Leđa nikada ne bole zbog 'zuba vremena'!

U 21. stoljeću bolovi u leđima jedan su od najčešćih razloga odlasku liječniku. Bolesti kralježnice, osim što stvaraju velike zdravstvene tegobe uzrok su i visokih troškova bolovanja, liječenja i rehabilitacije. O problemima sa kralježnicom razgovarali smo s dr. sc. Darkom Perovićem, specijalistom kirurgije u zagrebačkoj KB Dubrava te njegovim dugogodišnjim suradnikom, liječnikom Nikšom Kojićem,specijalistom opće kirurgije, ortopedije i traumatologije u dubrovačkom Marin Medu.

Za bolesti leđa kaže se da su bolesti 21. stoljeća zbog današnjeg ačina života i posla vezanog uz sjedenje. Je li to istina?

Darko Perović: Osamdeset posto ljudi barem jednom je imalo križobolju, a veći dio njih i više puta. Naravno da je to povezano s načinom života i višesatnim sjedanjem no istovremeno i s pretjeranim fizičkim aktivnostima. Sjedimo u uredu osam sati od ponedjeljka do petka, a vikendom bavimo ekstremnim sportovima za koje nam je tijelo nespremno. Najviše stradaju oni koji naglo krenu u fizičke aktivnosti umjesto da počnu s umjerenim aktivnostima poput šetanja, plivanja ili vožnje biciklom. Čovjek šest dana sjedi uredu, a nakon toga ode trčati maraton. A tada stradaju i leđa. Ljudi misle da bol u leđima uklanja jedan lijek i jedna terapija. No postoji barem deset osnovnih razloga zašto vas bole leđa. Prvo se mora ustanoviti koji je od tih razloga, a tu pomaže dijagnostika poput magnetske rezonance, CT-a ili rentgena. Tek tada može se otkriti pravo ishodište boli i raditi minimalne zahvate, odnosno vertebralne intervencije uz kontrolu rentgena ili CT-a. Ovakav način dijagnostike i liječenja bolesti kralježnice izvodi već 20 godina u cijelom svijetu ali i u dubrovačkom Marin Medu. No nije svima potrebna intervencija ili čak operacija i ne ide s tim rješenjem odmah. Intervencija se primjenjuje kada vidimo da vam bol u leđima, nogama ili rukama, odnosno bol vezana uz kralježnicu nije prošla nakon fizikalne terapije. Nju prvo preporučim, u trajanju od najviše dva mjeseca. Ukoliko je nakon nje bol i dalje prisutna onda uz pomoć rentgena, magneta ili CT-a tražimo razlog boli i tek tada idemo na intervenciju. Ne smije se odgađati i dopustiti da to traje godinama jer se onda problem teže rješava. Pitanje je hoće li tada intervencija pomoći li će se morati ići na klasičnu operaciju.

Uobičajeno je mišljenje kako je normalno da sa godinama krenu i bolovi u leđima, odnosno kralježnici.

Darko Perović: Kralježnica nije bolest godina. Postoje ljudi u sedamdesetima koje leđa ne bole. To nema nikakve veze sa godinama. Recimo hernija diska najčešće nastaje između dvadesete i 45 godine života. Kasnije ne. Kod starijih će nastati drugi problemi poput spinalnih stenoza. U svakoj dobi života neke su bolesti češće.

Kakve se sve intervencije primjenjuju?

Darko Perović: Koliko je bolesti, toliko je i intervencija. Primjerice nekog može boljeti fasetni, odnosno mali zglob kralježnice i to je najčešći uzrok boli. Tih zglobova ima više. U vratnom dijelu, lumbarnom…. On stvara lokalnu bol. Primjerice, boli vas vrat i ništa vam ne pomaže. Tada na rentgenu ili CT-u uvidimo da na njemu postoje promjene te injekcijom i iglom tanjom od milimetra poput onih za akupunkturu, uz pomoć kontrasta i rentgena dajemo lijek direktno u zglob. Bol odmah prestaje.

Znači, ubrizgate lijek za bolove koji inače pijemo u tabletama.

Darko Perović: Da, ali on je tisuću puta djelotvorniji jer ide izravno u zglob. Za takav učinak trebalo bi popiti tisuću puta više tableta s jednakom dozom. Imate i drugih primjera. Recimo, čovjek od sedamdesetak godina teško hoda jer mu bol ide u noge pa nakon svakih sto metara mora praviti pauzu. U takvim slučajevima fizikalne u pravilu ne pomažu, pa se na magnetskoj rezonanci vidi da je kanal sužen. Izgleda kao pješčani sat. Na tim suženjima, a može ih biti do dva ili tri, živci su stisnuti i upaljeni pa što se više hoda, oni više bole. Epiduralnom stereoinjekcijom u ta suženja dajmo lijek sa stereoidima koji smanjuje oteklinu, bol prestane pa čovjek može bez problema hodati. Ako se bol vrati kroz tri do šest mjeseci, ponovi se terapija. Nekada se operacijom micalo kosti koje pritišću živce. No treba biti iskren, nekome taj lijek neće pomoći jer ima slučajeva izrazito jake stenoze koja se ne može riješiti bez operacije.
Nikša Kojić: To nije blokada kako ljudi misle. To je složeni zahvat uz upotrebu 'imaginga' CT ili RTG aparata da se lijek da točno u uzrok boli u kralješnici.
Darko Perović: Kod starijih ljudi rijetko kad boli jedan zglob jer su zbog degerativnih promjena svi već potrošeni. Tada boli pet do šest zglobova istovremeno, pa se osoba, primjerice, ne može ispraviti. To stoga zahtijeva trajnije rješenje pa nakon što provjerimo osjetljivost zglobova uz pomoć anestetika, iglama radimo neuroablaciju, odnosno strujom neutraliziramo bolne živce. To je slučaj kod manjeg broja starijih ljudi, no učinak traje godinama.

Mlađi ljudi često se žale na herniju diska. Kako im pomoći?

Drago Perović: U slučaju hernije diska ljudi misle da odmah moraju na operaciju. Većina oboljelih uopće ne znaju da je imaju, jer im pomogne fizikalna terapija. No kada ona zakaže, radimo CT i dajemo epiduralnu koja u najgorem slučaju prepolovi bol, a u većini slučajeva u potpunosti riješi problem. Uz epiduralne čovjek se za mjesec, dva vraća na posao. To mogu osobno potvrditi jer sam izveo oko 1000 takvih intervencija. Samo u 20 posto slučajeva terapija ne djeluje ili ima slabiji učinak.

Zašto?

Nikša Kojić: U sredini diska u kralježnici nalazi se gel koji drži jedan čvrsti prsten. Za razliku od većine slučajeva kada nastane protuzija ili, laički rečeno, napuhnuće diska, ima slučajeva i kada on pukne, pa gel izađe u kanal i pritišće živac. Tada je potrebna operacija. No ni tada se ne šalje pacijent odmah na stol. Treba napraviti detaljnu procjenu i razgovarati sa pacijentom koji mora imati aktivni pristup proceduri kako bi razumio što se radi i kako bi se pridržavao uputa za oporavak.
Darko Perović: Ako se dogodi napuhnuće diska, što se događa u 90 posto slučajeva, ono se mora smanjiti da ne pritišće živac. Tada metodom disk - FX, iglom ulazimo u sredinu diska i izvučemo određena količina tog gela kako bi se sve vratilo na svoje mjesto i ne bi pritiskalo živac. Time se bez operacije rješava problem. U slučaju puknuća, mora se raditi operacija, no takvi slučajevi su puno rjeđi. No kako je kolega Kojić kazao, jako je važna suradnja pacijenta. Ako netko ima herniju diska, a za dva tjedna mora biti ponovo na poslu, onda mu epiduralna intervencija ili intervencija disk- FX neće biti dovoljno brzo učinkovite i morat će na operaciju. No ja uvijek preporučam postupno liječenje za čije će učinke trebati mjesec dana.

A ako je potrebna operacija?

Darko Perović: Onda je najbolja endoskopska tehnika sa sondom i kamerom za izvlačenje komadića diska.
Nikša Kojić: 'Zlatni standard' u svijetu je i dalje mikrodisektomija, operacija disk hernije pod mikroskopom bez velikog reza. No pri endoskopskoj tehnici nije potrebna opća već samo lokalne anestezije. Doktor Perović to svakodnevno radi, a obje su metode odlične.

Dakle, danas se iglom rješava većina problema s kralježnicom?

Darko Perović: Većina, no ima i onih kojima takve intervencije ne pomažu jer su godinama pustili da takvo stanje traje. Tada kralježnica bude toliko oštećena i rasklimana, da je jedina pomoć operacija. Kod mlađih ljudi kojima se u slučaju disk herniju u potpunosti potrošio ona gel o kojem smo pričali pa kralješci stružu jedan uz drugi pa ih bole cijela leđa ugrađujemo umetak umjesto diska uz vijke sa šipkicama. Time učvršćujemo taj dio kralježnice, toliko da je tada čvršća od bilo kojeg drugog dijela tijela. U slučaju pada sve može stradati, ali taj dio sigurno neće. I taj zahvat je minimalno invezivan jer se radi kroz kožu, a pacijent je već drugi dan na nogama. Potpuno normalno funkcionira, no tri do šest mjeseci treba se čuvati od težih fizičkih aktivnosti. Kod starijih ljudi kad su posušena tri do četiri diska, oporavak je znatno duži, a i sama operacija duže traje i iscrpljujuća je pa se i rjeđe radi. No ukoliko se napravi, riješi sve što ih je mučilo.
Nikša Kojić: Kod naših starijih sugrađanki česti su osteoporotski lomovi kralježaka. U tim slučajevima medicina je doista postala genijalna.
Darko Perović: Tako je. Prije se morao raditi rez i ugrađivati šipke kako bi se kralježnica učvrstila. Danas, kod ostoporotskih lomova kada se kralježak spljošti poput kartonske kutije, zahvatom vertebroplastike ulazimo u njega iglom debljine oko tri milimetra i uštrcamo medicinski cement, PMMA. Njime kralježak 'napumpamo' i on se vrati u prvobitno stanje i problem je riješen do kraja života.
Nikša Kojić: Pacijenti koji dođu sa užasnim bolovima nakon par sati odlaze doma hodajući bez tuđe pomoći i ikakvih bolova. Svakodnevno imam slučajeve u kojima starije žene po tri do šest mjeseci trpe nesnosne bolove u kralježnici i to ne nakon pada, već nakon nekog pokreta pri kojem se kralježak slomio, a da nitko to nije dijagnosticirao. Kada takvog pacijenta upute na fizikalnu terapiju, stanje mu se samo pogorša. Naime, nekad se rentgenskim snimkom lom ne može vidjeti pa je potrebno napraviti pretragu CT-om ili MR-om. Trpjeti takve strašne bolove doista je nepotrebno kad imamo zahvat vertebroplastike koji se vodi kroz dvije iglice i kojim se to rješava.
Darko Perović: Pacijent često razmišlja da ga boli jer je star. Kod takvih slučajeva, lom može zacijeliti i bez zahvata, no ne treba čekati duže od tri tjedna. Ako je bol uz pojas i lijekove i tada prisutna, treba se podvrgnuti vertebroplastici. Ukoliko se čeka duže od tri tjedna, lom zarasta u krivom položaju pa cement više ne može pomoći. Tada je potrebna operacija uklanjanja deformiteta ili će ga boljeti do kraja života.