Zvoni telefon… Ma ne mobitel, ko ga je tada da, nego onaj fiksni. Ono zvrndalo koje bi i one na groblju probudilo.
– Davor je… Šta ćemo danas?
– Pa kako šta ćemo, nema ni sedam sati. Nisam ni krmelje opra – s druge će strane potpisnik ovih redaka.
– To nije moj problem – nastavlja pozivatelj frekvencijskim zvukom sigurno višim od 20 kHz, koji svaku narednu sekundu naše "žičane" konverzacije iz ultrazvučne prelazi na višu, hiperzvučnu razinu.
– Na to si mora mislit sinoć. Šta se nisi jučer malo okrenio oko sebe kako bi naša koju vjesticu i jutros je pustio u promet? Meni je kolegij u osam. I šta da im kažem, da ti spavaš? Aj zdravo, javi se kad se osvistiš – slušalica je sklopljena jednako energično i zvučno kao što je tekao naš razgovor.
To je samo dio ranojutarnjih razgovora ugodnih s tadašnjim urednikom dalmatinskog izdanja Davorom Martićem, novinarom i urednikom kojeg zajedno s pokojnim Ilijom Maršićem slobodno možemo zvati perjanicom dopisništva našeg dnevnog lista. Oni su ljudi koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme glavnog urednika Joška Kulušića, udarili temelje dopisničke mreže, mada je ona postojala i prije, samo ne u takvom i tolikom opsegu.
– Krajem osamdesetih počela je organizacija dopisničke mreže koju je vodio Ilija Maršić, dok je meni pripala čast da budem urednik regionalnog izdanja. Pokušali smo, i u tome uspjeli, povezati Split s otocima i zaleđem. Imali smo informaciju iz svakog sela, i iz najveće zabiti, koja se naposljetku mogla pročitati na našim "mutiranim" stranicama. Odnosno na stranicama dnevnog lista predviđenima za određena mjesta. Takvih je stranica mjesečno bilo između 170 i 200. To je bio izvrstan projekt. Uz ona postojeća – Zagreb i Zadar – na stranicama smo spojili Benkovac i Obrovac, zatim smo osnovali rubrike Šibenik – Knin – Drniš, Split i Šolta, Omiš – Sinj, Trogir, Makarska i na koncu otoke Brač – Hvar – Vis – Lastovo. Takva "izvanredna" izdanja moga si kupit već u 19 sati ispred splitskog kazališta, a jedan dio išao je kasnom trajektnom linijom za otoke – sjeća se Martić osnivanja dalmatinskih dopisništva, za koja tvrdi da su bila kičma Slobodne Dalmacije. Upravo u tom periodu "Slobodna" je doživljavala procvat: tiraža se tih godina svojevrsne renesanse pisanog novinarstva kretala oko 150.000 primjeraka, što ju je, iza beogradskih Večernjih novosti, svrstavalo u sam vrh tiskovina u ondašnjoj državnoj zajednici.
Poslije Domovinskog rata, s ciljem unosa "svježe krvi", "Slobodna" je za mandata glavne urednice Olge Ramljak raspisala posljednji natječaj za "regrutaciju" novih suradnika, na koji se prijavila i moja malenkost, službeno kao dopisnik iz Šestanovca.
Tribalo je doći u Sinj u gradsku vijećnicu na testiranje. Nas četrnaest s jedne, a komisijski trojac, Davor Martić, Toni Paštar i Jadranka Sviličić, s druge pak strane.
– Ajme, koji je to bio konfužjun! Sada smo stvarno sve pokrili. Svako je mjesto imalo po jednog dopisnika, a neka dva ili čak tri. Znalo je među njima uvik onako malo zaiskrit. A Bože moj, ko prvi djevojci, djevojka njegova. Tako je bilo i s tim vijestima.
Sjećam se brojnih anegdota – dodaje Martić. – One su bile sastavni dio posla u vremenu kada nije bilo interneta niti mobitela. Ali ipak nikad nismo kasnili. Sve što se danas dogodilo sutra je bilo u novinama.
Najveće dežgracije događale su se na vjerskom polju. Procesije vezane uz vremenske (ne)prilike uvijek su nekako bile plodno tlo za učinit pogrešku.
– Tako jednom – domeće Davor – iz Sutivana se javlja Ivica Radić: "Šefe, šta nam je činit?", pita. "Večeras će biti ophod u čast sv. Roka. Ne znam oće li biti kasno da napišem par redaka." A šta da mu kažem nego da zove popa i pita oće li ili neće biti procesije. "Napiši tekst i šalji odmah. Izdiktiraj curama u stenobiro, one će još raditi." Napisa Radić, a u međuvremenu je pala kiša. I hvala Bogu, ništa od procesije. Slično se, Mladene, i tebi dogodilo. Dobro da si škapula glavu. Zvone telefoni jutro nakon Velikog petka i ljudi, onako bisni, pitaju jesmo li ludi ili pijani. U novinama naslov "Velika procesija sa državnim i crkvenim barjacima", a ni "p" od procesije. U međuvremenu je sneveralo.
Spustila se na Katune nenadinja Božja, potop epskih razmjera. Kako se "oprat", šta ljudima kazat? Zove jedan, mislim da se predstavio kao Jozo, i sav uznemiren pita šta uzimamo kada pišemo i objavljujemo takve budalaštine. Šta to radimo. "Nejašmić nije ni bio ni u crkvi, a kamoli hoda u procesiji. On vam je u Splitu. Rekla mi je žena da ga je vidila doli u pothodniku kad je išla na kolodvor, peče pizze u nekakvoj crvenoj traverši. Boga mi, triba vas zatvorit."
A ja ću, ko iz topa: "Jeste vi, gospodine, bili na procesiji?" "Nisam", odgovara. "Pa kako znate da nije bila?" S druge strane muk i spuštanje slušalice – smije se naš urednik onim stvarima koje su obilježile tijek vremena i zbivanja o kojima se pisalo i prije nego što su se dogodila. Moralo je tako. Neki su bili zauzeti ili odsutni, ali isto su htjeli prenijeti vijest iz svoga kraja.
Vrlo malo dopisnika imalo je mogućnost slanja tekstova faksom, dok su se fotografije ili filmovi slali autobusima, trajektima i vlakovima. Opet ni vijesti ni novine nikada nisu kasnile.
U svakom slučaju, urednici bi u pravilu uvijek stali u obranu svojih vanjskih suradnika i onda kad su bili krivi.
U prilog tome izdvojit ću jedan primjer. Taman prije Domovinskog rata na Klisu su u prometnoj nesreći poginule tri osobe. Dopalo mene da pišem o toj tragediji i zovem pokojnog Joška Kovača, kao eminentnog prometnog stručnjaka i sudskog vještaka, kasnije velikog HSS-ovca, da prokomentira situaciju. Već sutradan sekretar Komiteta Jozo Smodlaka dolazi do Kulušića s pitanjem zašto dajemo toliko prostora nepodobnim osobama i neprijateljima režima. Glavni urednik pristojno ga je saslušao i pomalo ironično zamolio da dostavi popis tih nepodobnih pojedinaca da može upozorit novinare da ih slučajno ne bi kontaktirali, pa koliko god oni bili stručni u svojoj branši. To je taj odnos kakav je u to vrijeme vladao na relaciji urednik – novinar. Zato je malo takvih kakav je bio Joško Kulušić – smatra Martić.
Razvoj dopisničke mreže paralelno je naš dnevni list podigao na višu razinu. Ljudi su tada, tvrdi naš sugovornik, u novinarima vidjeli spasenje. Nije bilo potrebno, kao danas, da se najavite da ćete poći za nekakvom reportažom bilo gdje na otoke ili u Zagoru. Novinar je bio poštovan. Gospodin čovik. A ne kao sada, kad onaj drugi smatra da on vama čini korist iako vi njega na neki način reklamirate.
U vrijeme stvaranja vanjske mreže suradnika, pa i kasnije, nerijetko su na teren odlazili i sami urednici.
– Malo kada iza kolegija da bi koji novinar osta u redakciji. Svi su išli na teren, nije se biralo tko će što radit.
I s tih putovanja ima raznih anegdota i šaljivih događaja. Jednom prilikom dopa me je Brač. Njega smo uvijek dijelili na onaj gornji, gostoljubiviji, i donji, škrtiji. Zapa me je donji, kod jednog mještanina koji nam je dan prije nakon odrađenog posla obeća ribu. Međutim, ništa.
– Asti Boga, da ste došli jučer! Bilo je čudo – pravda se naš domaćin.
– Oće bit sutra? – pitamo.
– Ne znam kako će vrime.
– Baci onda koju bržolu, gladni smo.
– Nema mi žene.
– Onda bi najbolje bilo da prenoćimo.
Tu smo ga pogodili u žicu. I začas se na stolu našlo svakoga blaga.
A znali su neki sa sobom nosit i konzervu. Pa kada te nitko ne ponudi, ti staneš u po posla i rečeš: ‘"Judi, ima li tko malo kruha, da marendan, nisam ništa od sinoć."
Lijepi su to bili trenuci, nezaboravni. Ali radilo se tuta forca. Sa svakog ciljanog putovanja, odnosno po određenu vijest ili reportažu, ti si se mora vratiti sa još nekoliko usputnih.
Danas se vijesti ne mogu pisati iz redakcije. Ili mogu. Kopirati i malo frizirati. To nije to – smatra Davor Martić.
Inače, ovaj doajen dalmatinskog novinarstva došao je u Slobodnu Dalmaciju 1971. godine, za vrijeme glavnog urednika Mira Jajčanina, i kroz svoj novinarski staž na svojoj je bugojanskoj "biserici" otukao brojne tekstove. Kasnije je bio urednik unutrašnjopolitičke rubrike, urednik novosti i na koncu dalmatinske redakcije.
Idejni je začetnik i osnivač specijaliziranog lovačkog mjesečnika Dobra kob, koji je uređivao sve do umirovljenja prije desetak godina. I danas honorarno nastavlja voditi i uređivati svoje "dijete", ali sada pod skutima HLS-a.