U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik otvorena je retrospektivna izložba velikog dubrovačkog slikara Đura Pulitike (1922. - 2006.) povodom 100. obljetnice umjetnikovog rođenja. Ravnatelj Galerije Tonko Smokvina pozdravio je okupljene.
- Već tradicionalno, prosinac u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik rezerviran je za nas važne i značajne projekte, izložbe dubrovačkih umjetnika. Večeras je to retrospektivna izložba našeg Đura Pulitika. Izložba obuhvaća 278 slika i crteža, kako djela iz zbirke UGD tako i iz zbirki nacionalnih muzeja, institucija, galerija i privatnih posuditelja i daje uvid u bogato stvaralaštvo Đura Pulitike. Izložbu prati bogat dvojezični katalog na gotovo 250 stranica u kojemu su zastupljena sva djela s ove izložbe. Uz izložbu, kroz izdavačku djelatnost Galerije htjeli smo na dostojanstven način obilježiti 100 godina od rođenja Đura Pulitike, izjavio je Smokvina te zahvalio Gradu Dubrovniku i Ministarstvu kulture i medija koji su omogućili realizaciju izložbenog projekta. Isto tako, zahvalio je i svim posuditeljima umjetnina kao i cijelom timu Galerije.
Koautori i kustosi izložbe su hrvatski povjesničar umjetnosti Zdenko Tonković i muzejska savjetnica Umjetničke galerije Dubrovnik Rozana Vojvoda. Autorica i kustosica cjeline o crtežima Đura Pulitike je kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik Jelena Tamindžija Donnart, Stručna suradnica na izložbi je velika poznavateljica Pulitikinog opusa, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica, Maja Nodari.
- Žao mi je što među nama nisu oni koji su možda pozvaniji da govore o Pulitici: na prvom mjestu, njegova nećakinja Maja Nodari, zatim, moj dragi prijatelj Tomislav Šuljak koji su u poodmaklim godinama pa se ispričavaju. Vidio sam kolegu Antuna Karamana koji je možda pozvaniji, radio je retrospektive, knjige, filmove. Zatim, Lucija Aleksić koja je isto tako radila jednu drugu izložbu. Posebno bih naglasio prijateljicu i kolegicu Rozanu Vojvoda i našeg ravnatelja koji su jednako tako duboki u Pulitikinom stvaralaštvu, kao i Jelena koja je zapravo najdublje zaronila u tajne stvaralaštva i izmišljanja slike. Rozana je radila cijelu izložbu zajedno sa mnom tako da, rekao bih, bolje nego ja pozna sve što je napravljeno. Ravnatelj nam je bio interesantan ne kao ravnatelj, nego kao umjetnik, da nam kaže tu cijelu muku stvaranja i prebacivanja jedne vizualne istine u nešto drugo. Kad sam već upleten, rekao bih da otprilike razmišljam o Pulitici kao o čovjeku čije je školovanje trajalo desetak godina: otprije Drugog svjetskog rata koji je sve poremetio do studiranja na Cetinju i Herceg Novom u ateljeima Lubarde i Milunovića, među najvećim slikarima koje smo imali. Tako da je imao priliku da vidi prelamanje slike svijeta kod najvećih umjetnika iz prve ruke budući da je taj studij bio više atelijersko druženje nego studij u formalnom smislu.
- Kad je završio i kad je došao u Dubrovnik, pokriva cijelu polovicu stoljeća, razvoj slikarstva Jugoslavije, od socijalizma do apstrakcije do svih novih medija. Pulitika je tu na određeni način imao sreće jer njegova priča je na svoj način ono što je u povijesti umjetnosti, recimo, Giotto ili kod nas Meštrović. Dakle, jedno seosko dijete, čiji talent primjećuje njegov učitelj i dovodi ga nekom drugom tko ima iskustva i tako kreće njegova putanja. Ta putanja je prilično nevjerojatna: od seoskog djeteta s Bosanke do Vatikana i pape. To je stvarno jedan impresivan luk. Sam po sebi Pulitika je imao jednu vrlo trezvenu narav, dovoljno je reći da je godište Marijana Jevšovara - 1922. Oko toga se ‘rasipaju‘ godišta i Picelja i Murtića i svih korifeja avangarde, apstrakcije, razvoja hrvatske pa i jugoslavenske umjetnosti. U tom svemu Pulitika je nekako našao svoj mir, ostao je više-manje vjeran Dubrovniku gdje je stjecajem okolnosti bio u najbližem kontaktu s Antunom Maslom tako da su ih čak u ono vrijeme zvali "Ćiril i Metod". Teško je sad nešto posebno kazati jer Pulitika pokriva i različite motive, njegova tematika je različita, kronologija, tipologija... Sve smo to nekako na ovoj izložbi ‘pleli‘ pa ćete to pomalo sami otkrivati. Kad završite sa svim zajedno odnosno kad pokušate sintetizirati, onda ćete vidjeti da je on u osnovi ‘vrtio‘ par ideja koje su bile prototipne i koje su samo mijenjale svoj oblik. Jučer je bio njegov smrtni dan, prije 100 godina se rodio, prema tome, u tom ga luku pokušavam gledati. Izložbu smo napravili maksimalno pošteno. Moglo bi se reći: ovo što se vidi, to je Pulitika, nema zanošenja, nema navijanja, nema posebnih razdoblja, posebnih motiva... Pogledajte i stvorite svoj sud, poručio je Tonković.
Potom se Vojvoda osvrnula na izložbu.
- Ovo je kruna svih naših aktivnosti u obljetničkoj godini i uistinu, tu je sakupljen zaista veliki broj djela – 193 slike i 85 crteža iz privatnog vlasništva. Zaista možemo stvoriti sliku, možemo puno toga vidjeti, možemo vidjeti i onu Pulitiku prije Pulitike, 1950-e, 1960-e, kad se još tražio, kad vidimo i neka prožimanja s Dulčićem, s Lubardom... I, naravno, te raspjevane kolorite njegovih pejzaža 1970-ih, 1980-ih. Tu smo naravno prikazali i religijske motive tako da mislim da je hodom kroz izložbu, a posebno u toj jednoj liniji kad se djela koja su ‘razbacana‘ po različitim kolekcijama zapravo opet sretnu i opet se mogu gledati jedno pokraj drugog, to stvarno jedan privilegij. Nama u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik uistinu je veliko zadovoljstvo raditi na ovim retrospektivnim izložbama, radili smo obljetničku izložbu velikog dubrovačkog slikara Antuna Masle, velikog i bliskog prijatelja Đura Pulitike i to je jedna od glavnih smjernica i strategija UGD. Zahvalila bih se svim svojim kolegama, osobito Mihu Skvrci, fotografu koji je zaista napravio ogroman posao snimajući djela Pulitike za katalog i naravno, cijelom timu, kolegici Jeleni koja mi je uskočila kad mi je bilo najteže i svakako ravnatelju koji nam je tu bio neprestana podrška i koji je bio prisutan na svim ‘frontama‘. Svima nam je jako žao što gospođa Maja Nodari nije tu, ali ona je u mislima s nama. Bila nam je ogromna potpora svojim velikim znanjem, svojom ljubavlju i iskustvom. Tu su njezine kćerke, Petra i Ivana Jelača, ovih ih putem pozdravljam. Još jednom zahvaljujem svim privatnim vlasnicima jer su nam oni ustupili djela s kojima žive, koji su dio njihove svakodnevice. Iskazali su nam veliko povjerenje, naglasila je Vojvoda.
Tamindžija Donnart je prokomentirala Pulitikine crteže.
- Kao što gospodin Zdenko ima svoju gospođu Mariju, tako je i gospodin Đuro imao svoju Miru Pulitiku koja je zaista iscrpno slagala taj njegov opus, skupljala je njegova pisma, njegove crteže, njegovu dokumentaciju, kritike, novinske članke, što je zapravo san svakog istraživača – naći sve klasificirano na jednom mjestu. Kad sam obrađivala i klasificirala crteže i skice u nekoliko kategorija, to su prvenstveno religiozni crteži, zatim, prikazi pejzaža, prikazi Grada, koncerti, nevjeste i brodolomci, bilo mi je zanimljivo otkriti jednog drukčijeg Pulitiku. To je bio Pulitika sa svim svojim sumnjama i dvojbama. Kad vidimo sliku ulja na platnu, to je već jedna promišljena i završena kompozicija koja zahtjeva oštroumnost, preciznost i racionalnost jer, kao što znamo, to je bilo doba Drugog svjetskog rata, doba neimaštine. No, sami crteži su platforma na kojoj je on potpuno istraživao svoje djelovanje i svoje kompozicije. Tu je dodavao komponente, brisao ih, prikazivao sve svoje sumnje i dvojbe, ‘pomicao‘ tu kućicu na brežuljku na jednu, na drugu stranu... Kad je radio aktove, vježbao je položaj žene, kad bi radio nevjeste, proučavao bi kako ona drži cvijeće... Recimo u kompozicijama raspeća i oplakivanja također je promatrao tu kompoziciju oko samog Krista, kako te žene promatraju, kako gledaju i kako izriču svoj patos. U tim crtežima otkrili smo jednog Pulitiku odnosno početnu točku njegovog stvaranja, Pulitiku kojeg smo usporedili s večerama koje je on organizirao u svom studiju ili za vrijeme Feste. Tad je cijela njegova rodbina dolazila u Grad jer su oni jedini živjeli u Gradu pa možemo reći da su slike na platnu jedna metafora formalnih večeri. Kad imamo formalnu večeru, dobro promišljamo što govorimo, riječi su dobro staložene, pripremljene, a crteži su one večeri kad smo s obitelji ili s prijateljima i kad uopće nemamo nikakvu cenzuru, kad imamo puno riječi koje nisu dijapazon književnog žargona i kad prevladava smijeh i glazba i to je ono što je on utjelovio u svojim crtežima. Zahvaljujem svim kolegama Umjetničke galerije Dubrovnik i samo bih još jednom istaknula da je ova izložba kulminacija istraživanja cijelog djela Đura Pulitike koju smo započeli s radionicama naše muzejske pedagoginje Ivone Šimunović i njezinim "Pulitikinim subotama" i zaista izvrsne dokumentarne izložbe naše muzejske dokumentaristice Marijete Radić koju možete pogledati u Atelijeru Pulitika, poručila je Tamindžija.
Izložbu je otvorio dubrovački gradonačelnik Mato Franković.
- Izražavam žaljenje što gospođa Maja Nodari večeras nije s nama. Naime, njena ideja je bila organiziranje ove izložbe. Prije dvije godine došla je do mene i rekla je da ima ideju i u konačnici zahvaljujući ravnatelju, gospodinu Smokvini, krenuli smo u realizaciju same izložbe i uistinu mi je čast i zadovoljstvo što večeras ovdje mogu otvoriti ovu izložbu. Mi smo uistinu sretan grad, grad koji ima toliko veliki broj umjetnika, a kao krunu svih tih umjetnika imamo gospara Pulitiku i Maslu. Dakle, nevjerojatan talent, nevjerojatno bogatstvo kojemu ovdje večeras možemo svjedočiti. Nadam se da ćete uživati u večerašnjoj izložbi koju proglašavam otvorenom, rekao je Franković.
Izložba ostaje otvorena do 5. ožujka 2023.