Kad dođe vrijeme izbora, kao da počnemo živjeti u paralelnoj stvarnosti. Nije da i inače ne živimo u njoj, ali mislim prije svega na odnos institucija, ustanova, tijela javnih vlasti, prema novinarima kao zastupnicima javnosti. Iz usta im teče med i mlijeko, problem je za njih riječ stranog porijekla, svako delikatno pitanje treba postaviti pisanim putem, odgovori se čekaju unedogled, a ako ih i dobijete to bude neka smjesa jeftinog PR-a i mudrosti iz kineskih kolačića. Kad dođu izbori, a kod nas su svaku drugu godinu, plus oni predsjednički, državni aparat, državni mediji, lokalne vlasti, u čas promjene radni modus, prešaltaju se na strategiju kornjače, uvuku glavu u oklop i čekaju da prođe, a ako baš moraju izviriti, stvarnost opisuju i tumače nadahnuto kao u budnicama Ilirskog pokreta.
U kakvim to balonima iluzija žive političari i pod njihovom kontrolom izdresirani državni sustav, na kojim su drogama, tko su im dileri, zašto tako sladostrasno vrijeđaju zdrav razum građana?
Pitam se to ovih dana dok slušam iskustva prijatelja i poznanika o cijepljenju i funkcioniranju zdravstvenog sustava. Nisu to priče izmaštane u uredima masno plaćenih spin-doktora, nego živa stvarnost „Stranger Thingsa”, u kojoj je čudovište zvano 'staro nenormalno' progutalo 'novo normalno' i postalo jedno te isto.
Prijateljica mi priča kako se cijepila, prvi i drugi put, prije više od dva mjeseca. Još prije, kada nije bilo poznato kada će se i hoće li se uopće masovno cijepiti građani, pohvalila se kako joj je osobna liječnica ponudila cijepljenje, ali ga nije mogla iskoristi, jer su doktorici bila trebala još najmanje dva pacijenata da cjepivo ne bi propalo. Ubrzo se ipak cijepila, naravno preko reda, iako po godinama i zdravstvenom kartonu nije trebala, u trenutku kad još nisu bili procijepljeni ni svi štićenici i zaposlenici domova za starije. Kako ti je uspjelo, pitam je. „A znaš da ja znam puno doktora”. I zna, doktori su joj sami prijateljski ponudili cijepljenje, nije se gurala. Moja prijateljica nije javna osoba, ali je jedna od onih koji jako dobro znaju kako sustav funkcionira. Da s pandemijom i bez nje, bez pravog poznanstva, bez dobre veze, ne možeš dobiti ono što bi svim građanima trebalo biti jednako dostupno: ravnopravan tretman u javno zdravstvenoj skrbi. Drago mi je da se uspjela zaštiti, ali mi nisu jasni liječnici koji takve usluge dilaju kao svoj društveni utjecaj. Jer da je moja prijateljica odbila njihovu ponudu, lako bi našli nekoga drugog „da cjepivo ne propadne”.
Potvrda tome je kolega koji se pohvalio nekidan da se cijepio, iako ni on nije bio među prioritetima, niti su ga zvali na cijepljenje. Cijepio se, kao i moja prijateljica, preko reda, na punktu za masovno cijepljenje građana. Kako? Jednostavno. Došao je ispred i čekao da netko odustane. Kako se gotovo svakodnevno deseci pozvanih građana ne odazovu, medicinski tim uzima dobrovoljce 'sa zidića', da cjepivo, eto, ne propadne.
Treći mi slučaj priča poznanik, ugledan i pristojan poslovni čovjek, koji ni vrećicu šećera za kavu neće uzeti bez pitanja. Uživa visoki društveni status i moć koja, ako vam zatreba, može biti presudna, pa su mu neki doktori, u maniri eugeničara, ponudili cijepljenje preko reda. Prihvatio je zbog specifične obiteljske situacije, nije želio riskirate zdravlje bližnjih, premda kaže da se za sebe ne boji.
Sva tri primjera jasno pokazuju da je distribucija društvene moći i kaos u javnim službama prije pandemije ostao isti i u pandemiji. Da se javno zdravstveni prioriteti i sve one parolaške floskule ministra zdravstva, stožera i epidemiologa, kao od šale razbijaju o hridi sustava duboko ukorijenjene kulture korupcije. Koji naprosto ne može protiv sebe i refleksno uvijek ide prema zaštiti privilegiranih i moćnih, a briga o građanima mu dođe kao nevoljka usputna obveza.
Ako je cijeli taj sustav cijepljenje i skrbi za građane toliko savršen, kako nam popuju, kako je cjepivo i prije službene distribucije preko HZJZ-a moglo doći do nekih liječnika, i kako je moglo biti potrošeno bez evidencije? Tko to i zašto cjepivom trguje izvan sustava prijava na koji svi apeliraju? Suvisle odgovore na ova pitanja još nismo dobili, a kad ih službeno pitate, od stožeraša do epidemiologa, dobijete zamuckivanje i mantranje o načelima i pravilima, uvjeravanja da stvari nisu baš takve i negiranje notorne činjenice da se privilegirani masovno cijepe preko reda. Nije da tako nije bilo i prije, ali zadnjih nekoliko mjeseci, od kada se širi groznica lokalnih izbora, istinu je teže naći nego Cortesovo blago.
Lijepo se to vidi i iz funkcioniranja bolnica i ustanova za brigu o Covid bolesnicima. Druga prijateljica mi govori kako je njen kolega s pozitivnim testom došao na Covid odjel zadarske bolnice jer se nije osjećao dobro. Nosio je uputnici svog liječnika, ali tog jutra temperaturu nije imao. „Što ste dolazili kad nemate temperaturu”, napali su ga, „ali osjećam se loše” kaže im. Uzeli su mu krv, nalaze je čekao od 8 do 15 sati, i na koncu je poslan kući u izolaciju. Drugi je došao s temperaturom, u još lošijem stanju, ali su ga vratili jer nije imao uputnici svog liječnika. Ljudi, žali mi se frendica, nisu informirani što trebaju napraviti, koje korake poduzeti, pa nesvjesno rade pritisak na sustav. Pacijenti se takvim tretmanom osjećaju poniženo, dehumanizirano, još se na njih svaljuje odgovornost i krivnja za zarazu, a tako ne bi trebalo biti. Na službenim stranicama zadarske bolnice i ZJZ-a, na primjer, nigdje ne možete naći koje korake trebate poduzeti i kako se ponašati ako ste pozitivni. Već smo sto puta to rekli, opravdavaju se, ali sve dok ljudi rade iste 'greške', potrebno je ponavljati.
Posebnu dimenziju problema predstavlja iskustvo liječenja na Covid odjelima. Županijske bolnice, poput zadarske, pod ogromnim su pritiskom, broj ad hoc Covid odjeljenja gotovo se izjednačio s brojem standardnih bolničkih odjela, unatoč cijepljenju i stečenom imunitetu kraj pošasti se ne vidi, sve više je teških slučajeva britanskog i češkog soja, a posljedice na zdravlje su sve kompliciranije. Dok ljudi dođu do terapije zdravstveno stanje im se ozbiljno pogorša, a Covid odjeli se popunjavaju mladim i neiskusnim liječnicima jer sustav jednostavno nema više izbora i mogućnosti. Većini teško oboljelih ne treba samo operativna medicinska nego i psihijatrijska pomoć, posljedice koje Covid ostavlja na mentalno zdravlje su ozbiljne. Istovremeno u lokalnim medijima paradiraju neki liječnici, i sami odgovorni za širenje zaraze, koji umanjuju PTSP i posljedice kod oboljelih od Covida, a sve kako bi opravdali propuste zdravstvenog sustava jer im je stranačka iskaznica i vlastita slika u medijima uvijek bila milija nego stvarna briga za javno zdravlje. Baš zato bi sada trebalo upisati medicinski faks, ironično komentiraju sami zdravstveni djelatnici, jer se medicina svela na jednu bolest i dva simptoma: visoku temperaturu i gubitak okusa i mirisa.
Na dnu tog lanca dođu novinari koji pitaju da bi ljudima pomogli shvatiti situaciju, a nailaze na uniformirani zid ispraznih PR-ovskih rečenica bez smisla i sadržaja. Jer lokalni su izbori pred vratima, a naše bolnice, ti rasadnici najuglednijih stranačkih kadrova, moraju ostao intaktni na kritike i uzdignuti na pijedestal mučeničke svetosti. Možda bih i vjerovao u to da nas život svakodnevno ne demantira, da ne postoji taj paralelni-Stranger Things-svemir, narativ 'stvarne realnosti', u kojem iz sustava curi na sve strane, što potvrđuje i najnovija afera s državnim portalom Cjepise i ministrom Berošem. Ostanete zapanjeni da netko u cijeloj ovoj drami s tisućama novozaraženih i teških bolesnika, i katastrofalnom organizacijom cijepljenja, stigne pogodovati svojim prijateljima da masno zarađuju. Ministar Aplikacija je privatne interese pretpostavio javnom zdravlju, a takvo sramotno ponašanje nedvojbeno spada među najteže skandale nekog javnog dužnosnika uopće.
Novinarska pitanja na tu temu Beroš vješto izbjegava, a ukoliko se ikome udostoji nešto reći možemo očekivati odgovor: „Hvala na pitanju, iduća dva tjedna su ključna”.