Zinovij Zenjo Zastavni (37), župnik je splitskih grkokatolika, a to su, ukratko, katolici koji svoju liturgiju služe po bizantskom obredu i u jurisdikciji su Križevačke eparhije, piše Slobodna Dalmacija.
Splitsko-makarska nadbiskupija ovoj je vjerskoj zajednici na trideset godina s mogućnošću produljenja ustupila crkvu Gospe od Dobrića u središtu grada, poznatu kao 'uskočku crkvu', a župa Krista Spasitelja povjerena je na skrb mladom svećeniku, oženjenom ocu dvoje djece, porijeklom iz ukrajinske obitelji, rođenom u Bosni i Hercegovini, u Banja Luci, a odraslom u općini Prnjavor.
- Prva naša sveta liturgija u Splitu, dok je za dalmatinske grkokatolike skrbio današnji križevački biskup msgr. Milan Stipić, služena je u akademskoj crkvi Sv. Filipa Nerija 2008. godine, a potom dugi niz godina u crkvi Gospe od Dobrića dok crkva nije zatvorena zbog velikih oštećenja krovišta, potom u crkvi časnih sestara Ančela, a lani smo od nadbiskupije dobili crkvu Gospe od Dobrića, gdje smo najprije poduzeli složenu obnovu krovišta koje je prokišnjavalo. Sada kad se zidovi polako suše, vidimo da je jako oštećena i žbuka, koju ćemo morati promijeniti.
- Gospina crkva na Dobriću je i simbolički povezana sa Žumberkom, krajem gdje živi ponajviše hrvatskih grkokatolika?
- Jest. Na Dobriću se štuje Bogorodičina ikona koja je u Split prenesena nakon pada Klisa u turske ruke 1537. godine, a puk je i danas naziva 'kliška Bogorodica'. Poznato je kako u Splitu postoji duga povijest štovanja Gospinih ikona koje su možda i preostatak iz bizantske vladavine. Poznate su ikone s Pojišana, Žnjana, Gospe od Kampanela... Raduje nas to jer te stare ikone i nas podsjećaju na domaći ambijent. Tako našoj Gospi s Dobrića svake godine na Svijećnicu hodočaste kliški uskoci u svojim odorama. A što se tiče Žumbreka, gdje sam devet godina bio župnik, to je također uskočki kraj u koji su u nekoliko valova doseljavali i dalmatinski uskoci s obiteljima.
- Vi ste doselili iz Bosne ponosne?
- Rođen sam na banjalučkom području u selu Hrvaćani, a u tom kraju od početka dvadesetog stoljeća, dakle više od 120 godina živi jaka ukrajinska zajednica. Ukrajinci su sjeverozapadnu Bosnu naselili nakon odlaska Turaka, Austro-ugarska je poticala doseljavanje iz zapadne Ukrajine na područja koja su ostala prazna. Inače, prnjavorsku općinu se nazivalo 'Mala Europa' jer su ondje živjeli pripadnici čak 21 europskog naroda i multikulturalnost je bila dio naših života. Moj pradjed Konstantin došao je iz okolice Ternopilja, najprije sam kako bi 'izvidio teren', a potom je došla i prabaka i imali su četrnaestoro djece od kojih je dvanaestoro doživjelo odraslu dob.
- Govorili su ukrajinskim jezikom?
- Muškarci su zbog posla govorili i kako se tada nazivao srpsko-hrvatski, a žene koje su se brinule za domaćinstvo gotovo samo ukrajinski. Moja prabaka govorila je jedino ukrajinskim jezikom, a čak su i nas u školi znali zafrkavati zbog ukrajinskog izgovora. Zajednica Ukrajinaca na tom području vrlo se dobro snašla, bili su povezani jezikom, kulturom, običajima, ali i grkokatoličkom vjerom, imali smo u našoj župi dva hrama i župnika, bili smo pod jurisdikcijom Križevačke eparhije, tako sam i ja odgojen u vrlo pobožnoj obitelji. Ukrajinci su u tom kraju bili i prilično napredni, donijeli su nove poljoprivredne tehnologije i vještine, lokalci su učili od njih. Zanimljiv naziv našeg sela, Hrvaćani, prema tumačenju lokalnih Srba nastao je tako što su oni doselili 'iz Hrvata'.
- Nosite neobično ime?
- Po svetom biskupu mučeniku Zinoviju iz trećeg stoljeća kojeg štuje kršćanski Istok i Zapad, a u Ukrajini je poprilično poznat. Ipak, moji roditelji su iz nekog neutvrđenog razloga u maticu upisali moj nadimak – Zenjo, tako stoji i na mojoj osobnoj iskaznici, pa se pišem kao Zinovij Zenjo Zastavni.
- Kako ste prošli u ratu devedesetih?
- Kao i svi u Bosni i Hercegovini proživjeli smo to loše doba uz žrtve i patnje, iako je naš položaj bio nešto povoljniji u odnosu na tri zaraćena većinska naroda. Srbima smo bili bliski po bizantskom obredu iako nismo pravoslavci, a Hrvati su znali da nismo Srbi, pa nas nitko nije previše dirao. Iz našeg kraja odmah početkom rata otišli su muslimani. Puno Ukrajinaca ipak je iselilo, ponajviše u Kanadu gdje postoji naša brojna dijaspora. Ukrajinska dijaspora u svijetu je ogromna, broji preko 25 milijuna ljudi.
- Rat je obilježio i vaše djetinjstvo, imali ste sedam godina kad je započeo?
- Sjećam se oskudice, raznih nedaća... Rat je uvijek zlo. Ipak, upisao sam elektrotehniku u Prnjavoru, završio je u Banjoj Luci, a negdje putem sam osjetio poziv za svećenika.
- Kako se to zbilo?
- Vrlo jednostavno, jednom sam se kao srednjoškolac susreo s našim župnikom ocem Petrom Sitnikom, koji mi je rekao: 'Šteta, mogao si ići za popa!' Do tada o tome nisam razmišljao iako smo doma bili praktični vjernici. Ali od tog trenutka kao da mi je neka koprena pala s očiju i počeo sam intezivno misliti na svećenički poziv. Što je elektrotehnika prema životu posvećenom Bogu i narodu... Nakon srednje škole sam prelomio, prijavio se za kandidata Križevačke eparhije i teologiju i filozofiju diplomirao na Teološko-filozofskom institutu Družbe Isusove u Zagrebu.
- Kad ste se oženili?
- Prije đakonskog i svećeničkog ređenja. Moja supruga Marija je prava Zagorka iz Bestovja, upoznali smo se još kao studenti preko jednog zajedničkog prijatelja. Njezinim roditeljima bilo je teško objasniti da će im se kćerka udati – za popa! Srećom našao se tu njihov dobar župnik koji im je objasnio da je to kod katoličkih svećenika istočnog obreda uobičajeno. Moja prva župnička služba bila je na Žumberku u župi Radatovići gdje sam naslijedio sadašnjeg vladiku Milana Stipića. Tu smo Marija i ja dobili dvoje djece, Luku i Janu, i eto nas...
- U Splitu!
- Da. Nakon župnikovanja na Žumberku imenovan sam dušobrižnikom za grkokatolike u Dalmaciji, a kad je osnovana župa u Splitu, postavljen sam za župnika. S obitelji stanujem na Duilovu, supruga radi za stranu firmu, u kući sam glavni kuhar, brinem se za djecu, to je velika radost. Kad smo kod kuhanja, ranije bismo često boravili na Silbi i pravi užitak je bio imati pristup svježoj ribi po pristupačnoj cijeni, ali primjetio sam da je u Splitu drugačije, riba je poprilično skupa, ako je bude... Naravno, svakog dana sam i u župnom pastoralu s našim vjernicima.
- Koliko ih je?
- U Splitu ih ima puno ali na bogoslužja još uvijek ne dolazi mnogo, pretežno je riječ o ukrajinskim i dalmatinskim grkokatolicima, ali na naša bogoslužja na Dobriću svrate i rimokatolici. Drago nam je da vide, čuju, osjete naš istočni obred koji je sa zapadnim obredom bogatstvo Katoličke crkve.
- Pratite li rat u Ukrajini, imate mogućnost sagledavanja situacije i na izvornom jeziku?
- Da, naravno. Imam osjećaj kako u Ukrajini narod nije bio spreman na ovo što se dogodilo. Tko bi prije samo mjesec dana uopće mogao pretpostaviti i tko bi bio spreman na razaranja, pogibije, egzodus stanovništva... Dio moje familije je tamo, Bogu hvala nisu stradali. Ovaj rat je specifičan i po tome što dolazi ogroman broj informacija i teško je koji put razabrati kakvo je stvarno stanje na terenu. Nisam ni imao previše vremena za to, radije sam se odlučio pomoći prognanim ljudima koji dolaze na splitsko područje.
- Kako pomažete ratnim izbjeglicama?
- Najprije bih rekao kako Ukrajinci nisu ljudi koji žele biti na tuđoj grbači, uvjeren sam da bi željeli u zemljama u koje bježe naći posao i brinuti za sebe nego živjeti od humanitarne pomoći. Takav život je, naravno, u ovako kratkom roku nemoguće organizirati. Izbjeglica iz Ukrajine sada ima nekoliko stotina u Splitu, Trogiru, Trilju, posjetio sam grupu od osamdesetak ljudi koji su smješteni na Šolti, ima ih četrdesetak na Čiovu. Pridružio sam se inicijativi pomoći koju za njih organizira Udruga za ukrajinsku kulturu Cvit iz Splita, a surađujem i s g. Denisom Maslovom, predsjednikom Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije. Pokušavam im pružiti duhovnu utjehu u velikoj nevolji koja ih je zadesila s nadom da će ovo što prije završiti i da će se Ukrajinci moći vratiti svojim životima, onakvim kakvima su planirali za sebe i svoje obitelji.