Čini se da se nikad neće nasnimiti dovoljno adaptacija romana velikog Alexandrea Dumasa. Tek što smo proljetos odgledali novu ekranizaciju dogodovština trojice mušketira, na velike je ekrane stiglo još jedno Dumasovo glasovito djelo o ljubavi i osveti, nezaboravni ‘Grof Monte Cristo‘ iz 1844. Filmski statističari zabilježili su da je od pojave nijemog filma ovo već deseta verzija avanturističke priče nepresušnog potencijala. Prvo je ona čitatelje navukla na nastavke romana koje je francuski tisak objavljivao kroz dvije godine, a potom je s lakoćom osvojila i filmsku publiku.
Posljednje u nizu uprizorenja Dumasova bestsellera francuska je produkcija koju scenaristički i redateljski potpisuje tandem Matthieu Delaporte i Alexandre de la Patellier, zaslužan za prethodni revival trilogije ‘Tri mušketira‘. Autori su se odlučili epsku storiju o Monte Cristu ispričati u jednom dijelu, gotovo trosatnom, no pitkom i protočnom, zasnovanom na snažnom književnom predlošku koji nije trebalo previše dorađivati ili bildati akcijom.
Osobna drama glavnog protagonista Edmonda Dantesa, žrtve tuđe zavisti i mržnje, dovoljno je dramski podatna da bi nosila teret cijele radnje, još i više jer ju je glumački kvalitetno predočio glavni glumac Pierre Niney (‘Yves Saint Laurent‘). Francuz naoko krhkog izgleda kadar je izvući iz nutrine cijeli koloplet emocija i svog junaka približiti gledatelju koji s njim lako rezonira. I ostatak glumačke ekipe, fino izbalansiran, povjerene im karaktere oslikava kao punokrvne zlikovce, patnike i traumatizirane osobnosti. Anais Demoustier u ulozi Edmondove ljubavi Mercedes izvrsno se prilagođava protoku vremena koji melje njezinu junakinju. Laurent Lafitte, Patrick Mille i Bastien Bouillon zastrašujuće se uklopljeni u dijaboličnu narav Dantesovih krvnika, prokuratora Gerarda de Villeforta, kapetana Dalgarsa i časnika plemenitaša Fernanda de Morcerfa. Njihova antipoda iz podzemne tamnice, posljednjeg viteza Abbea Fariju, s mnogo suptilnosti tumači Pierfrancesco Favino, Talijan poznat po ulozi inspektora Amorea u prošlogodišnjem hvaljenom krimiću. Anamaria Vatrolomei kao Dantesova pouzdanica Haydee predvodi mlade snage koje se po svemu ravnopravno nose s iskusnijim kolegama.
Najnovijoj Dumasovoj adaptaciji, premijerno prikazanoj proljetos u Cannesu, nema se mnogošto za prigovoriti. Naprotiv, u vrijeme premoći instant hitova prilagođenih raznoraznim novim platformama, dragocjeno je iskustvo pogledati jedan ‘staromodan‘ film koji svojim trajanjem iskušava koncentraciju, ali i potiče na promišljanje o kobnim posljedicama opsesije osvetom za osvetnika i njegove najbliže. Potvrda je ovo da klasike ne treba uvijek i na silu gurati u zonu eksperimenta i ‘osvježavati‘ ih do neprepoznatljivosti.
U filmu o Monte Cristu klasike ima u režiji, ponekad nalik kakvoj hollywoodskoj produkciji iz sredine prošlog stoljeća, što u ovom slučaju nimalo ne odmaže. A svakako pripomaže vizualna atraktivnost drame kroz totale s mora i kopna, brižljivo dozirane krupne planove i detalje važne za radnju popraćenu moćnom glazbom Jeromea Rebotiera. Ovaj je retro film svakako vrijedan izdvojenog vremena.