StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetKOGA BRIGA ZA VJERU

Barufa oko hercegovačke džamije; Bošnjaci: Kako more u Berlinu, a kod nas ne mere? Hrvati: Tako bi vi i do Neuma!

Piše Damir Tolj
25. veljače 2023. - 20:14

Sada ćete čuti kako nova cesta mijenja perspektive kraja kojim prolazi, pa i male seoske bogomolje postaju kamenjem zaglavnim političkih spoticanja.

– Kako more džamija u Berlinu, a ne mere u našem selu, đe je bila 400 godina?!

– Na prste ih moreš prebrojat, al‘ za džamiju im se zna i u Vašingtonu?!

– Politika je to: ove godine džamija u Rabranima, dogodine u Neumu!

– Neum postaje mjesto aparthejda za muslimane, politika je to!

– Munaru nasadili bez dozvole i đe nikada nije bila!

– Eto, nek je sve drugo u državi legalno!

– Mora sličit na džamiju, nije autobuska stanica!

– Zapišavanje teritorije!

– Traže šest metara puta za desetak kuća, dosta su im i tri!

– Nisu nam se dali vratit u selo, a bili smo u HVO-u!

– Ovde smeta džamija, onde će crkva...

image

Dvije zastave pokraj džamije, jedna Islamske zajednice, druga prva službena zastava BiH, s grbom dinastije Kotromanović

Tom Dubravec/Cropix

Ključne su to izjave i okvir naše priče iz istočne Hercegovine, zabačenoga pograničnog pojasa između država i entiteta: Hrvatske i BiH, Federacije i Republike Srpske. Rabrani su malešno selo na samom rubu neumske općine, 30 kilometara od obale. Gore u brdima, puno bliže Stocu nego moru. Nikomu na putu, piše Slobodna Dalmacija.

Onda je lanjskog ljeta izgrađena nova magistralna cesta od Stoca do Neuma. Vrijedna sto milijuna maraka i duga gotovo 50 kilometara, odnosno 45 minuta vožnje. Federalne vlasti rekoše tada, Neum je konačno integriran u BiH i sada više ne treba ići kroz Hrvatsku da se pristojnom cestom dođe na more u Bosnu i Hercegovinu.

E, upravo na ovome mjestu na red dolaze Rabrani: selo leži gotovo uz novu magistralu, ni kilometar od trase. I tu se mijenjaju one perspektive koje smo spomenuli na početku teksta. Tko bi inače čuo za malešne i slikovite Rabrane i za seosku, još manju džamijicu?!

– Nije to džamija samo za rabranske džematlije, jok! Prolaskom novog magistralnog puta, pokazala se potreba da mi obnovimo ovu drevnu Tucakovića džamiju, da domaći vjernici imaju đe obavit molitvu kad ljeti odu na more u neumske hotele i apartmane. Dosad su morali u Dubrovnik il‘ u Čapljinu, a sad su ovde za 20 minuta! Petkom na džumu dođe po 70 ljudi. Stara seoska džamija nije imala uvjeta i morali smo je obnovit – kaže nam Amer ef. Beća, stolački imam i koordinator Islamske zajednice za obnovu.

I tako se sve zakompliciralo: neumske vlasti zabranile radove jer da se izvode bez dozvole. Navodno prijete i rušenjem bespravnih dijelova, posebno munare i abdesthane, zatvorenog prostora za obredno pranje ruku i nogu, odnosno mjesta za izuvanje obuće. Kojih prije nije bilo. Mještani i Islamska zajednica viču da su projekt adaptacije i proširenja odavno predali, ali da ih Općina politički opstruira i diskriminira. Umjesto da s njima surađuje. Budući da i sama ima koristi od turista muslimana, a o temeljnim ljudskim pravima i slobodi vjeroispovijesti da se i ne govori. Onda se svega uhvatili i mediji.

– Umjesto da je Općina imala razumijevanja za stvarne vjerničke potrebe i da ih riješi na mjestu nekadašnje džamije na neumskoj obali ili u njezinoj blizini, mi smo bili primorani tražiti rješenje u Rabranima, 31 kilometar od centra Neuma, koji postaje mjesto aparthejda za muslimane – veli efendija Amer, pred mjesnom džamijom.

Nešto dalje i ponešto prije, gore uz novu magistralu, ovako nam je kazao susjed katoličke vjere, anoniman iz opreza:

– Đe to ima, molim te, nema ih šaka, al‘ viču do Vašingtona?! Ja nekidan u podne pošo ovim novim putom – nije je bilo. Ja se vratim poslijepodne, a stoji munara uspravna ko svijeća. Doveli je iz Bosne i montirali dizalicom za čas. Politika se vodi džamijama...

image

Ruža Kuzman: Meni ni džamija ne smeta, jok! Ko što ni njima ne smeta naša crkva. Đe god čovjek Boga moli, to treba poštovat. Meni je ođe prešniji prvi komšija nego mi braća

Tom Dubravec/Cropix

Poljski šafrani prošarali su put i gora već behara. Toplo je. Ejub Tucaković vodi nas u Kuzmane, dio Rabrana u kojem žive Hrvati. Eto Ruže Kuzman:

– Ođe ti je mir božji: njih sedmero Bošnjaka, nas dvoje Hrvata. Ne zajebaje niko nikoga. Srbi se nisu ni vraćali, ali su obnovili dosta oko hrama i groblja, jedino još nisu hram. Svaka im čast! Meni ni džamija ne smeta, jok! Ko što ni njima ne smeta naša crkva. Đe god čovjek Boga moli, to treba poštovat. Meni je ođe prešniji prvi komšija nego mi braća u rodnoj Svitavi, dok oni dođu – mene nema.

Kaže Ruža, u Ejuba su dobra jaja. Tvrda. I ne pucaju. A njena da su meka. I što će sada? Veli Ejub, fali ti kokama kalcija, kamenčića, zato jaja i pucaju. Hajde, ako je samo to – lako ćemo. Neće zamjerit ni Ejubova žena, ionako kafenišu skupa.

"† A se leži Radivoj Draščić: dobri junak ja bih, molju ja se vas, ne ticajte! Vi ćete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi."

Epitaf je to s jednog od blizu stotinjak stećaka na bogatoj i dračom obrasloj nekropoli Podgradinje, u selu Gornje Hrasno, mrvu dalje od Rabrana. Prije su bili ista mjesna zajednica.

– Vidiš, ova ti se drača na latinskom zove Paliurus spina-christi. Kristova drača, od nje su Isusu spleli trnovu krunu – uči nas Ejub.

A Isus je u islamu Isa a.s. (alejhiselam), Božji poslanik i Mesih. Ali nikako Bog!

Uglavnom, stećaka ima izvan i unutar šamatorja pravoslavnog hrama svetog Jovana, miniranog u zadnjem ratu, a neki kažu – još jednom i poslije Daytona. Navodno, naši Dalmatinci...

Ni bršljan ne može skriti razvaline. Minirana je i obližnja kosturnica s kostima pravoslavnih Srba i granitna ploča s imenima: više od 60 su ih ustaše onomad pobacale u jamu Gavranicu.

Surov je to kraj. Na puškomet je Popovo polje i selo Ravno, nastanjeno Hrvatima, staro naselje koje su – četiri godine prije Daytona – sa zemljom sravnili Srbi i Crnogorci, misleći da će mjesto raspadajuće Jugoslavije popuniti velika Srbija. Tu je zapravo počeo rat u BiH, ujesen 1991. godine, na periferiji rata u Hrvatskoj. Bošnjački lider Alija Izetbegović tada je bio rekao da to nije njihov rat, računajući na neutralnost BiH. Dok mu građani ginu.

Sve vam ovo govorimo ne da priču rastežemo kao žvakalicu, već da dobijete širinu pogleda na naša vječita pitanja: tko je komu više kriv i čija je krv pala prva.

image

Hasan Tucaković Brko (90): Eno ti mejtefa pored džamije, ja sam u mejtef u školu išo, a vlasti u Neumu danas vele da ga nikad tu bilo nije!

Tom Dubravec/Cropix

Pred Tucakovića džamijom u Rabranima, Hasan Tucaković Brko kaže:

– Eno ti mejtefa pored džamije, ja sam u mejtef u školu išo, a vlasti u Neumu danas vele da ga nikad tu bilo nije! Valjda ja znam šta je u mom selu bilo, nek mi je 90 godina...

Sjeća se dobro i onog rata. Drugog:

– Sve su vojske ođe bile: Nijemci, Talijani, četnici, ustaše, partizani. Bogami nas niko nije diro...

Ali zato u zadnjem ratu nisu prošli dobro. Kaže Ejub, Rabrani se našli između linija: s jedne strane navališe Srbi, ćeraju sve što nije srpsko, a s druge ne daju Hrvati. Udarali granatama i po Rabranima. Hrvatska vojska svuda po čukama, naredili mještanima da moraju u izbjeglištvo.

Malo je tada nedostajalo da srpske snage ne izbiju na Neretvu i odcijepe sve istočno od vode. Uključujući i čitav jug Hrvatske, dalje od Ploča.

– Sukob Bošnjaka i Hrvata tek će kasnije nastat, mi smo morali bježat prije, već 1992. godine. U Čapljini smo bili, čak u HVO-u mnogi, al‘ nam isto nisu dali da se kućama vratimo. U Rabrane. Da su tako naredili Ivan Bender i Pero Marković, ratni načelnici Neuma i Čapljine. Pošto smo muslimani. Tek nas pustili 1998. godine. Kuće sve srušene il‘ zapaljene – govore nam rijetki mještani povratnici.

Vele da je i džamija upaljena 1993. godine, kao i deseci drugih po Hercegovini, mnoge i porušene, a križevi da su podizani, ali graditelje nitko nije pitao za dozvole.

Uređuju mještani središte sela, pripremaju se za sezonu. Na munari zelena zastava s polumjesecom i zvijezdom, barjak Islamske zajednice. Na obližnjoj staroj kući koče se velika crna slova: "HVO" i "U". Na drugoj zastava s ljiljanima. Za Hrvate, mrska muslimanska ratna zastava, za Ujedinjene narode, prva zastava međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Za povjesničare, grb Kotromanića, jedine predosmanske bosanske kraljevske dinastije, čiji je posljednji kralj, Stjepan Tomašević, okrunjen 1461. papinom krunom u Jajcu. Turci su ga pogubili dvije godine kasnije, a jajački franjevci čuvaju mu kosti i dandanas. Vjerujući da su njegove. Kotromaniće svojataju i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci.

image

Halil Tucaković: Ja sam učestvovo i u izgradnji splitskog aerodroma, dio sebe ugradio. Niko me niđe krivo pogledo nije

Tom Dubravec/Cropix

Seoski put popravlja Halil Tucaković. Pjeva koliko ga grlo nosi. Ovako onda govori:

– Ja sam u mostarskom "Autoprevozu" šleper vozio, nema đe me nije doteklo, od Iraka, Sirije, Mađarske, Grčke... O bivšoj Jugoslaviji neću ni da pričam, sve sam obišo. Ne znam kolke sam noći u Kaštelima čeko na utovar cementa. Ja sam učestvovo i u izgradnji splitskog aerodroma, dio sebe ugradio. Niko me niđe krivo pogledo nije i svuda sam mogo bit svoj, jedino na svome ja ne smijem bit svoj. Na babovini i dedovini! Pa ima l‘ išta normalnije od tog da se na svom pragu svom bogu pomoliš?! Kako, bolan, more džamija u Berlinu, a ne mere u mojim Rabranima?!

Ejubova žena viče, bujrum ste na sok i kolače, izvolte, sad će i kafa. Badem je u cvatu. Uranio. Čekaj, čekaj, nek zima ošine repom i mraz udari s proljećem, imat će kad bajam i žaliti. Ima ona pjesma, zagrebačke Arabeske: "Kad procvatu behari, kad dunjaluk zamiri, duša čežnjom procvili, davno smo se rastali..."

Hercegovina je zemlja kamenih spavača. U blizini, tu kod hutovske crkve Krista Kralja, na jednom stećku bosančicom, arvaticom, usičeno je: "Ase piše Radovac Vukanović kuji znah carinu u vojvode i dok mu ne zgriših prijatelje ne izgubih".

Zapadno od Rabrana marijansko je svetište Kraljice Mira, Trebinjsko-mrkanske biskupije, u Donjem Hrasnu. Dozvola za izgradnju crkve zatražena je još 1848. u Carigradu, ali je dobivena tek 26 godina kasnije. Uz uvjet da je katolici podignu na mjestu koje neće prkositi pogledu muslimana koji idu putem iz Stoca u Neum. Pa je izgrađena podno Gradine, uzvisine visoke 40 metara. Tu je 1991. godine podignut spomenik s imenima u granitu 465 stradalnika iz župe Hrasno, s kraja Drugog svjetskog rata. Šutalo, Menalo, Putica, Raguž, Kuzman, Raić, Marić, Matić, Vuletić, Vujnović...

Uz epitaf: "Domovino, radi tebe, radi bitka tvog, gdje nam kosti rasute suznade samo Bog".

image

Spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata u svetištu Kraljice Mira u mjestu Donje Hrasno

Tom Dubravec/Cropix

Don Vinka Raguža, župnika u Hrasnom i upravitelja biskupijskog svetišta, ustanovljenog 1977. godine, nismo zatekli. Čuli smo se kratko telefonom, upitali za džamiju:

– Ko bi normalan imo išta protiv džamije, al‘ nema to veze s vjerom, nešto je drugo u pitanju: ove će godine u Rabranima, dogodine u Neumu. Rade sve na svoju ruku, a vlasti i propise ne priznaju. Munaru montirali bez dozvole! Vjera se koristi u političke svrhe i prave se međunacionalne tenzije bez potrebe. A ne znam ima li ih desetoro u selu, baš ih to upitaj.

Htjeli smo upitati Dragana Jurkovića, neumskog načelnika. Bili mu u uredu, slali e-mail, razgovarali s tajnicom: ni pisma ni razglednice.

Eto, kako rekosmo, ovdje ceste mijenjaju perspektive: da ne bi nove magistrale, ne bi se za džamiju u Rabranima ni u Vašingtonu čulo...

21. studeni 2024 14:39