Gdje je nestao radnik?

“Ovo me izluđuje”, rekao mi je vlasnik jednog kafića, crven od bijesa poput jastoga. “Našao sam dva konobara za kafić, a oni se jednostavno nisu pojavili na poslu. Čak sam im organizirao i smještaj”, rekao mi je u nevjerici. Malo je nedostajalo da mu odgovorim “a mene izluđuju žalopojke vlasnika kafića i ostalih ugostiteljskih objekata da ne mogu pronaći radnike za svoje lokale”, ali ipak sam se suzdržao od komentara.

Kada bih svaki put kad čujem tu rečenicu dobio kunu, mogao bih otplatiti cijeli hrvatski vanjski dug. To nije ništa novo, i žao mi je što moram reći, al situacija će biti još gora. Hoteli, kafići, restorani, agencije, skoro svaka tvrtka u Dubrovniku iz segmenta turizma očajnički traži seznske radnike. Svaku sezonu Dubrovnik “uveze” oko 2000 radnika iz susjednih zemalja, kako bi popunila beskrajnu rupu u nedostatku lokalne radne snage. Radi se o jednostavnoj, osnovnoj matematici.

Ako u Dubrovniku živi 40 tisuća ljudi, kad od tog broja oduzmemo one zaposlene u državnim tvrtkama, penzionere, djecu, vlasnike apartmana, ostajemo na samo 5000 raspoloživih radnika koji bi trebali zadovoljiti potrebe tržišta koji godišnje servisira 2 milijuna gostiju. Jasno je kao dan da taj broj radnika ni približno nije dovoljan, pa se sezonski radnici “prikupljaju” sa svih strana.

Ovih dana na Stradunu (i okolnim ulicama) možemo čuti različite dijalekte: iz Vinkovaca, Mostara i Skopja. Kada netko kaže kako ne može pronaći sezonske radnike za rad u Dubrovniku, nije do kraja iskren. Jesu li ljudi u Dubrovniku lijeni?


Prije nekoliko dana jedan vlasnik restorana mi se požalio i ispričao zbilja nevjerojatnu priču: tražio je hostesu, djevojku ili muškarca, svejedno, za rad uz skraćeno radno vrijeme. Posao je podrazumijevao prijem gosta na vratima restorana te eventualno pružanje traženih informacija (pritom se ne misli na “ubacivače” sa Straduna koji vas doslovce vuku za rukav, pokušavajući vas odvući u restoran za koji rade).

Predviđeno radno vrijeme bilo bi nekoliko sati tijekom jutra te nekoliko sati predvečer. Uz plaću od 8 tisuća kuna, vlasnik je nudio i besplatan obrok. Nije loše! Nakon nekoliko tjedana oglašavanja za spomenuto radno mjesto javilo se samo petero ljudi. A to je bio samo početak….. Prvi zainteresirani kandidat na intervju za posao stigao je s deset minuta zakašnjenja, uz ispriku “kriv je autobus”. “Imam samo jedno pitanje”, nastavio je potencijalni kandidat, “hoću li cijelo vrijeme stajati na nogama ili ću dobiti stolicu kako bi se mogao odmoriti?”

Ne baš sjajan početak intervjua za mladića od 23 godine! Ali, kao što rekoh, to je bio samo početak. Sljedećeg kandidata brinulo je to hoće li možda morati stajati na suncu. Trećem kandidatu se nije svidjela mogućnost da će morati razgovarati sa strancima. Četvrtom kandidatu nikako nije odgovarao rad u dvije smjene jer putuje autobusom iz Mokošice. Peti kandidat, moj apsolutni favorit, je pitao: “A kad ću ja stići na kupanje?”

I zbog toga je vlasnik restorana odustao od dalje potrage za radnicima, ali samo od lokalnih. Oglas za radno mjesto objavio je putem agencije u Slavoniji i ubrzo pronašao i angažirao umjesto jedne, dvije hostese, mlade djevojke koje su objeručke prihvatile posao, jedna jutarnju, druga večernju smjenu, za plaću od po 4000 kuna svaka.


Takvih priča sam se naslušao sa svih strana. Možemo se sad prepirati oko ove teme, vjerojatno biste bili u pravu, jer, kada bi svi vlasnici pošteno plaćali radnike, ne bi ih trebalo iznova tražiti svake sezone. Ili kad bi se radnici angažirali u stalni radni odnos. To svakako ima smisla tako da sve više poslodavaca radi upravo to.

Ali, istina je da je u Dubrovniku potražnja za radnicima puno veća nego ponuda. Dubrovnik ima specifične potrebe za radnom snagom pa bi i rješenja ovog problema trebalo biti takvo. Statistike pokazuju da Hrvatska u ovom trenu ima najmanju stopu nezaposlenosti od 2003. godine. Vlada Republike Hrvatske taj rezultat pripisuje svom programu politike zapošljavanja, međutim, istina je ipak nešto drugačija.

Najveći problem s kojim se Hrvatska danas suočava je masovni egzodus radnika (s pripadajućim obiteljima), demografskom katastrofom te brojkama koje pokazuju da trenutačno više Hrvata živi u Njemačkoj nego u Splitu. Da, više od 380 tisuća Hrvata danas svoj dom, ili da kažem “haus”, naziva Njemačku.

I to je prava istina zašto se stopa nezaposlenosti srušila poput kamena u Jadransko more. Kako stvari stoje, u budućnosti nećemo samo prodavati kineske suvenire, već će nam ih prodavati radnici iz Kine.