Pet godina od tragične smrti šestogodišnje afganistanske djevojčice, na vidjelo izašli šokantni propusti hrvatske države...

Pet godina od tragične smrti Madine Hosseini, šestogodišnje afganistanske djevojčice koja je 21. studenoga 2017. poginula u naletu vlaka, okolnosti događaja još uvijek nisu potpuno razjašnjene. Madine je život izgubila nekoliko metara od hrvatske granice, nakon što je nju i njezinu obitelj hrvatska policija protjerala natrag prema Srbiji, uskrativši im pravo na zahtjev za azilom.

Do danas, međutim, nisu pribavljeni nikakvi materijalni dokazi koji bi izvan svake sumnje mogli potvrditi gdje su se u trenutku spornog događaja točno nalazili hrvatski policajci.

Svi šokantni propusti hrvatske države, kao i ovaj o nedostatku materijalnih dokaza koji bi potpuno rasvijetlili tragični događaj, izašli su krajem listopada u analizi presude ‘M.H. i drugi protiv Hrvatske‘ Europskog suda za ljudska prava, koju je izradio Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava naglasivši kako ona ne predstavlja službeni dokument Europskog suda za ljudska prava, te nije obvezujuća za taj Sud.

Sud za ljudska prošle je godine utvrdio da je Republika Hrvatska afganistanskim migrantima uzrokovala višestruke povrede prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te im dosudio 40 tisuća eura na ime neimovinske štete, te 16.700,00 eura na ime troškova i izdataka. Tužbu protiv Hrvatske na Europskom sudu za ljudska prava podigla je obitelj od 14 afganistanskih državljana koju čine otac, dvije majke i jedanaestero malodobne djece.

Gdje su se u trenutku spornog događaja nalazili hrvatski policajci bitno je jer su tijekom istrage domaće vlasti zaključile da migranti nikada nisu ušli na hrvatski teritorij i da policajci nisu imali nikakav izravan kontakt s migrantima prije nego što je vlak udario dijete!

Policija je, kako se navodi u analizi, tvrdila da je sustav za pohranu termovizijskih kamera tada bio pokvaren, a iz spisa nije bilo vidljivo da su istražna tijela to i provjerila, te utvrdila da doista nisu postojale nikakve snimke spornog događaja.

Iako su Hrvatska pučka pravobraniteljica i žrtve predložili pribavljanje GPS-lokacije, na taj prijedlog nikada nisu odgovorili ni USKOK, ni istražni sudac, ni žalbeno vijeće!

Istražna tijela nisu se bavila ni utvrđenjem srpskih vlasti da su hrvatske vlasti relevantnog datuma prisilno vratile državljane Afganistana u Srbiju, u suprotnosti sa Sporazumom o ponovnom prihvatu između dviju zemalja.

Sve je, kako se navodi, počelo u noći 21. studenog 2017. godine, kada je sedmero državljana Afganistana pokušalo nezakonito prijeći hrvatsku granicu, ali su ih hrvatski policijski službenici zaustavili, te im naredili da se vrate natrag u Srbiju sljedeći željezničke tračnice. Dok su hodali uz tračnice naišao je vlak i udario djevojčicu koja je smrtno stradala. Ostalih šest Afganistanaca vratili su se u Srbiju.

U prosincu 2017. uz pomoć odvjetnice S.B.J., podnijeli su kaznenu prijavu protiv nepoznatih službenika hrvatske granične policije zbog kaznenog djela prouzročenja smrti iz nehaja, zlouporabe položaja i ovlasti, mučenja i drugog okrutnog, neljudskog i ponižavajućeg postupanja i povrede djetetovih prava.

Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) odbacio je njihovu kaznenu prijavu navodeći da dokazi prikupljeni tijekom istrage nisu pokazali da su prešli granicu i ušli u Hrvatsku, razgovarali s hrvatskim policijskim službenicima ili zatražili azil.

USKOK je utvrdio da se iskazi troje svjedoka migranata razlikuju u ključnim činjenicama, te su u suprotnosti s ostalim prikupljenim dokazima.

Afganistanski su državljani zatim preuzeli kazneni progon i od istražnog suca županijskog suda zatražili provođenje istrage, ali je on odbio njihov prijedlog smatrajući ga nepotkrijepljenim, što je u žalbenom postupku potvrdilo i žalbeno vijeće županijskog suda. Ustavni sud je odbio njihovu ustavnu tužbu.

Oni su tvrdili da je Hrvatska bila odgovorna za smrt šestogododišnje Madine, te da u kaznenoj istrazi nisu pravilno utvrđene sve relevantne okolnosti u vezi s njezinim smrtnim stradavanjem.

Domaće vlasti su to opovrgnule pozivajući se na iskaze policajaca koje su smatrali suglasnima, dok su iskaze nekih od državljana Afganistana smatrali - proturječnima.

Europski sud, kako se navodi u analizi, nije vidio razlog zašto se razlikama u izjavama državljana Afganistana (koje su mogle biti posljedica pogreške u prijevodu) pridala tako ključna važnost, dok se takva važnost nije pridala činjenici da su policijski službenici promijenili iskaz tijekom istrage i da se njihovi iskazi nisu podudarali s izjavom liječnice koja je intervenirala nakon nesreće.

Istražna tijela nisu omogućila migrantima sudjelovanje u postupku u mjeri nužnoj za zaštitu njihovih legitimnih interesa. Naime, ta tijela nisu uzela u obzir činjenicu da afganistanska obitelj nema nikakvo znanje hrvatskog jezika niti poznaje hrvatski pravni sustav i nisu mogli djelotvorno sudjelovati u istrazi bez pomoći odvjetnika.

Odvjetnica S.B.J., koja je u njihovo ime podnijela kaznenu prijavu, nije bila obaviještena o saslušanju prve dvojice afganistanskih državljana, iako je mogla pomoći u razjašnjavanju navodne proturječnosti u njihovim iskazima. Istražna tijela su joj odbila pružiti informacije u vezi s istragom ili uzeti u obzir njezine prijedloge u vezi s materijalnim dokazima, a afganistanskim državljanima je bilo dopušteno sastati se s njom tek 7. svibnja 2018.godine.

Stoga je Europski sud utvrdio da Republika Hrvatska nije provela djelotvornu istragu smrti djevojčice.

Poliicja je migrante zadržala 21. ožujka 2018. u svrhu utvrđivanja njihova identiteta, no u rješenju kojim je određeno njihovo zadržavanje nije bilo naznaka da je provedena ocjena o tome je li bilo moguće odrediti blažu mjeru.

Europski sud je iskazao sumnju u pogledu postupanja nadležnih tijela u dobroj vjeri zbog činjenice da su tek 10. travnja 2018. registrirali njihove otiske prstiju u sustavu Eurodac i zatražili podatke od Interpola u svrhu provjere njihovih identiteta, i to tek nakon upita hrvatske pučke pravobraniteljice.

Nadalje, nadležna tijela su tvrdila da je smještaj većine podnositelja zahtjeva u centar Tovarnik i dalje bio neophodan jer njihov identitet nije bio utvrđen s obzirom na to da nisu bili registrirani u Schengenskom ili Eurodac sustavu, iako su migranti zapravo bili registrirani u Eurodac sustavu u Bugarskoj te su nadležna tijela primila preslike potvrda o državljanstvu koju su izdale afganistanske vlasti.

Utvrđeno je i da njihovi zahtjevi za međunarodnu zaštitu, nisu bili provedeni s potrebnom žurnošću. Naime, upravnom sudu trebalo je, nakon što im je zahtjev za međunarodnom zaštitom odbijen, još tri mjeseca da razmotri žalbu. Da je taj sud brže ispitao njihov predmet, mogao je naložiti njihovo puštanje na slobodu puno prije 22. svibnja 2018. kada je presudio da njihovo zadržavanje više nije moglo biti opravdano potrebom da se utvrde njihovi identiteti i okolnostima na kojima su temeljili svoje zahtjeve za azil, budući da su ti zahtjevi već bili odbijeni.

Europski sud je utvrdio da su ograničavanje kontakta između podnositelja zahtjeva i njihove izabrane odvjetnice S.B.J. kao i kaznena istraga i pritisak kojemu je ta odvjetnica bila podvrgnuta.Iako su formalno odabrali odvjetnicu iz sustava besplatne pravne pomoći u postupku povodom njihova zahtjeva za međunarodnu zaštitu, taj odabir nije bio informiran jer nisu znali da je S.B.J., koju su prethodno imenovali da ih zastupa, tražila da se s njima sastane.

Afganistanska državljanka je 23. ožujka 2018. izjavila da potpis na punomoći nije njezin, ali je kasnije pred istražim sucem izjavila da je ipak potpisala osporenu punomoć. Zaposlenik Centra za mirovne studije, dao je detaljno objašnjenje okolnosti potpisivanja punomoći, a Europski sud je istaknuo da činjenica da je punomoć potpisana u nazočnosti predstavnika nevladine organizacije, bez pristupnosti same odvjetnice, nije bila problematična. Naime, u kontekstu migracija nevladine organizacije redovito surađuju s odvjetnicima i pomažu im u uspostavljanju veze s osobama kojima je potrebna pomoć

Navodi se i kako su određena obilježja u centru Tovarnik bila karakteristična za zatvorsko okruženje: okruženost zidom, prisutnost policajaca na ulazu i na svakom katu, prepreke na hodnicima i rešetke na prozorima, a vrata sobe podnositelja zahtjeva imala su stakleni otvor kroz koji se iz hodnika moglo vidjeti u sobu.