Muzej crvene povijesti i Dubrovačka baština pozivau na retrospektivnu izložbu Borisa Ljubičića “Krug & Kvadrat/Mjesto & Vrijeme” u srijedu, 23. kolovoza u 21:00 sat u Lazaretima, lađe II i III.
BORIS LJUBIČIĆ rijedak je hrvatski dizajner za kojeg se može reći da je poznat širokoj publici, i to ne samo kao ime, nego će mnogi vjerojatno znati nabrojati najmanje jednu ili dvije stvari iz svoje okoline koje je on dizajnirao (npr. logoi Mediteranskih igara i Hrvatske radio televizije), a i poneku za koju se zalaže (integralni vizualni identitet države i dizajn zastave).
Izložbu postavljaju Boris Ljubičić, Kristina Mirošević, Zrinka Lucianović, pod pokroviteljstvom Grada Dubrovnika, Ministarstva kulture i medija RH i Turističke zajednice Grada Dubrovnika.
Izložba ostaje otvorena do 13. rujna 2023.
Marko Gilub zapisao je uz izložbu kako je mnogo drugih grafičkih dizajnera koji su oblikovali zamjetan dio našeg vizualnog okruženja, ali nisam siguran da je u Hrvatskoj ijedan pored Ljubičića oblikovao tako mnogo, da je njegov rad kontinuirano prezentan gotovo na svakodnevnoj razini, i u tako širokom rasponu konteksta i primjena. Ovo se najviše odnosi na Ljubičićeve logotipe i vizualne identitete za ustanove, tvrtke, brendove, organizacije i događanja te obuhvaća sve od medija poput HRT-a (1993./1999.) i HINA-e (1990.); preko državnih institucija poput Ministarstva kulture (2005.) i Ministarstva vanjskih i europskih poslova (1998.); kulturnih ustanova kao što su Muzej za umjetnost i obrt (1995.), Matica hrvatska (2007.) i Muzejski dokumentacijski centar; privrednih subjekata poput Zagrebačkog velesajma (1993.), tvornice Labud (1980.), Francka (1989.) i tvrtke SMS (1993./2002.); financijskih ustanova kao što su Splitska banka (1984.), Croatia banka (1989.); znanstvenih institucija poput Instituta Ruđer Bošković (2009.) i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (1997.); odjevnih brendova kao što je YASSA (1974./1984.); glazbenih događanja poput posljednjeg Eurosonga na kojem je Hrvatska nastupila u sklopu Jugoslavije (1990.); sportskih manifestacija visokog značaja kao što su Mediteranske igre (dizajnirane 1976. za VIII Mediteranske igre u Splitu 1979., ali usvojene kao službeni znak cijele manifestacije), Prvenstvo Europe u atletici (1990.); političkih stranaka (Hrvatska narodna stranka, 1992./2000.), strateških nacionalnih organizacija kao što su Hrvatska turistička zajednica (1995./2015.) i Hrvatski autoklub (1995./1998.) te nekih od najvećih i najdugovječnijih nacionalnih kulturnih manifestacija kao što su Muzički biennale Zagreb (1980.) i Dubrovačke ljetne igre (1984.). Velik broj navedenih identiteta još je i danas u upotrebi, a i oni koji nisu dio su kolektivnog sjećanja, ljudi ih rado pamte.
Slično se može reći i za brojne Ljubičićeve plakate – uz one povezane s nekima od gore navedenih događanja, tu su svakako i slavni antiratni plakati iz prve polovice 1990-ih – iako plakat kao artefakt ima znatno kraći vijek trajanja u javnom prostoru, a u nešto većoj mjeri i za pakiranja proizvoda, naročito one oblikovane 1970-ih i 1980-ih za brendove deterdženata tvornice Labud, za koju je dizajnirao i vizualni identitet (deterdženti Čarli, Meri Merino, Peresam, Lind, itd.). Bez obzira na medij, opseg narudžbe, širinu primjene ili vidljivost dizajna, svi ovi Ljubičićevi radovi redom su iznimno ambiciozni. Tu nema rutinskih rješenja napravljenih da se obavi posao i ide dalje – oni su komunikacijski krajnje jezgroviti i zamišljeni da nam kažu bitne stvari bez ukrašavanja i bez odgode, u isto vrijeme su značenjski bogati i stimulativni, a u medijskom smislu iza njih stoji volja da se kaže nešto novo, drukčije i neočekivano. U Ljubičićevim radovima naći ćemo rijetko uzbudljive susrete ozbiljnosti i provokativnog humora. Također, koliko god su usredotočeni na (lokalno) specifičan trenutak, prostor, kontekst i značenje, gotovo uvijek su univerzalno čitljivi. U tome vjerojatno leži jedan od razloga zašto je Ljubičić poštovanje i ugled u inozemstvu uspio steći s radovima nastalima isključivo u Hrvatskoj i za domaće naručitelje.