Sa svakom novom aferom javnost i obični ljudi ostanu zgroženi količinom imovine koju su u kratkom vremenu nagomilali ministri, državni dužnosnici svih vrsta, članovi uprava javnih poduzeća, lokalni moćnici...
Vile, stanovi, vikendice, automobili, pokretnine u obliku umjetničkih djela ili lovačkih trofeja najednom osvanu u imovinskim karticama ili, što je znatno češći slučaj, na imenima i prezimenima njima bliskih osoba. Dobar dio toga, posebice kad je u pitanju gotovina, ostane izvan radara.
Zakon o podrijetlu imovine ukinut 1990. godine
Afera “Ina” nanovo je otvorila pitanje treba li konačno donijeti zakon o podrijetlu imovine, kojim bi se oduzimala ona nezakonito stečena. Hrvatska ga je već imala, doduše u bivšem, komunističkom sustavu, ali je ukinut između dva kruga prvih demokratskih izbora, u proljeće 1990. godine. To je učinjeno posebnim zakonom, koji je imao doslovno tri člana.
”Obustavit će se postupci koji su pokrenuti po ovom zakonu, a u kojim nije doneseno pravomoćno rješenje. Neizvršena rješenja neće se izvršiti. Prava građana kojima je oduzeta imovina po ovom zakonu odredit će se posebnim zakonima”, stajalo je u zakonu, koji je potpisao predsjednik Sabora SR Hrvatske Ivo Latin.
Od tada je bilo više prijedloga da se sličan zakon ponovno donese. Jedan od pokušaja zbio se 2018. godine u aranžmanu Živog zida. Prema njihovoj zamisli, zakon o ispitivanju podrijetla imovine i oduzimanju nezakonito stečene odnosio bi se na sve državne dužnosnike, potom na suce, članove uprava i nadzornih odbora trgovačkih društava čiji su većinski vlasnici RH ili jedinice lokalne samouprave, članove upravnih vijeća ili bilo kojih upravnih organa svih pravnih osoba s javnim ovlastima. Osim navedenih, moglo bi se ispitivati i podrijetlo imovine njihovih bračnih i izvanbračnih partnera, braće, sestara, roditelja i potomaka.
Plenkovićeva odbijenica: Takav bi zakon bio protuustavan i kršio bi ljudska prava državnih dužnosnika
Njihov je prijedlog, međutim, Vlada tadašnjeg i sadašnjeg premijera Andreja Plenkovića odbila. Objašnjenje je bilo da se provjera istinitosti podataka u imovinskim karticama već provodi pomoću Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i još niza mehanizama, ali najvažnije – da bi takav zakon bio protuustavan i kršio bi ljudska prava državnih dužnosnika i ostalih na koje se trebao primjenjivati. Najviše bi, navodno, stradala prava povezana s poduzetničkim i tržišnim slobodama, koje garantira najviši pravni akt u državi – Ustav.
Nakon toga uslijedio je i jedan pokušaj HSS-a, ali ni oni nisu bili bolje sreće od Sinčića i ekipe. Po njihovu prijedlogu, glavnu bi ulogu imala Porezna uprava, koja bi uspoređivala prihode i vrijednost imovine. Ako bi se pokazao nerazmjer i vlasnik ne bi mogao dokazati odakle mu sve to, naplaćivao bi se posebni porez s rigoroznim stopama od 60 do 80 posto, plus zatezne kamate. I tu je odgovor vladajućih bio da se zadire u Ustavom zajamčena prava građana.
– Kakva ugrožena prava?! – pita se ustavni stručnjak Mato Palić, s kojim smo ovih dana razgovarali o spomenutoj temi.
– Pravo vlasništva građansko je pravo o kojemu bi se radilo, ali ono nije apsolutno. Dakle, činjenica da je netko do imovine došao na nelegalan način ne znači da toj osobi ta imovina treba ostati – kategoričan je Palić.
Slučaj “Ina” mu je pouka da bi trebalo što hitnije ići u donošenje “imovinskog” zakona, pogotovo što se javnost, kaže, s razlogom pita je li se slično i u kojim razmjerima događalo u HEP-u, Hrvatskim šumama, Hrvatskim vodama i nizu drugih javnih poduzeća koja su pod kišobranom politike i političara.
I sada imamo njeke mehanizme: blokiranje imovine u kaznenom postupku, kontrola Porezn uprave...
– Mi i sada imamo neke mehanizme. Recimo, u kaznenom postupku može se blokirati imovina dok se on ne okonča, pa se može i oduzeti ako se dokaže da je stečena kaznenim djelom. Porezna uprava može provoditi kontrolu imovine, uspoređivati je s prihodima, i kad naiđe na nerazmjer i ako se ne vidi odakle je stečena, a policija nema osnove za kazneno postupanje, ona odreže poreze i kad obveznik plati, sve je gotovo. A pozivati se, kao što to čini Vlada, na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa nema nikakvog smisla, jer ono nema ovlasti da bi išlo u oduzimanje imovine. Osim toga, to i nije njihova funkcija, nego preventivno djelovanje da se dužnosnici ne bi našli u nekoj nedopuštenoj situaciji, odnosno da njihov privatni i javni interes nisu u koliziji. Zato jesam za zakon ili čak za posebnu agenciju kojom bi se omogućio uvid u različite baze podataka da za bilo koga utvrđuju podrijetlo imovine – ističe Palić.
Kad se prije tri godine posljednji put vodila javna rasprava o ovoj temi, ljudi iz Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa ostali su u čudu argumentacijom Vlade o ovlastima kojima oni raspolažu. Zato je Davor Ivanjek, član Povjerenstva, našao za potrebno poslati poruku Markovu trgu s jednog okruglog stola:
– Prije svega treba reći da Povjerenstvo nije takvo tijelo. Povjerenstvo neće utvrđivati na koji je način i je li neki dužnosnik tako mogao steći imovinu. Povjerenstvo ima ovlasti samo uspoređivati podatke iz prijavljene imovinske kartice dužnosnika s podacima koje možemo pribaviti od javnih tijela.
Prema danas važećim propisima, država ima pravo istraživati bilo čiju imovinu samo šest godina unatrag.
Uzevši u obzir da postoje i takvi koji bi bili spremni provesti koju godinu u zatvoru ako bi znali da ih nezakonito stečena imovina čeka nakon izlaska, i sam se tada založio za donošenje zakona o ispitivanju podrijetla imovine, pa čak i da bi u cijelosti trebalo oduzeti takvu imovinu, bez obzira na to je li to utvrđeno u kaznenom postupku ili nije.
Prema danas važećim propisima, država ima pravo istraživati bilo čiju imovinu samo šest godina unatrag. U vrijeme Milanovićeve Vlade i prema tada važećem Zakonu o porezu na dohodak, ispitivanje izvora imovine, odnosno ispitivanje ima li u prijavljenim prihodima građanin pokriće za kupnju određene imovine, bilo je dopušteno za razdoblje od 1. siječnja 2005. godine, odnosno 12 godina, ali je 1. siječnja 2017. godine stiglo novo rješenje. I tu je Vlada odbila prijedlog, konkretno mostovca Mare Kristića, čija je stranka bila dijelom vladajuće koalicije okupljene oko HDZ-a, da se vrati na staro, uzdajući se u postojeće mehanizme i svojega glavnog aduta – Poreznu upravu.
Za Daliju Orešković, bivšu čelnicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, danas saborsku zastupnicu, takvo što imalo bi smisla pod uvjetom da sustav funkcionira u praksi. Po njezinu mišljenju, čak nije ni nužan zakon kojim bi se ispitivao način stjecanja imovine.
Dobri primjeri i apsurdi funkcioniranja sustava
– Problem je u tome što Porezna uprava nema kapacitete, ljudske resurse da za svakog građanina provodi ispitivanje podrijetla imovine, ali takvo što nije potrebno, nego se treba usredotočiti na ljude koji su u prilici. Čistačica ne može pronevjeriti milijune. Evo vam primjer Ine. Mi trebamo jačati postojeće institucije, jer duboko sam uvjerena da je Hrvatska kakva je sada nedovršena država u tom pogledu. Kad se zatvaralo poglavlje 23. u pregovorima s Europskom unijom, nije se išlo na monitoring kao u slučajevima Bugarske i Rumunjske. Povjerenstvo, ali ni Državno sudbeno vijeće i Državno odvjetničko vijeće, čiji se rad također temelji na kontroli kartica, nisu skrojeni kako treba, nisu jaki po svojim ovlastima. Isto je tako i s nizom drugih institucija, poput Ureda za sprječavanje pranje novca, poreznim USKOK-om ... – stava je Orešković.
Kao konkretni primjer dobrog funkcioniranja sustava navodi slučaj Milana Bandića i njegova uhićenja 2014. godine, kad je već bio zagazio u svoj peti mandat na čelu Zagreba. Tada je kod njega otkriven poveći broj umjetnina pojedinačno vrjednijih od 30 tisuća kuna, koje je morao prijaviti, a nije, plus što je na računu otvorenom za predsjedničku kampanju imao 24 milijuna kuna i s njime je baratao dugo nakon što je izgubio izbore od Ive Josipovića. Kako se sve smatralo nedopuštenim darom, Povjerenstvo je imalo zakonsku mogućnost da djeluje, a nakon svega Porezna uprava mu je zbog nesklada gradonačelničkih primanja i pozamašne imovine razrezalo između pet i šest milijuna kuna poreza.
Kao, pak, suprotan primjer navodi apsurd da se Antikorupcijska agencija iz Srbije može preko međunarodne pravne pomoći obratiti našem Uredu za sprječavanje pranja novca, a Povjerenstvo kao ovdašnja institucija to – ne može?!
I dok bi se Orešković ograničila na ljude na dužnostima, predsjednica Transparency International Hrvatska dr. Davorka Budimir, autorica dviju knjiga o istoj temi, zahvatila bi znatno šire i išla do svakog poreznog obveznika.
Praksa je pokazala da su korumpirana društva siromašna, da u njima građani jako loše žive
– I u drugim znanjima i profesijama u gospodarstvu postoji ogroman nerazmjer između onoga što si mogao steći i onoga što imaš. Kad u nekoj uređenoj državi kupujete automobil koji je iznad vaših financijskih mogućnosti, istog vas trenutka porezna uprava pita o podrijetlu novca. Uopće vas ne dovodi u situaciju da dođete u ovaj represivni dio, nego sprječava da legalizirate to što ste stekli – njezin je otprije poznati stav, koji se svodi na to da bi svaki građanin morao dokazati odakle mu imovina, a ako to ne može, išla bi potrebitima poput domova umirovljenika, institucijama koje se skrbe za napuštenu djecu i slično.
– Praksa je pokazala da su korumpirana društva siromašna, da u njima građani jako loše žive. Hrvatska u ovih svojih 30 godina nije iznimka zbog problema nerazmjera između prihoda i rashoda. Nemoguće je da netko s prosječnom plaćom može steći nekoliko nekretnina bez suvislog objašnjenja odakle mu novac za sve to – konstatira čelnica TIH-a, dok Mato Palić jasno uočava problem koji se cijelo vrijeme provlači:
– Među političkim strankama nema iskrene volje i spremnosti da se kao država i društvo obračunamo s onima koji su na nelegalan način došli do imovine. Samo jedan manji dio toga bude procesuiran, bilo od strane DORH-a bilo od Porezne uprave, dok ostatak prolazi bez sankcija i šalje poruku da se kriminal isplati.