Danas je sveta Luce, vrijeme kada se daruju najmlađi, ali i sadi blagdanska pšenica. No, i tko je bila ta svetica?
Hrvatska katolička mreža navodi da je Sv. Lucija bila djevica, mučenica i jedna od najomiljenijih svetica Crkve. Njezino ime znači „svijetla“ i na neki način naviješta veliko svjetlo božićne noći.
Rođena je 284. godine u Sirakuzi na Siciliji, u vrijeme vladanja cara Dioklecijana, koji je poznat po progonu kršćana. Potjecala je iz imućne obitelji i imala je zaručnika. Iako o njezinom životu nema nekih iscrpnijih podataka, blagdan joj se spominje već od 400. godine. U novije vrijeme otkrivene su “Lucijine katakombe” i njezina grobna jama. Nad njezinim grobnim mjestom još je u bizantsko vrijeme stajala velika bazilika.
O Luciji su, osobito u Italiji, nastale brojne legende i pučke pjesme, a spominje je čak i Dante. Predaja tako kaže da je bila lijepa djevojka, a najdivnije su joj bile oči. Kako bi očuvala zavjet djevičanske čistoće, odbila je zaruke i odlučila sav imetak podijeliti siromasima. Povrijeđeni zaručnik prijavio ju je kao kršćanku. Lucija je zatočena i mučena, ali se svoje vjere nije odrekla. Prisiljavali su je da se žrtvuje rimskim idolima.
Odbila je ponudu riječima: ” Ja poznam samo jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje. Njemu je najdraža žrtva kad pomažemo siromahe i udovice. Sve sam svoje razdala siromasima. Preostalo mi je još jedino da i samu sebe žrtvujem Gospodinu.” Sudac joj je zabranio dalje govoriti i osudio je na smrt odrubljivanjem glave, ali je prije smrti uspjela primiti Euharistiju i predvidjeti skoru smrt Dioklecijana i kraj progona kršćana. Njeno predviđanje ubrzo se ostvarilo.
Jedna druga legenda svjedoči da je jedan mladić bio očaran ljepotom Lucijinih očiju. Lucija je tada sama sebi iskopala oči, da ih pošalje nasrtljivom mladiću. Mladi poganin je bio toliko ganut Lucijinom gestom da je i sam postao kršćaninom i svjedokom vjere koju je Lucija djelom pokazala. U ikonografiji se Lucija prikazuje s ranom na vratu, s dva oka na pladnju ili sa zapaljenom uljanicom u ruci i palminom grančicom. Zaštitnica je vida, slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača.
Uz blagdan sv. Lucije povezani su brojni narodni običaji. Najrašireniji je da se sije božićna pšenica u zdjelice kao simbola obnove života i plodnosti. Do Božića pšenica naraste i zazeleni se te ukrašava božićni stol, a tokom božićnog vremena stoji ispod bora. Običaj je također da se od Lucije do Božića prati vrijeme, jer prema pučkoj predaji, slijedeće će godine u pojedinom mjesecu biti takvo vrijeme kakvo je na odgovarajući dan od Sv. Lucije do Božića.
Glas Koncila pak navodi da se prema legendi Lucija još kao dijete zavjetovala je djevičanstvo, ali ju je njezina majka Eutihija željela udati. Lucijin je otac umro kad je ona imala pet godina. Kada je majka oboljela, Lucija je s njom išla na hodočašće u Kataniju na grob sv. Agate.
Molitva i pojava sv. Agate ozdravili su majku, koja je također postala kršćankom. Sv. Agata Luciji se pojavila u snu i upozorila ju na moć njezine vjere te na sličnu sudbinu, kao što je bila Agatina, tj. mučeništvo koje će trebati pretrpjeti. Poslije povratka u Sirakuzu Lucija je otkazala dogovoreni brak.
Sa svojim imanjem i uz podršku obitelji utemeljila je ustanovu za bolesne i siromašne. Čudesno ozdravljena majka u tome je podržala svoju kćer. Spominje se da je Lucija sa svojim prijateljima u vjeri skupljala životne namirnice, a da bi imala obje slobodne ruke za nošenje jela, na svoju je glavu stavljala vijenac sa svijećama da bi u mraku našla put. Kad je zaručnik doznao za otkazivanje zaručništva i za podjelu miraza, prijavio je Luciju prefektu Pashaziju, koji je zbog Lucijine djevičanske čistoće presudio da je treba odvesti u javnu kuću.
No volovska zaprega i tisuću ljudi nisu mogli zavezanu Luciju pomaknuti s mjesta, ni čarobnjak, ni lomača zapaljena oko nje, kao ni usijano ulje, nisu joj mogli naškoditi. Tada je Luciji mačem probodeno grlo, a ona je, presječena grla, dalje glasno molila i naviještala skori kraj progona i mir kršćanima, skoru smrt cara Maksimilijana, a i progonstvo cara Dioklecijana.
Prema drugim legendama Lucija je sama izvadila svoje lijepe oči i na posudici ih poslala svomu zaručniku, a Djevica Marija Luciji je podarila još ljepše oči. Lucija je umrla (305. god.) tek pošto joj je tadašnji biskup Eutychius podario svetu pričest.
Sigurni podaci potječu od pape Grgura Velikoga (590. – 638.), koji je Luciju uvrstio u misni kanon. Papa Honorije I. (625. – 638.) posvetio je u Rimu, u blizini sv. Silvestra, crkvu sv. Luciji u čast. Danas se ta crkva zove Santa Lucia in Selca. Crkva u Sirakuzi kao San Lucia al Sepolcro stoji nad ranokršćanskom katakombom. Relikvije su, vjerojatno, prenesene 1038. g. u Carigrad da bi se sačuvale od muslimanskih osvajača Sirakuze.
Baziliku Sant’Apollinare Nouvo u Ravenni, poznatu po mozaicima, izgradio je ostrogotski kralj Teodorik u prvoj četvrtini 6. stoljeća. Crkva je posvećena 504., a ponovo 561., za vrijeme cara Justinijana. U trećem donjem redu mozaika prikazane su 22 djevice mučenice, a među njima i sv. Lucija.
O relikvijama sv. Lucije postoje dvije različite predaje. Prema Leonu, benediktinskom kardinalu iz Ostije (+1115./17.), prenesene su u Konstantinopol, a 1204. g., za vrijeme 4. križarskoga rata, donesene su u Veneciju u S. Georgio Maggiore, a 1860. u S. Geremiju i Luciju. Sigbert, benediktinac od Gemblouxa (+1112.), u 8. stoljeću je prenio u Corfinum (danas Pentima u L’Aquila u Abruzima), a odatle 970. g. u samostan sv. Vinka u Metzu. U bazilici Santa Lucia al Sepolcro u Sirakuzi čuva se kao relikvija jedan prst, a od 1987. g. cijela podlaktica.
Štovanje i pučka pobožnost sv. Lucije do reforme kalendara od pape Grgura Velikoga (1582. g.) održavala se na dan zimskoga solsticija, kada je dan najkraći, a noć najduža. To je po julijanskom kalendaru 22. prosinca. Od toga dana sunce izlazi sve ranije, a zalazi sve kasnije. U novije vrijeme blagdan sv. Lucije slavi se 13. prosinca.
Naši etnolozi Milovan Gavazzi i Josip Brlek, a i pisci u zbornicima za narodni život i običaje HAZU-a, Lovretić, Lang, Kotarski i Laszowski, opisuju dosta običaja vezanih za Lucijin dan.
Kako blagdan sv. Lucije pada na zimski solsticij, kada je dan najkraći, a sunce izlazi sve ranije, to označuje pobjedu svjetla nad tamom. U Zlatnoj legendi Jacobus de Voragine (oko 1260.) piše da ime Lucije dolazi od lux, što znači svjetlost, i od toga dana nakon dugih, tamnih, zimskih noći sunce je sve jače i toplije. To je nagovještaj Božića, a to se odražava i u životu, pa su s time povezani i neki običaji u narodu.
Na Lucijino u Slavoniji i Podravini mladež tikvi izreže oči, nos i usta, u tikvu se stavi svijeće i noću se plaše djeca pod prozorom. Mladež zna putom vikati: »Ide Luce« ili u Podravini »Peš po Lucijaj« (kako u Kalnovačkim razgovorima piše akademik Ivan Golub). Ženska osoba unosi žeravicu u kuću i plaši djevojke da marljivo rade ručni rad. Ponekad se u kosu stave goruće svijeće. Svijeće se povezuju s Lucijom (lux, lucere = svjetlo, svijetliti, Lucija = Svjetlana).
U Slavoniji Lucija donosi i sitne darove u kuću kao i sv. Nikola. U Otoku kod Vinkovaca nosi se kroz začarano selo puna tava žara. U Taboru, u Zagorju, na sv. Luciju žene ne predu.
Najčešći je običaj sijanje zrnja pšenice (raži, leće ili graha) u tanjuriće, da bi do Božića izraslo. Zrno simbolizira novi život, a zelene vlati vitalnost i snagu. Po tome kako zrnje proklija može se prognozirati kakva će biti ljetina. Ako loše klija, bit će mršava žetva. Kako od Lucije do Badnjaka ima dvanaest dana, može se očitati kakva će biti sljedeća godina: jedan dan kao jedan mjesec. Ili drugi običaj: ako djevojka hoće znati hoće li se udati, na 12 papirića napiše se muško ime, a trinaesti ostane prazan. Svaku se večer vadi jedan papirić i ne gledajući ga baca se u vatru. Na Badnjak po ponoći izvadi se posljednji papirić; ako bude prazan, nastupajuće godine ne će biti svatova.
U Međimurju se peče okruglo kukuruzno pecivo (bez soli i masti) i daje se stoci i ljudima (spašava od bjesnoće). U kajkavskim se krajevima nakon Lucije počne izrađivati stolčić i štap od drva, svaki dan po nešto. Ako se kod ponoćke na to stane i okrene prema narodu, mogu se vidjeti vještice.
Sa svjetlošću i blagdanom sv. Lucije povezana je najvažnija godišnja aktivnost Plemenite općine Turopolja, a to je opće izborno ili glavno spravišće (sabor) na Lucijino. Povijesno, tada se skupljaju svi turopoljski plemići i kasnije odabranici pojedinih sučija (izbornih jedinica koje odgovaraju selima). Cilj spravišća je izbor novoga župana (komeša) koji će od jedne do druge reštauracije o Lucijinu pravno zastupati interese Turopoljaca iz davnine (od 26. 5. 1278.), a od kraja 16. ili početka 17. stoljeća. Spravišća su se održavala u Turopoljskom burgu (gradu) još od 17. stoljeća s misom u kapelici (nazvanoj oratorij) u samom burgu u Lukavcu. Kapelica postoji i danas, očuvane su i zidne slike, a žrtvenika nema.
U sredini je u okviru naslikana sv. Lucija u oblacima, na desnoj strani je slika sv. Barbare, a na lijevoj sv. Katarine. Na pokrajnjim su stijenama slike sv. Stjepana i sv. Ladislava kako sjede na prijestoljima. Od 1852. g. oratorij nije bio u uporabi, nego je mjesto premješteno u župnu crkvu u Velikoj Gorici. Oratorij i cjelokupna zgrada obnovljeni su 1991. Na pročelju župne crkve postavljen je kip sv. Lucije koja drži pliticu s očima u desnoj ruci. U Muzeju Turopolja su zastave Plemenite općine Turopolja iz 1782. i 1828. Na novoj zastavi na jednoj strani je grb Turopolja, na dugoj sv. Lucija s palmom mučeništva, s očima na pladnju i trokrakim zrakama svjetlosti, koje izlaze iz okvira za Lucijino poprsje.
U zemljama sjeverne Europe osobito se opaža utjecaj zimskoga solsticija s kratkim danima, pa se tako na primjer u Švedskoj to na poseban način obilježava s tzv. Švedskim Lucijama: djevojke u bijeloj, dugoj haljini, opasane crvenim pojasom, nose na glavi vijenac s gorućim svijećama, obilaze mjesto od kuće do kuće i dijele sitne darove. I kod nas se, u suradnji sa švedskom ambasadom, počinje proslavljati dan sv. Lucije.
Kako ime Lucija sugerira svjetlo, očni vid, to se narod sv. Luciji moli za zaštitu od očnih bolesti, a svetica se često prikazuje kako drži dva oka na plitici. Na slikama su joj također atributi svjetiljka ili baklja, ozljeda na vratu, mač ili bodež.
Sv. Lucija je zagovornica Sirakuze, Venecije, siromaha, slijepih, pokajanih bludnica, bolesne djece, seljaka, staklara, čizmarskoga ceha, sedlara, tkalaca, krojača, švelja, električara, kovača noževa, kočijaša, podvornika, sluškinja, pokućara, vratara, pisaca, bilježnika, odvjetnika, protiv svih očnih bolesti, sljepoće, grlobolje i vrata, zaraznih i dječjih bolesti.