Ni glumica Olivia Wilde nije odoljela sirenskom zovu distopije. ‘Stepfordske supruge‘, ‘Sluškinjina priča‘, ‘Westworld‘ i slični prikazi izmaštanih svjetova gdje ispod naoko idiličnih prilika buja prigušeno nasilje i teror, očito su postale poželjan izvor nadahnuća, ali i sklizak teren po kojem teško kroče i redatelji znatno iskusniji od Wilde. A ona se nakon dobro prihvaćenog prvijenca, teen komedije Booksmart iz 2019., preambiciozno prihvatila ekranizacije romana o životu dokonih supruga u američkoj suburbiji tijekom Hladnog rata.
Psihološki triler ‘Ne brini draga‘ u prvih par minuta sluti na intrigantnu priču, no sve ostaje na misterioznom podrhtavanju namještaja i šupljim ljuskama jajeta u tipiziranim kućicama gradića zvanog Victory. Sve drugo je ovdje rasplinuto, pokidano i omotano klupkom nejasnoća koje se do kraja ne odmotava, već samo dodatno zapliće. Neodgovorena pitanja množe se iz kadra u kadar, a spomenut ćemo samo ključna.
Čime se zapravo bave nadobudni muškarci koji jutrom u karavani oldtimera idu na posao u pustinju? Čemu služi ostakljena kupola na vrhu zabranjenog brda i što točno i od koga štiti odred ‘higijeničara‘ u crvenom? Wilde se pogubila u materiji dodatno opterećenoj pseudo-artističkim snoviđenjima glavne junakinje koju iz beznađa svim silama pokušava iščupati Florence Pugh (Mala bubnjarica, Kralj Lear). Mlada britanska glumica daje sve od sebe kako bi nam kao gospođa Alice predočila psihološka stanja i dvojbe žene koja shvaća da je sve oko nje iluzija (ma kako traljavo filmski predočena).
Pugh nažalost nema podršku u ostatku ansambla u koji je umjesto problematičnog Shiae La Beoufa poput padobranca (is)pao glazbeni hitmaker s Otoka Harry Styles. Pugh i Styles imaju nekoliko usiljenih intimnih scena, no interakcija im i s njima i bez njih nije bogzna kakva. Potencijalni antagonisti u filmu su skroz zapostavljeni, a mogli su biti pokretači radnje. Tako se inače pouzdani Chris Pine (Zvjezdane staze, Plaćenik), zamišljen valjda kao dijaboličan tiranin, nadaje tek kao promašeni showman. Gemmi Chan (Eternals) kao njegovoj filmskoj supruzi Shelley, prijetećoj čuvarici poretka, pripalo je nepravedno malo prostora za razigravanje.
Pokušaj da se mikrokozmos Victorya prikaže kao patrijarhalna sredina u kojoj je nezaposlenoj ženi jedina zadaća biti zgodna kućanica ostaje tek na razini verbalnog. Dobar dio odgovornosti za to pripada Wilde koja se osim iza kamere pojavljuje i ispred nje, u nedorečenoj ulozi Bunny, najbolje prijateljice glavne heroine Alice.
U slučaju Wildeina trilera prava je sreća što je polemika koja se povela u javnosti zasjenila sve slabe strane filma. Rujansku premijeru na Mostri nadglasale su, naime, priče o svježoj ljubavnoj vezi redateljice i glavnog glumca Stylesa, te napisi o netrepeljivosti na relaciji Wilde-Pugh, što je sve dosta prigušilo glasove nesklonih filmskih kritičara. A pristojniji među njima konstatirat će kako Harry Styles ima mnogo više talenta za pjevanje i odijevanje negoli za glumu, dok je njegovoj dragani Oliviji Wilde za preporučiti da se ubuduće više drži glume, a manje eksperimentira s režijom.