Već je više desetljeća prošlo od prvih velikih otkrića tog zla koje se događalo iza svjetla javnosti i skriveno od vjerničke svijesti. Više različitih, a povezanih grijeha... Tek se u posljednje vrijeme jasnije vidi koliko grijesi seksualnosti razorno djeluju na duhovnost. Crkvi ne uspijeva lako i brzo izići iz ovoga zla. Ono je pustilo mnogo korijenje
Dr. fra Ante Vučković, svećenik Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, predaje filozofiju na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Kao povod za ovaj intervju je njegova nova knjiga "Neostvarena sloboda, Crkva i društvo od pada komunizma do vladavine korone", u nakladi zagrebačke Salesiane. Nastala je na temelju razgovora novinara Gorana Andrijanića s Vučkovićem o više različitih tema.
Na sličan način nastaju knjige razgovora s papama naših dana. Do sada ste objavljivali autorske knjige, kakvo je bilo ovo dijaloško publicističko iskustvo?
- Goran je imao ideju da bi bilo važno odmjeriti gdje smo prispjeli u proteklih trideset godina slobode. Ja sam pristao na razgovore.
U sebi sam osjećao obvezu izreći ono što smatram da jest i to izreći što jednostavnijim jezikom. Knjiga nije nastala s pretenzijama zadnje riječi. Rodila se u dijalogu, poziva u dijalog i usmjeruje na daljnji hod u razgovoru.
Rijetkost je da tako dugo razgovaram s nekim o tako širokom spektru tema. Osim nas dvojice, na knjizi je radilo puno više ljudi. Budući da sam bio samo dio tima, prvi put sam opažao koliko je sve ljudi potrebno za jednu knjigu i koliko je svatko od njih važan.
Zato sam jako zahvalan Salesiani i njezinu uredniku don Mihovilu Kurkutu, čije ime stoji za mnoge druge iz njegova tima.
Sve ste uložili, a ne znate čemu
Dojam je kako u zapadnoj civilizaciji sve manje ljudi drži do nadnaravne dimenzije, ljudi napuštaju religiju živeći prije svega individualistički i konzumeristički. Ne vodi li to do propasti Zapada, o čemu je svojedobno pisao Pat Buchanan?
- Nietzsche je u istom dahu najavio smrt boga i dolazak nihilizima. To dvoje ide zajedno. Nihilizam ima različita lica.
Najopasnije je ono koje kaže da nema zadnje svrhe, da je zbrisan smisao, da više nemamo odgovora na pitanje čemu. Ne znamo čemu sve to. Čemu život, trud, stvaralaštvo? Od usmjerenosti prema nadnaravnome čovjek se okrenuo sebi samom.
Izgubio je vertikalnu napetost koja ga je držala okrenutim prema gore. Otkada je to izgubio i okrenuo se sebi samom, počeo je osjećati besmisao svega, pa i sebe samoga. Trud da nadomjestimo smisao koji je dolazio odozgor završava u izgorjelosti i razočaranju.
Depresija je rezultat truda pojedinca koji je uložio sve što može i ima, a nije našao odgovor na pitanje čemu.
Svijet danas živi u pandemiji izazvanoj virusom COVID-19. Svjedoci smo svakodnevnih rasprava o temama poput cijepljenja ili ne, o COVID potvrdama i sličnim. Oko njih razilaze se svi, pa i vjernici među sobom. Koliko se u svemu tome snašla Crkva i je li njezin glas glede korona krize bio prepoznatljiv kao jasan i dosljedan?
- Crkva je, osim svoje otvorenosti nadnaravnome, i dio svijeta koji svi dijelimo. Podjele koje postoje u društvu nisu mimoišle ni Crkvu.
Uz to, pandemijsko vrijeme primorava nas da ne zatvaramo oči pred pluralnošću glasova koji dolaze iz Crkve. Sve donedavno bilo je lako vjerovati kako postoji jedan glas koji predstavlja sve katolike. To više nije slučaj. Bilo je glasova iz Crkve koji su u vrijeme korone ponavljali stajališta poznata i bez Crkve. No, bilo je i onih koji su zvučali sasvim drukčije.
Jedna je tema knjige odnos Crkve i politike u Hrvatskoj. Nakon progona u komunističkom razdoblju, Crkva u liberalnoj demokraciji, barem sa strane najdugovječnije vladajuće stranke HDZ-a, uživa relativno dobar status. Je li to dobro za nju ili nije?
- U počecima, a kod mnogih i do danas, odnos politike prema Crkvi u Crkvi je doživljen kao dobrodošao i olakšavajući. Crkva je kroz mukotrpno iskustvo komunističkih nepravdi izgradila osjetljivost na neprijateljstvo komunističkoga sustava. To ju, međutim, nije učinilo jednako osjetljivom za opasnosti liberalnoga svijeta.
Sada to počinjemo opažati. Obrana od materijalizma odjednom je popustila i materijalistički se duh udomio među crkvenim ljudima.
Spremnost na borbu protiv nepravde kao da se istrošila pred zavodljivošću liberalnog i konzumerističkog svijeta. Monolitnost Crkve pred našim se očima preobražava u pluralni svijet različitih grupa s različitim glasovima. Odnos klera i laika se mijenja.
Kler često nije predvodnik duhovnih traženja i duhovne aktivnosti. Često je samo promatrač, a ponekada i protivnik. Prividno desna stranka bliska Crkvi više koristi Crkvu za svoje potrebe nego što joj pomaže da ispuni svoje poslanje.
Ima li šanse za pomirenje
S Andrijanićem razgovarate i o pomirenju sa Srbima. Pa, jesmo li se, prema vašemu mišljenju, pomirili sa Srbima ili taj proces još traje?
- Pomirenje je vrlo složen proces. Ne znam ni da je započeo. Pomirenje traži da se prije samog procesa uvidi i izbistri istina o dogođenom zlu i da se postigne minimalno suglasje o pravednosti i nadoknadi šteta.
Kad vidimo kako se na državnoj razini različito interpretiraju ratne traume, nedvojbeno je da proces pomirenja nije ni započeo. Bilo je dosta govora o pomirenju unutar Crkve, bilo je manipulacija tim pojmom unutar politike, a pomirenje koje pretpostavlja uvažavanje drugoga je sve dalje. Još gore, posljednjih se tjedana u Srbiji suočavamo sa sličnom retorikom koja je prije trideset godina prethodila oružanom napadu na Hrvatsku.
Sada dolazi pod imenom "srpskog sveta". Retorika je ostala ista: ugroženost koja opravdava napad i prikazuje ga kao legitimnu obranu.
Koji su po vama najevidentniji sukobi u hrvatskom društvu. Možda oni nastali, primjerice, oko rodne ideologije u kontekstu usvajanja Istanbulske konvencije, ili oni koji nam tek slijede kao što je pitanje uvođenja eura ili zadržavanja kune, pa i novi zakon o pobačaju koji nikako da dođe na dnevni red u Saboru...
- Sve što ste naveli i još ponešto: cijepljenje kroz propagandu i otpor, pitanje referenduma između sjećanja na političke prijevare i novog zakona, odlazak mladih ljudi iz Hrvatske i strah od nestanka, slabo funkcioniranje sudstva i državnih ustanova, medijske manipulacije, neriješena krupna pitanja u zdravstvu…
Puno je postojećih i latentnih sukoba. Pa ipak, mi još uvijek nismo duboko podijeljeno društvo i nadam se da to nećemo ni postati. Sukobi i napetosti dio su života, a i životnosti jedne zajednice.
Uz napetosti u društvu postoje i one u Crkvi. One nisu ni toliko brojne ni toliko jake. Primjerice, stavovi o cijepljenju, ponegdje i o pričesti na ruku ili jezik. Odnos prema homoseksualcima u vlastitim redovima, odnos Crkve i države kada su u pitanju kriminalne radnje pojedinaca. Postoje napetosti koje se hrane vjerom, a odnose se na događanja u društvu. Odnos prema pobačaju, eutanaziji, usvajanju djece homoseksualnih parova, odgoju i obrazovanju, odnosu prema shvaćanju spolnosti i slično.
Kad govorite o trenutnim napetostima u Crkvi, mislite li pritom na to kako mnogi koji se deklariraju katolicima nikako da se pomire s činjenicom da papa Frane vodi Crkvu na jedan svoj, nazovimo ga latinoamerički način. Među napetosti svakako spadaju i homoseksualnost među klericima te otkrića brojnih slučajeva svećeničkih seksualnih zlostavljanja djece i mladih. Kako stati na kraj tome zlu?
- Već je više desetljeća prošlo od prvih velikih otkrića tog zla koje se događalo iza svjetla javnosti i skriveno od vjerničke svijesti. Više različitih, a povezanih grijeha.
Praksa homoseksualnosti, pedofilija, grijesi između pedofilije i homoseksualne prakse, skrivanje zločina pedofilije i zločina zavođenja mladih svećeničkih kandidata, premještanje počinitelja na druga mjesta gdje bi nastavljali svoju praksu, dodatne nepravde žrtvama tako da ih se ne bi ni saslušalo niti bi im se priznao status žrtve, a ponekada bi ih se optuživalo da su sami krivi ili bi se uopće nijekalo zlostavljanje.
Dodatna poteškoća je duhovne naravi. Svi ovi problemi vezani uz neurednu spolnost ispriječili su se kao nesavladiva prepreka za odnos s Bogom.
Tek se u zadnje vrijeme jasnije vidi koliko grijesi seksualnosti razorno djeluju na duhovnost. Crkvi ne uspijeva lako i brzo izići iz ovoga zla. Ono je pustilo mnogo korijenje.
A pitanja oko pape Frane su mnoga i traže više prostora. Ukratko, papa Frane nije po mjeri naših očekivanja, a nerijetko sam daje povoda različitim interpretacijama. Ipak, pokazuje osjetljivost za mnoga pitanja koja nas muče.
Nije vrijeme za ređenje žena
Među pitanjima koja se svako malo otvaraju je i ono o celibatu te ređenju žena. Kakav je vaš stav o ovim i sličnim temama?
- Celibat je disciplina i ima smisla za redovnike i svećenike koji su pozvani na nj i prihvatili ga. Mislim da ne mora biti obavezan za sve svećenike.
Bilo je vremena kada su u Crkvi postojali oženjeni i neoženjeni svećenici. I sada u Katoličkoj crkvi ima oženjenih svećenika. I postoji ista praksa u pravoslavnim crkvama.
To znači da je promjena moguća. Mislim da bi bilo dobro kada bi celibat bio slobodan izbor svećeničkih kandidata.
Ređenje žena je puno složenije pitanje. Moj odgovor je jednostavan. Gledajući iz hrvatske perspektive, mislim da u Katoličkoj crkvi ne postoji mogućnost ređenja žena.
Poznata je i sintagma "Ecclesia semper reformanda". Pomažu li novi crkveni pokreti obnovi Crkve u ovim našim vremenima, osjećate li se dio tih pokreta jer i osobno često držite duhovne obnove i seminare u tom duhu?
- Da. Pokreti su dobro došli. Oni su znak živosti Crkve i odgovaraju na stvarne potrebe ljudi našeg vremena. Dio sam tih pokreta utoliko što surađujem s njima na nekoj razini, ali nisam član ni jednog pokreta. Franjevac sam.
Za kraj, jedna tema u knjizi je i ona o Međugorju. Često ste tamo bili, propovijedali, držali kateheze, osobito na Mladifestu. Vjerujete li u to da se Gospa ukazuje već 40 godina, i koja je uloga međugorskog fenomena u Crkvi i u svijetu?
- Vjerujem da bez pretpostavke Gospina odnosa prema vidiocima i mjestu teško, ako uopće, možemo razumjeti što se dogodilo i događa u tom malom hercegovačkom mjestu koje se pretvorilo u globalno prepoznatljivo ime jednog neobičnog fenomena i koje predstavlja duhovnost složenu od marijanske pobožnosti, ispovijedanja, posta i nadasve vjerničke prigode za novi početak napuklih životnih priča.