"Otkad znam za sebe, a rođen sam 1991. godine, postoje problemi i razmirice oko Kosova. Svjestan sam da će me mnogi zbog ovih rečenica zamrziti, ali vrijeme je da neko to kaže javno: Riješimo taj problem, izvucimo što možemo i nastavimo dalje. Kosovska bitka se odvila prije 600 i više godina i već desetljećima to nije ‘naš‘ teritorij. Neka me isprave stariji i pametniji ako griješim. Nitko ne živi od prošlosti i što se prije pomirimo sa sadašnjošću i nastavimo dalje, bit će nam bolje...
Nismo nebeski narod, niti smo ikada bili. Imali smo svijetlih trenutaka u prošlosti, ali moramo se pomiriti s tim da smo sada mala i nebitna točka na ogromnoj karti svijeta. Tko mi ne vjeruje, neka proputuje svijetom i neka kaže strancima odakle je i tko je, doživjet će šok, siguran sam. Ja sam ga doživio..."
Ove rečenice, naravno, nije izrekao Aleksandar Vučić. Iako bi one bile doslovno ljekovite i za njega i za Srbiju. Nije ih izrekao niti bilo koji političar s ozbiljnijim rejtinzima u Srbiji. Takvo što može kazati jedino netko iz marginalnih, oporbenih redova građanske Srbije. Ili recimo bivši košarkaš Vojvodine, Crvene zvezde, Fenerbahčea, a danas igrač Barcelone, Nikola Kalinić. Koji je zbog ove objave s kraja siječnaj 2019. bio je napadan i vrijeđan kao malo tko, a potom je bio izostavljen i s popisa reprezentativaca, piše Slobodna Dalmacija.
Pod pritiskom navijača Zvezde i javnosti, Kalinić je upoznao "bolju polovicu hrabrosti" i u listopadu prošle godine u potpunosti reterirao: "Žao mi je što je moja izjava oko Kosova i Metohije pogrešno prenesena, shvaćena i protumačena. Zbog svega toga se loše osjećam i to me kao mladog čovjeka boli. Nisam imao namjeru bilo koga uvrijediti, bilo kojom svojom izjavom i potezom, i ako se to dogodilo, ispričavam se. Moram naglasiti da je za mene Kosovo i Metohija neizostavni dio Srbije i da tako treba ostati zauvijek".
Uz riječi, išlo je i pokajničko djelo – Kalinić je odlučio postati donator Srpske pravoslavne crkve, "namjenski za pomoć srpskom narodu na Kosmetu".
Nego, čemu ovaj uvod? Pa upravo ova epizoda oslikava koliko je velik problem u percipiranju kosovske krize u Srbiji. I najnovija drama s barikadama koje su podigli Srbi to pokazuje.
Nakon što se puna tri tjedna zaoštravalo napetosti do usijanja, uz nesebičnu asistenciju službenog Beograda, predsjednik Srbije je otišao među kosovske Srbe i poručio im – kako bi ipak bilo dobro ukloniti barikade!
Jer je, kako je kazao na sastanku s lokalnim Srbima, shvatio da "treba pregovarati i pokušati vratiti povjerenje". "U trenutku kada smo bili na rubu ozbiljnog sukoba i krvoprolića, uspjeli smo sačuvati mir", pohvalio se Vučić u maniri patološkog piromana koji požar razbuktava, a onda ga kao gasi.
A to što je u pregovorima s Prištinom uz zapadne posrednike "isposlovao" da se uhićenog bivšeg policajca optuženog za terorizam i "napad na ustavni poredak" pošalje u kućni pritvor i da se organizatore barikada kazneno ne procesuira predstavljeno je u provladinim tabloidima – kao velika pobjeda Srbije!
Tabloidi, naravno, nisu prenijeli riječi pisca Muharema Bazdulja, koji je na sve kazao: "Ako bi se u svemu ovome tražila logika, čini mi se kako se radi o kontroliranoj eskalaciji da bi se došlo do deeskalacije".
I tako, Vučić – barem po režimskim medijima – i dalje nosi aureolu pobjednika, možda će imati i nešto bolji rejting u prvom idućem ispitivanju javnog mnijenjau Srbiji. Ali, pravo je pitanje - što od svega imaju kosovski Srbi?
Jesu li se osjećali izmanipulirano kada im je Veliki Vođa i zaštitnik "srpskog sveta" kazao: "Samo razmislite još jednom, prije kraja večeri, što dobivamo ako ostanu barikade. Ja sam u stanju 500 stvari iznijeti koje ćemo dobiti ako se povuku"...
I što im znači, odnosno, stvara li im ipak nekakvu logičku zbrku u glavi kad im nakon toga kaže: "Nemamo drugog izbora nego da se borimo".
Formalno, Srbija inzistira na formiranju Zajednice srpskih općina, što smatraju apsolviranim još Briselskim sporazumom (prvi iz 2013. godine, drugi iz 2015.) te krive suprotnu stranu da sve pokušava izrelativizirati, kao da baš ništa nije dogovoreno.
Kosovski premijer Albin Kurti ZSO proglašava "djetinjastim zahtjevom", a evo i zašto – kako Srbi misle da će dobiti zajednicu općina u državi koju ne priznaju. "Oni ne žele ZSO kao vrijednost za sebe, već kao oružje protiv Kosova", rekao je.
Nego, što bi uopće bila Zajednica srpskih općina? Neka nova "Krajina", poput onih viđenih na okupiranim dijelovima Hrvatske od 1991. do 1995. ili možda kopija Republike Srpske?
Status Zajednice srpskih općina temelji se na prijedlogu njemačke nevladine organizacije Ebert Foundation i Europskog instituta za mir. I stalni je predmet diplomatskih razgovora svih koji su uključeni u kosovsku krizu.
U igri su različiti tipovi autonomije, od belgijskog modela, do kantonalnog ustrojstva Kosova kao Švicarske, zatim model istočne Belgije, a spominjao se i onaj skandinavski.
"Posebni njemački predstavnik za zapadni Balkan Manuel Sarrazin izjavio je da ne postoji francusko-njemački plan o pregovorima Beograda i Prištine, već da je u pitanju, kako je naglasio, europski plan. Kaže kako ne vjeruje da su verzije plana objavljene u pojedinim medijima točne i da je sada pravo vrijeme da počnu pregovori o ZSO", objavila je ovih dana beogradska Politika.
"Njemački i britanski diplomati na Kosovu očekuju da Priština dostavi prijedlog o ZSO jer, kako navode, nije dobra pozicija reći ‘ne‘. Osim ukoliko se ne spomene Republika Srpska. Posebni izaslanik Velike Britanije za zapadni Balkan Stuart Peach kaže da ZSO nije prijetnja za Prištinu i da sporazum o njezinom formiranju nije u suprotnosti s Ustavom. Uz to je, za svaki slučaj rekao da je pogrešno izjednačavati ZSO s Republikom Srpskom.
‘Kako će ZSO izgledati ovisi od strana u dijalogu. Također je važno da stranke promijene narativ i razbiju neke od mitova o Republici Srpskoj koji su ideju o zajednici učinili tako otrovnim pitanjem”, rekao je Peach.
Inače, u drugom Briselskom sporazumu, iz 2015. godine, sastavljenom od 22 točke, precizira se zakonski okvir, ciljevi, organizacijska struktura, odnos ZSO sa središnjim vlastima, proračun... Kao neki od ciljeva navode se jačanje lokalne demokracije, vršenje punog nadzora zbog razvoja lokalne ekonomije, obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite, urbanog i ruralnog planiranja, te pružanja usluga njenim članicama u skladu sa zakonima Kosova. ZSO, na temelju Briselskog sporazuma, ima skupštinu, predsjednika koji predstavlja zajednicu pred centralnim vlastima i izvan Kosova, potpredsjednika, vijeće, odbor, administraciju, ured za žalbe, dok bi sjedište trebalo biti određeno statutom...
No, pravo je pitanje – koliko su zapravo obje strane iskrene u ovim pregovorima?
Hoće li nacionalistička Srbija ikad pristati "samo na ZSO" te hoće li, s druge strane, državotvornim kosovskim Albancima i bilo kakva ZSO značiti previše srpske autonomije? Ostanak na maksimalističkim nacionalističkim pozicijama sigurno neće dovesti do rješenja problema. Jer njega neće biti bez kompromisa. Obostranog. U svim fazama pregovora.
Drugim riječima, Srbija će morati pričekati eru bez Vučića na čelu države. Kad će predsjednik Srbije izgovoriti ono čega su svi odavno svjesni kad je u pitanju Kosovo. A kosovski Srbi se mogu samo nadati da će taj dan i dočekati u današnjem broju. Jer Vučićeve izjave poput "Naš cilj mora biti očuvanje mira. Ja znam da naši ljudi nikada neće biti zadovoljni, dok ne budu znali da žive u Srbiji, a ne u nekoj drugoj državi", neće doprinijeti suočavanju Srba s novom geopolitičkom realnošću na Balkanu.
Zato nije teško uvidjeti - Vučić jednostavno ne može biti dio rješenja ovog problema.
