Ovo je najzaštićeniji čovjek od koronavirusa u Hrvatskoj! Ni sa svojima doma se nisam uspio čuti, ne postoji veća izolacija od ove

Bio je petak već dobro zagazio u svoje poslijepodne kada smo prvu SMS-poruku poslali na Palagružu. Na tom pučinskom otočiću svoj kruh zarađuje Plovputov svjetioničar, 38-godišnji Tomislav Žuvela, vjerojatno najzaštićeniji čovjek od koronavirusa u Hrvatskoj, ako ne i šire.

Prošao je jedan, prošao drugi, da bi točno nakon tri sata i i četiri minute dobili Tomislavov odgovor:

- Poštovanje, evo ja pokušavam vas dobit, al' je signal loš. Čim bude bolji signal nazvat ću vas. L.p. (lijepi pozdrav, op. Z.Š.)
Sve da se život nije i svima preselio na mobitel i Internet od izbijanja pandemije, s Palagruže se teško komunicira uobičajenim sredstvima veze. Na to nas je upozorio Tomislavov prvi nadređeni iz tvrtke, šef Plovnog područja Korčula Andrej Botica. 'Tuku' ih odašiljači s Visa i Lastova, ali teško ili nikako dobacuju do najudaljenijeg hrvatskog pučinskog otoka.

- Signal, ako ima sreće, može uhvatiti u jednom dijelu kuhinje i još na par mjesta oko kuće – pojasnio nam je Botica.

Bili smo uporni mi, bio je od volje Tomislav, i u jednom trenutku odčepilo se preko – WhatsAppa.

- Signal je toliko loš da se ni sa svojima doma nisam čuo. Recite što vas zanima?

Jeste li najsigurniji čovjek trenutno u Hrvatskoj? – pitali smo, a onda odgovor uz 'smajlić' dobili nešto brže. Za dva sata, i to preko MMS-a:

- Sto posto ste u pravu! Tu sam 26 dana i do dana današnjeg nitko nije došao u posjet. Oko Palagruže vrti se tek par vikend- ribolovaca, ali nitko ne prilazi.

Sve i da koji namjernik ili zalutali ribić hoće, ne bi mogao dalje od pristaništa. Plovput je, naime, izdao stroge upute svim svjetioničarima i oni ih se moraju pridržavati poput Svetog pisma. To znači da konop s broda, zlu ne trebalo, mogu prihvatiti, ali približavanja na manje od dva metra ne smije biti. Sve se mora raditi s maskom i u rukavicama, u zgradu svjetionika nema ulaska nikome. Obvezna je dezinfekcija ruku, radnih prostora...

- Ja sam pravoj pravcatoj samoizolaciji, baš onakvoj kakvu preporučuju dr. Markotić – našalio se Žuvela, kada smo se posljednji puta čuli u subotu nešto iza 6 u jutro.

On se i rodio na Palagruži, gdje je istim poslom sve donedavno i odlaska u mirovinu službovao njegov otac, Nikola. Svjetionik i otočić su im obiteljski u krvi. Ne mogu bez pučine, pa je s Tomom, još dok i nije bilo govora o koroni, krenula i mama Marija, te pas.

Njegova šihta na Palagruži ističe 26. ožujka i kolega na Korčuli već je spreman da ga zamjeni. Ništa U Plovputu nisu htjeli ništa prepustiti slučaju, pa su tom djelatniku dali naputak da bude u nekoj vrsti izolacije i kontaktu s liječnicima. Plan B bi bio da Tomislav produži svoju smjenu za još mjesec dana.

- To je veća sila i tu se ne može ništa. Hrane komotno ima za još jedan mjesec, bude li potrebno, ali ja mislim da do toga neće doći – optimističan je palagruški svjetioničar.

Zaželio se i on obitelji u Blatu, žene i djeteta koji ga s nestrpljenjem čekaju.

- Kada smo se prije par dana posljednji put nekako uspjeli čuti, rekli su mi da sjede u kući, ne izlaze vani i strogo se pridržavaju uputa. Vjerujte da ću i ja, koliko god sam se žalio svega i svačega. Nije vrijeme od zezancije – poručio je.

A pred kraj nam je palo na pamet da bi možda bilo najbolje da svi oni skupe stvari i na neko vrijeme obiteljski presele na Palagružu.

- Niste jedini koji mi je to već rekao. Zaštićenijeg mjesta od korone nećete naći, ali zna se šta je služba! - uzvratio je na naš prijedlog.

Kakva su vremena došla, svjetioničar bi moglo postati zanimanje za koje će se mnogi otimati. Razgovarali smo i s dvojicom Tomislavovih kolega, Ivanom Bulićem Ićom s viške Stončice i Lovrom Raljevićem, koji trenutačno svoju smjenu odrađuje na svjetioniku Tajer na otočiću Sestrica Vela, 15 nautičkih milja od Zadra. Potonji kaže da je malo i zavidan Žuveli:

- Njegova smjena je mjesec, a moja 15 dana!

I on će doma, u Sali, za nekih pet-šest dana. Kada je krenuo na službu, na kopnu se još nije bilo zagužvalo oko korone. Iznenadilo ga je koliko je ljudi krenulo na tunju oko otočića, ali prilaza do lanterne i kontakta im nema.

- Ja se više bojim kada se vratim doma, jer mi moji kažu da su navalili Slovenci. Domaći su disciplinirani i tu nema zime – veli.
Isti strah dijeli i Ićo. On trenutačno odmara i na svjetionik bi trebao početkom travnja.

- Ljubljanskih i mariborskih tablica ima na svakom koraku, stigli i iz Francuske. Šta je ovo došlo da smrznutu kokoš u dućanu ne možeš kupiti, a za rata je bilo koliko hoćeš?! - jada se i zaziva malo jači dril svjetine.

U isto vrijeme Raljević razmišlja o nečemu drugom:

- Znate da smo mi otočani šparni ljudi, da ne kažem nešto drugo, i već sam curi rekao da bi možda bilo dobro da se vjenčamo. Nikad neće biti jeftinijeg pira!