno proskvičao “a da koju Gospu…”. Situacija nikad nije dobra kad ptice lete ispod vas. Međutim, bio sam na putu bez povratka. Bio sam kao Michael Jackson u Moonwalkingu prema dole, koncentriran na stopala ispred sebe. E, da, zaboravio sam reći da sam vozio kajak i peo se po stijenama u sandalama. Vjerojatno sam oličenje sna za sve HGSS-ovce.
Bilo je jasno da se u njima neću moći spuštati niz stijene pa mi je Lukša posudio svoje teniske. Problemčić je bio u tome što je u mene noga broj 42, a Lukša nosi 44. Nije baš idealno. S obzirom da čitate kolumnu, jasno je da sam se u komadu uspio spustiti. Adrenalin je jurio mojim venama, a osjećaj ponosa je bio ogroman. Pobijedio sam liticu. Suočio se sa strahom.
Veliko hvala mojim domaćinima i svim predivnim ljudima koje sam imao priliku sresti u ovoj otočkoj avanturi. Od vinara, kuharice brodeta, vodstvu i čuvarima Nacionalnog parka, kustosu muzeja i vodstvu i osoblju turističke zajednice. Bio je to dugi vikend za pamćenje. Ah, taj otok, taj Mljet!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....