Mora li svaka velika sportska priča u Hrvatskoj imati jednak početak? Početak poput: "Uvjeti su bili nikakvi: nije bilo svlačionica, tuševa, ni WC-a, a staza je bila puna rupa, neadekvatna za dobar trening. Novca za put na natjecanje rijetko je bilo..."
No, kako to biva u Lijepo našoj, nakon takvog početka zbog kojeg se pitaš u kojoj zemlji i stoljeću živiš, slijedi preokret: "Osvojili su sve što se osvojiti moglo".
I baš ovako započinje priča o nevjerojatnoj 18-godišnjoj djevojci, Veroniki Šokoti. Mlada zadarska atletičarka niže uspjeh za uspjehom. Prošli je tjedan osvojila prvo mjesto u bacanju koplja na državnom prvenstvu te postavila novi hrvatski juniorski rekord kojeg je do sada držala Sara Kolak. Prije toga bila je na svjetskom prvenstvu u Kolumbiji gdje ju je svega šesdesetak centimetara dijelilo do trećeg mjesta i medalje.
- Do šeste serije sam bila treća, a onda me "prebacila" djevojka koju nitko do nije doživljavao, nije bila uopće među favoritima. Ali, to vam je sport, jednostavno nikad ne znaš. U tom trenu, kad je bacila dalje od mene, krenule su mi suze, užasno me zaboljelo i samo sam htjela otići i zatvoriti se u sobu. No, kad sam krenula dobivati poruke podrške od obitelji i prijatelja, shvatila sam da sam zapravo napravila veliku stvar – skromno danas govori ova simpatičan djevojka.
Veronika je stoga danas plasirana na ljestvicama kao četvrta juniorka svijeta, druga u Europi. Uz to, prvakinja je Balkana.
Ovo je tek nekoliko važnijih natjecanja koja pokazuju Veronikin talent, upornost, ambiciju i ono najvažnije - ako nešto dovoljno jako želiš, uspjet ćeš. Kako-tako!
Uvjeti u kojima treniraju ona i njene kolegice, poput jednako uspješne Anite Odžaković, osme juniorke svijeta, ravni su nuli.
- S Višnjika nas je ”otjerala” umjetna trava koju su postavili ispred naše staze prije tri godine jer moj trener ne želi da uopće uzmemo koplje za umjetnu travu u ruke. Unatoč našim molbama da se to ne napravi, nogometni lobi je bio prejak. Ponudili su nam alternativu na Bagatovom igralištu, gdje treniraju djeca HNK Zadra pa često dobivamo termine koje nitko ne želi – govori Veronika, pojašnjavajući kako treniraju po najvećem ljetnom ‘zvizdanu‘, od 11 do 15 sati.
- Osim toga, ako želimo na WC ili u svlačionicu, ne možemo jer nemamo ključ. Kad treniramo, tad se najčešće kosi trava, koja pada na našu stazu, zalijeva teren kao da nas tamo uopće nema... Iskreno, nikad se nismo osjećali dobrodošlima – priznaje Veronika i dodaje da, nakon povratka sa svjetskog, ni jednom još nije bacala zbog manjka termina, a čeka ju "Boris Hanžeković memorijal" u nedjelju.
- Moj je trener uvjeren da smo imali samo malo bolje uvijete da bi osvojila tu svjetsku medalju – ističe tužnim glasom i dodaje kako su bolji uvjeti u – Africi!
- Stadion u Nairobiju je fenomenalan! Ne biste vjerovali, ali imaju dva stadiona, jedan pored drugoga, kompletno opremljeni i savršeni za treniranje i natjecanja – prisjeća se prošlogodišnjeg svjetskog prvenstva.
Veronikin sportski put bio je utaban još od malih nogu. Naime, dolazi iz obitelji sportaša: otac joj je Slobodan Šokota, 11. puta prvak Jugoslavije u ful-kontaktu i doprvak svijeta. Majka je krenula kao vrsna rukometašica dok se s 18 godina nije ozlijedila pa je morala sportski život staviti sa strane. I stariji brat i sestra bavili su se sportom cijeli život, a danas žive u inozemstvu odakle prate Veronikin napredak.
Cijela je obitelj živjela u Rijeci gdje je Veronika, već s pet godina, pokazala talent za sport.
- Majka me odvela u atletski klub na upise, ali baš su tad upisivali 2003. godište, a ja sam bila godinu mlađa. Nagovorila je trenera da me pusti barem na probni trening i nakon toga je on samo rekao: ‘Mala može ostati‘ – smije se danas Veronika.
No, kao djevojčica odlučila je uz atletiku probati i druge sportove kako bi znala je li odabrala pravi. Tako je trenirala tenis, stolni tenis, ples, plivanje, odbojku... Ipak, na kraju je odluka pala na ”prvu ljubav”. Kad je imala 11 godina obitelj se iz Rijeke odlučila preseliti u očev rodni kraj pa je Veronika prve ozbiljne atletske korake napravila u Zadru.
Kako je odrastala, treninzi su postajali sve ozbiljniji, dva puta dnevno, a ona je uz njih morala uskladiti i brojne školske obveze koje su trajale sve do ovog ljeta.
- Maturirala sam ove godine u Medicinskoj školi, tako da je konačno to razdoblje iza mene i sad se mogu posvetiti samo treningu. Zaista nije bilo lako, ali moram naglasiti da su svi profesori bili vrlo susretljivi i uvijek uzimali u obzir kad imam pripreme ili natjecanja – ističe Veronika koja je odlučila ove godine napraviti pauzu te ne upisati fakultet.
- Mislim da sportska karijera ne može čekati, a faks može – kratko je komentirala.
Sudbina je spojila nju i sadašnjeg trenera Predraga Saratliju, jednog od poznatijih sportskih pedagoga u gradu, ali i šire.
- Trenerica kod koje sam ja dospjela uskoro je zatrudnjela i ja sam ostala bez trenera. Prvo sam dospjela kod Ivice Šole, predsjednika AŠK Zadar, a kako sam tad bacala vortex, preusmjerili su me na Saratliju. I tako smo krenuli... Moram priznati da jako dobro funkcioniramo skupa i to već godinama. Taj je čovjek rođeni trener. Uvijek naglašavam da bez njega ne bih bila tu gdje jesam, naučio me jako puno toga. On je za mene najbolji trener u Hrvatskoj – ističe Veronika.
Njene riječi potvrdio je i Izvršni odbor Udruge Hrvatskih atletskih trenera kad je Saratliju izabrao za najuspješnijeg trenera u zemlji u konkurenciji juniorki za 2021. godinu.
Njih dvoje proputovali su svijet zahvaljujući natjecanjima. Prvi je put nastupila na svjetskom prvenstvu prošle godine u Keniji, a zatim je bila na europskom u Estoniji, nekoliko su puta bili u Turskoj, jednom u Portugalu, nedavno u Kolumbiji...
Veronika za sebe tvrdi da nije tipična bacačica koplja. Štoviše, razmišlja o promjeni...
- Obožavam višeboj! Može to biti petoboj, koji se održava u dvorani i obuhvaća pet disciplina i traje jedan dan ili sedmoboj, što je sedam disciplina u dva dana. Kad ne treniram bacanje koplja zimi, onda se posvetim skoku u dalj, preskakanju prepona, trčanju... Voljela bih se posvetiti višeboju, iako svi kažu da nisam normalna jer sam vrhunska u koplju, ali ja jednostavno uživam u tome. Zato, mislim da ću kombinirati, malo višeboj, malo više koplje. Ali zna se, prva ljubav, koplje, letit će još dalje i dalje... – zaključila je uz osmijeh ova djevojka za koju ćete zasigurno još čuti.
