Dubrovački autor Mato Mijić predstavio je u atriju palače Sponza knjigu "Drame" koja sadrži četiri dramska teksta. Uz autora, knjigu su predstavili akademik Luko Paljetak koji je napisao pogovor te urednik knjige i predsjednik Društva dubrovačkih pisaca, inače nakladnika djela, Boris Njavro.
- Skupili smo se ovdje nakon 10, 11 godina, vjerojatno će Mato Mijić za 10 godina imati neku novu knjigu, mislim da će barem za 9 godina imati nešto novo. Sve što je napisao je vrijedno, a ovdje prisutni Luko Paljetak dvije priče Mata Mijića objavio je u Lausu, objavio je jednu i Matica hrvatska pred sam rat, a Društvo dubrovačkih pisaca objavilo je knjigu bajku "Ksenijino janje". Mijićeve drame su nastale kroz razne godine, dvije imaju posebnu priču, a uz njih je povezan i ‘peh‘. Društvo dubrovačkih pisaca je objavilo ovo knjigu, naslovnica je djelo dubrovačkog slikara Miša Baričevića, Vinko Rožić je tehnički opremio ovo sve. Kad smo počeli razgovarati o tome da Mato Mijić ostavi spomen, svoje dramske zapise, razgovarao sam s Lukom koji je rekao: "Da, Mijić je zaslužio jednu knjigu!" A zašto sam spomenuo peh? Naime, godine 1991. spremao se tekst "Recepcija" Mata Mijića, dramaturgiju je priredio Milan Milišić, predstavu je trebao režirati Matko Sršen, odigrane su dvije tri prove i počeo je Domovinski rat. 1995. u Teatru Bursa pripremao se tekst "Žara", glumci su čitali tekst, a onda je počela Oluja, otkrio je Njavro.
Potom se Paljetak osvrnuo na autora i njegovo djelo.
- Ovdje meni nazočni prijatelj, pisac ovih dramskih tekstova, Mato Mijić zapravo pripada onoj skupini dubrovačkih pisaca, i mlađih i starijih, koji su fascinirani predstavama na nekadašnjim Dubrovačkim ljetnim igrama dobivali poticaj za pisanje vlastitih drama, komedija i igrokaza. Igre su bile njihova, ali i naša kazališna akademija. Nažalost, to više nisu. Predstave su bili izazovi, prigoda za živo scensko usvajanje dubrovačkih klasika – Marina Držića, Iva Vojnovića, ali i drugih s neizostavnim "Hamletom" na Lovrjencu, tvrđava koja najbolje na svijetu glumi Elsinor. Naime, ta fascinacija Lovrjencem nije odjučer i da nije slučajna, za to ima više razloga. Jedan od tih razloga jest i njegovo mjesto stanovanja i neprestani Lovrjenac u njegovim očima, u njegovim snovima, ali i sam "Hamlet". Tu fascinaciju naš kolega, prijatelj i gotovo nevidljivi, ali glasni sugrađanin izrazio je već u knjizi "Nulina pravda" koju sam donio iz svoje biblioteke i koja izišla 1987. dok je časopis "Dubrovnik" još bio u rukama Socijalističkog saveza i izazvala je popriličnu pomutnju i u samom Savezu i izvan njega, ali je donijela i glas o posve drukčijem proznom piscu koji je nama jako puno obećavao, a onda je, ne zato što se uplašio, nego je nekako, rekao bih, sebe apstinirao. Dakle, fascinacija "Hamletom" već je zapisana u jednoj od novela iz ove knjige koju je opremio naš Lukša Peko jednim vrlo zanimljivim ciklusom grafika koje pripadaju jednoj njegovoj mapi pa je i to također dokument, rekao bih, vremena. Ta fascinacija nije slučajna, kao što nije slučajna ni fascinacija mnogih od nas zbog toga što su Dubrovačke ljetne igre sa svojim vrhunskim predstavama zapravo s jedne strane oživjele nešto što je u Dubrovnik tada počelo zamirati: ljepota staroga jezika Držićevog pa i ljepota klasičnih komada koje je Dubrovnik jednostavno bio zaboravio jer ih nije imao prilike više gdje vidjeti. Dubrovačke ljetne igre su, dakle, djelovale kao neka specifična institucija za reinicijaciju ovoga grada u jedan viši duhovni nivo, što se dugo godina i održalo i što danas zapravo spada na vrlo niske grane pa ako smijem reći, zatvaranje ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara bilo je najtužnije zatvaranje koje sam ikada čuo i vidio, ali ne bih o tome.
- Ova knjiga njegovih drama, sastoji se od četiri drame od koje su dvije napisane, prema dvjema velikim klasičnim dramama hrvatske dramske literature, prema Vojnovićevu "Ekvinociju" i prema Držićevu "Dundu Maroju". Mislim da nema gledaoca koji nije nakon završetka neke klasične kazališne predstave razmišljao o tome što bi se moglo dogoditi poslije? Kakva je sudbina preživjelih likova i(li) njihovih potomaka, nasljednika i slično?! Upravo tako učinio je i mato Mijić nastavak Vojnovićeva "Ekvinocija" gradeći na glavnom liku, sudbinskom licu Nika Marinovića. Svi misle da drama te drame počiva u Jeli, nije, drama te drame počiva u Niku Marinoviću, u njegovom povratku, da se on nije vratio, da nije pokrenuo kotač tragičnih zbivanja ništa se ne bi dogodilo, Ivo bio kalafat, oženio bi svoju Anicu, sve bi završilo onako kako recimo završava kod Vodopića, a nije završilo tako. Dakle, Mato je prihvatio model koji se pokazao vrlo plodonosnim, gradeći na liku glavnog junaka nastavak drame, sažimajući njihove sudbine, njegove i drugih likova sve u krvavo stečeno blago pohranjeno ovdje u višeznačnu "Žaru". S time je pokazao da zaporavo čita i šire, da čita talijanske pisce tog doba i da zna jednostavno oživotvoriti lik živim scenskim jezikom. Drama je u časopisu Dubrovnik izišla pod drugim imenom, a ovdje je dobila naslov "Žara" pa je i tim simbolom ili tim simboličkim predmetom spojio također Munčevu glasovitu i ‘žaru‘ talijansku i sve to zapravo objedinio i napravio od toga dramski nukleus vezan za solde jer oko njih se sve i vrti, i sudbina svih likova jednako proistječe iz te "Žare" i ponovno se kao pepeo mrtvih u nju vraća. Autor je u ovoj knjizi promijenio imena likova zadržavši ipak neka, na primjer Vlaha Slijepog odnosno njegova nasljednika, radnju je prebacio s kraja prošlog stoljeća, isto je učinio i s Držićevim "Dundom Marojem", zadržavši ipak sva izvorna imena i mjesto radnje - Rim. To smo na Ljetnim igrama znali vidjeti u drugim nekim modifikacijama, to je jedanput učinio i sam Jupa gore na Jezuitima s mladim studentima pa se "Dundo Maroje" događao u turističkom Dubrovniku, ovakvom kakav je danas gdje deca i pol bijelog vina košta 75 kuna!
- Dakle, imajte to na umu! (smijeh) Mijić objašnjava svoju namjeru i na usta svog Prologa kaže: "Dunda Maroja u druga Maroja pretvoriti to nam je na zbilji svoje pravo lice vidjeti i svoj se vlastitoj lakrdiji smijati". Uzor mu je svakako mogao biti, recimo, Brešanov "Hamlet u Mrduši Donjoj", ali Mijić u prologu kaže: "U politiku Prolože da se nisi dir‘o, tek publici da se sadržaj komedije naslutiti htio, ali opet ništa nije skrio. Jasno je da Mijić ‘fenga‘, zna se da piscima treba samo donekle vjerovati, ali njihovim likovima u drami, prozi pa i poeziji vjerovati treba uvijek i svugdje, vjerovati treba ono što kažu i posebice onom što, kao kod Čehova, radije prešućuju. U druge dvije jednočinke "Recepcija" i "Dubrovački rekvijem", Mato Mijić se okrenuo ondašenjem ali i današnjem turističkom Dubrovniku, gledajući ga onako kako je to prethodno činio Feđa Šehović s komične strane: kritički, podrugljivo pa i cinično. Cinizam je kod Mata nešto što nije proizvod zloće, nego je proizvod obrane od svijeta. Kod mnogih ljudi cinizam je jednostavno dio njihove prirode, dio njihove genetske zloće, svaki cinizam zapravo zahtjeva ‘von oben položaj‘, nad stvarima ovoga svijeta, kad ih uspijemo vidjeti odozgor tek tada možemo i smijemo biti cinični, ali ne bih sada ulazio u psihološke analize tog vrlo kompleksnog ljudskog osjećaja. Među tim likovima Božo u "Recepciji" izražava i autorovu filozofiju i stav takozvanog ‘malog čovjeka‘ pa kaže: "Čovjeku je najbolje da se nizašto ne sekira, dakako, takvo što teško je ostvariti, a hotelska recepcija kao i željeznička ili autobusna stanica idealno je mjesto za promenadu najrazličitijih ljudskih tipova, slično je i u jednočinki "Dubrovački rekvijem". Međutim, prizorište je drukčije.
Mato Mijić nepravedno je ostao nezapažen pisac, vjerujem da se to neće ponoviti i nakon ove knjige, premda je urednik ove knjige i najzaslužniji da se ona ponovno pojavi, rekao da su njegove drame ‘peh slučajevi‘ u nekoliko navrata, ali nadam se da autor ovih drama i da njegove drame iz ove knjige neće doživjeti sudbinu ranijih. Da, i ove drame kao isvaki dramski tekst očekuju provjeru i potvrdu na pozornici. Vrijeme je da se negdje, valjda prije svega u Dubrovniku, počnu igrati drame dubrovačkih autora – i onih starijih i onih od čekanja već ostarjelih mlađih. Bilo bi to korisno i for you, dragi čitaoci odnosno, draga publiko – poručio je Paljetak.
- Luko je psihološki pogodio istinsku stvar. Ja ne želim autoritet, nego je ovo nastalo pošetno od srca... Igrao sam po Gracu, vile su plesale, bio je bazen, miris borovine, mene je opčarala predstava koja ne postoji. Mene je kao malog obuzeo Gradac, to je najljepše mjesto na svijetu. I danas ima jedan stup gdje stanem i kažem: "Daj mi Bože ništa!" Jer, najsretniji sam s ništa, od ničega ne trebam strahovati... Da se igraju moje drame zalagala se Perica Martinović, ali zbog nečega mene ne uzimaju. Dakle, malo sam čitao da me pisci ‘ne otruju‘, da živim djetinjstvo, a znate da sam bio i zanatlija, i portir, i pjevač... Bog me kušao na svim mjestima da budem pisac, a htio sam pošteno reagirati na ono što se oko mene stvarno događa. Ponekad sam i uskakao u predstavu, u meni je jedan drugi koji ne slijedi karijerističku zvijezdu. Iz temelja Ljetnih igara izašao sam vanka, poručio je je pisac.
Dramski umjetnik Maro Martinović čitao je ulomke iz knjige, a glazbeno su predstavljanje uveličale mezzosopranistica Laura Hladilo Kocković te pijanistica Stefani Grbić.