Romano Nikolić dramski je umjetnik kojeg dubrovačka publika dobro poznaje. Što na daskama Kazališta Marina Držića, što na ambijentalnim pozornicama Dubrovačkih ljetnih igara, Nikolić se redovito iz Zagreba vraća u svoj rodni grad. Osnivač je i voditelj umjetničke udruge „Arterarij“ koja je 2017. za projekt „pogledajme“ dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Upravo tu predstavu Dubrovčani su imali prilike pogledati u Lazaretima u srpnju 2018. Nikolić je redatelj predstave „Posljedice“ koja je u produkciji Arterarija i KMD-a premijerno izvedena u studenom 2018. u dubrovačkom teatru. Nikolić je Nagradu hrvatskog glumišta dobio dva puta: 2013. za najbolje glumačko ostvarenje u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mladež i to za ulogu Sina u predstavi „Djevojčica na žigicama“
Hansa Christiana Andersena u režiji
Marka Jurage te 2016. za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina u kategoriji „Drama“ i to za ulogu
Mirka Bradarića u predstavi „Duša od krumpira“
Rade Jarka u režiji
Ozrena Prohića.
Zadnje dvije godine na Dubrovačkim ljetnim igrama glumio je u uspješnici „Marin Držić – Viktorija od neprijatelja“ čiji dramaturški koncept i oblikovanje teksta potpisuje
Hrvoje Ivanković, a režiju
Ivica Boban. Nikolić je u podjeli druge dramske premijere 70. Igara „Geranium“ prema istoimenoj pripovijetki
Iva Vojnovića te pripovijetki „Otok“ iz zbirke „Molitve na šetalištu“
Antuna Šoljana u režiji
Marine Pejnović koja je na rasporedu 20., 21., 22., 23. i 24. kolovoza u parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića s početkom u 21.30 sati što je bio više nego dovoljan povod za razgovor za Dubrovački.
NA MOMENTE SE ČINI KAO "EKVINOCIJO"
Što donosi „Geranium“?
„Geranium“ donosi pitanje samoće, to je nešto što nas u današnjem vremenu konzumerizma i svega što nas „buba“ s reklamnih panoa izdvaja jedne od drugih. To je samoća koja nas ujedno i povezuje. „Geranium“ je priča o odlukama u životu koje dovode do samoće, a isto može biti aplicirano na svakoga od nas. Mislim da je važno baviti se time sada, nekako se i izvan „Geraniuma“ bavim tim stanjem kad ostaneš sam - što je to kad nekako pokušavaš u tom stanju pronaći neku promjenu, katalizator te učmalosti, stagnacije ili nečega što je repetitivno i što se ponavlja iz dana u dan. Svakako, potpuno korespondira s nama danas.
Što je Vaš lik u svemu tome?
Rekao bih da je on „suradnik u samoći“. Igram Harona, igram fauna, to je kip u vrtu, Marin suputnik od njezinog rođenja dok ne napravi najveću promjenu u svom životu, dok ne umre. Jako lijepo mi je to igrati jer većina ljudi smrt doživljava kao nešto loše, kao nešto čega se treba bojati, a ja je smatram oslobođenjem. Radio sam ovu ulogu tako da budem Marin najbolji prijatelj.
Mnogi su propitivali koliko u predstavi ima odnosno nema Vojnovića.
Mogu reći da Vojnovića ima puno. Bez obzira na koncept i režiju...
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika! 
