Prošlog tjedna, ima tome pet dana, u redakciju nam je stigla jedna neobična molba: Mjesni odbor na Sestrunju, otočiću udaljenom 15 milja od Zadra, gdje je živjeti ostalo samo 20-ak duša, traže trgovca u mjesnom dućanu.
Jedini je uvjet da želi raditi i živjeti s njima na otoku cijele godine, za što su osigurali i uredili dvosobni stan u prizemlju bivše škole, u kojoj je zadnji đak nastavu pohađao prije dalekih 40 godina. U potrazi su već četiri mjeseca, otkako je prijašnji trgovac otišao u mirovinu, a njima Udruga umirovljenika ostala jedino mjesto gdje mogu popiti piće. Kako trgovački lanci nisu imali previše interesa, a ni računice, tražiti radnike i otvarati dućan za njih 20-ak tijekom cijele godine, otočani sa Sestrunja sami su krenuli u borbu za svoga trgovca. Oglas su objavili na društvenim mrežama. Malo je tko vjerovao da će se itko javiti, kad tamo – iznenađenje.
– Je, stiglo nam je više od 50 molbi – govori nam Nenad Šužberić (58), predsjednik Mjesnog odbora Sestrunja, čiji se mail užario otkako je oglas objavljen. Molbe stižu iz Slavonije, Irske, pa čak i Amerike, a više od polovine onih koji su se javili su visokoobrazovani.
– Javio nam se fakultetski obrazovan čovjek koji živi i radi u Irskoj, podrijetlom je s otoka Ugljana i želi se vratiti u otočni mir u kojemu je odrastao. Isto mi kaže i jedan Amerikanac naših korijena koji je iz Dalmacije otišao prije 20 godina. I njemu je dosta buke i gužve. On nam je čak ponudio kako će sam otvoriti dućan ako trgovački lanci ne budu htjeli. Mi bismo najviše voljeli da nam dođe bračni par, da ih oboje možemo zaposliti ovdje na Sestrunju. Lakše je cijelu godinu preživjeti na malom otoku ako imate nekoga uza se. Znate, nije ta trgovina toliko važna za nas koji smo ovdje vikendom, jer tu kupnju ipak možemo obaviti u Zadru preko tjedna i donijeti na Sestrunj brodom ili trajektom. Ovo radimo zbog naših starih, oni nemaju izbora i njih mi je najviše žao – govori nam Šužberić, dodajući kako je bez trgovine posebno teško ljeti.
– Onda tih 20 najednom poraste na 200 stanovnika jer nam dođu djeca i unučad. I sad kako da djetetu rečem da mu nemam gdje kupiti sladoled?! Da nema dućana? Te su situacije zaista bizarne, teško je shvatiti u današnjem vremenu. Primjerice, kad ti nestane soli dok kuhaš ručak. Ne možeš otići u dućan i kupiti, kao što to drugi rade, nego ići po selu tražiti da ti netko posudi malo soli da završiš ručak – prepričava nam Nenad. Na Sestrunju nema vodovoda pa ljeti, kad presuše bunari, nema ni vode, osim one iz dućana jer na otoku više nema ni kafića ni restorana. Za njih 20-ak, ta trgovina zapravo život znači. I što sad kada se na oglas javilo dvostruko više ljudi nego što ih živi na otoku?
– Sada smo u pregovorima s trgovačkim lancima da vidimo tko je od njih voljan otvoriti nam trgovinu. Nakon svega što se dogodilo u zadnjih pet dana, to će sada biti puno lakše jer im je glavni problem bio to što ne mogu naći radnu snagu. A taj smo problem, nadam se, riješili – zaključuje optimistično Šužberić.