Zadarski nadbiskup msgr. Milan Zgrablić predvodio je svetu misu na Božić u katedrali Svete Stošije.
Zadarska prvostolnica bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, kao i noćas na Ponoćki, koju je također prevodio nadbiskup Zgrablić.
Njegovu propovijed na Božić donosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre!
1. Ovih božićnih dana rado ćemo slušati i pjevati božićnu pjesmu: „Radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas!“. Dok vam od srca čestitam Božić, molim Novorođenog Spasitelja da vas obdari radošću, mirom i srećom. Glasovi radosti, podsjeća nas prorok Izaija, navješćuju nam: Bog moj kraljuje. Zato, „Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer je Gospodin utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem“ (Iz 52, 9). Radost zbog Spasiteljeva rođenja koja se proteže i kroz ovaj liturgijski čin, neka prožme svakoga od nas, jer se među nama nastanio Onaj koji je odsjaj Slave i otisak Božjeg bića; Onaj koji sve nosi snagom riječi svoje; Onaj koji čisti od grijeha i sjedi s desne Veličanstva Božjega u visinama; Onaj koji je postao moćniji od anđela i pred kime se klanjaju svi poslanici Božji (usp. Hebr 1, 1 -6).
2. Isusovo rođenje je otajstvo naše vjere koje u svakom vremenu možemo proživljavati vjerom i time duhovno obogaćivati naš život, sve do punine.
U našim mislima, zasigurno, još odjekuju riječi Evanđelista Ivana iz današnje liturgije: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1, 1), te riječi: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1, 14). Na Božić se, dakle, Bog došao nastaniti među nama. Došao je među nas kako bi ostao trajno među nama – do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20). Došao je među nas Božji Sin kako bi u svemu bio nama sličan (usp. Hebr, 2, 17), osim u grijehu. Na Božić je Bog postao „Emanuel“ - Bog s nama (usp. Mt 2, 23), u sve dane našega života.
Zašto je Bog to učinio, zašto je postao čovjekom?
Logos – Riječ, druga Božanska osoba Presvetog Trojstva, Sin, Isus, po naumu Očevu i u snazi i djelovanjem Duha Svetoga, postala je Tijelo u krilu Blažene Djevice Marije. Riječ – Božji Sin, Isus se rodio u Betlehemu, da bi svakome koji ga primi i koji vjeruje u njega, podao moć da postane dijete Božje (usp. Iv 1, 12). Bog je to učinio da bi s nama podijelio svoje zajedništvo, svoj život. Bog „nije u prvom redu apsolutna moć“, kazao je H. U. von Balthasar, „nego apsolutna ljubav čija se vlast ne očituje u zadržavanju za sebe onoga što mu pripada, nego u odricanju“ (Mysteriumpaschale I, 4). Bog po svome odricanju, malenosti, utjelovljenju u poniznosti, rođenjem u jaslicama, želi čovjeka uvesti u svoju apsolutnu ljubav. „Bog postaje goloruko Djetešce“, rekao je papa Benedikt XVI., „da bi pobijedio oholost, nasilje, čovjekovu želju za posjedovanjem. U Isusu, Bog je uzeo na sebe to stanje siromaštva i razoružanosti, da bi nas pobijedio ljubavlju i priveo nas pravom identitetu“ (Kateheza, 14. studeni 2012.).
Ljubav koju je Isus donio na zemlju, rodivši se u Betlehemu, ujedinjuje se sa svakim koji je prima u trajan odnos zajedništva života, ljubavi i prijateljstva. Sv. Ivan od Križa, otac Zapadne mistike, u svom djelu Uspon na brdo Karmel, zapisao je: „Bog, davši nam sve, to jest svojega Sina, u njemu je već sve izrekao. Samo u njega uperi svoje oči… ondje ćeš naći i više od onog što tražiš i čemu se nadaš“ (Knjiga I, Ep, 22, 4- 5).
Braćo i sestre!
Postoji li potpunije i savršenije zajedništvo, od toga da se čovjeku omogući da podijeli sam Božanski život? Postoji li veće čudo od apsolutne ljubavi Božje koja nam podaje moć da postanemo djeca Božja, da postanemo sinovi u Sinu, „sinovi svjetlosti i sinovi dana“ (1 Sol 5, 5)? Postoji li veće milosti od ove, da kao ljubljena djeca, Bogu u Duhu možemo klicati „Abba! Oče!“ (Gal 4, 6), da postajemo baštinici života s Bogom po obećanju (usp. Gal 3 29), da postajemo baštinici Božji i subaštinici Kristovi (Rim 8, 17), subaštinici i „sutijelo“ Kristovo (Ef 3,6), u konačnici, baštinici života vječnoga (Tit 3, 7)?
Kako je lijepo spoznati i biti dionik milosti da upravo sada, dok Novorođeni kralj staje svojim nogama na zemlju, i mi, u isto vrijeme, svoju neumrlu dušu uzdižemo na nebo i tu nalazimo svoje mjesto, svoj pravi dom, svoje boravište u ljubavi, u Bogu!
U Riječi koja je Tijelom postala, u ovom Betlehemskom djetetu čije rođenje slavimo, pronalazimo svoje najveće ljudsko dostojanstvo. Bog mi više nije daleki, on postaje moj Otac. Bog nije više neko strano i nepoznato biće. Po primanju Isusa, ja postajem ljubljeno Božje dijete koje Bog trajno miluje u svome Ljubljenome Sinu (usp. Ef 6, 6); postajem njegovo dijete u kojem je sva njegova milina (usp. Mk 4, 17). U Djetetu Isusu otkrivamo da nas Bog ljubi bez granica. U svjetlu Božića otkrivamo da je Bog beskrajna dobrota.
Sv. Irenej Lionski se pita: „Kako bi čovjek mogao otići k Bogu, a da Bog nije došao čovjeku? Kako bi se čovjek mogao osloboditi svoje smrtnosti, da ga Bog nije tražio, i po vjeri preporodio, po novom velikodušnom Božjem daru novog rođenja, po onoj istoj milosti koja se dogodila u krilu Djevice?“.
Radi našeg sinovstva, radi našeg pobožanstvenjenja, Riječ Božja je Tijelom postala. Bog je postao čovjekom, kako bi „posinjeni“ čovjek postao Božji sin. „Moć,“ o kojoj govori sveti Ivan u današnjem evanđeoskom ulomku i koju daje onima koji Isusa primaju, u nama djeluje „sve dok biti smrtan ne bude obuzeto posvojenjem i ne postanemo djeca Božja“, rekao je sv. Irenej Lionski.
Čovjek, mi, poprimamo, dakle, svoj konačni oblik, puninu, u Bogu. Čovjek nije čovjek u punini života, ako nije u Bogu. Nema čovjeku većeg udioništva u punini života, od primanja Boga u svoj život i od Božjeg sinovstva koje po ovoj milosti primamo. Nema punine života bez Boga!
3. Zbog radosti Božića i onoga što nam Isusovo rođenje donosi, ne smijemo zaboraviti na otajstvo zla i paziti na zamke koje nam stoje na putu života vjere. Sv. Ivan Evanđelist u svom Proslovu piše: „Svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1, 5), „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11). Kako žalosno i dramatično! K svojima Bog dolazi i oni ga ne primaju! Koja tragedija za čovjeka! Ova drama neprimanja Krista očituje se na mnoge načine tijekom povijesti. Nekad su bila više vezana za fizička progonstva i mučeništvo. Današnji oblici odbacivanja Krista, barem u našoj kulturi i sredini, možda su još podmukliji i opasniji od nekadašnjih, jer su zasjenjeni omotom lažne slobode bez odgovornosti, slobode koja po vlastitom izboru određuje što je dobro, a što zlo; očituju se u promociji ljubavi bez istine i žrtve, svodeći ljubav na strast i razonodu; u netoleranciji na štetu nadnaravnog ljudskog identiteta; u podupiranju odgoja i obrazovanja kroz samoostvarenje, bez priznavanja Božje milosti i Božjeg prioriteta; u pretjeranoj promociji individualizma koji dovodi do ideje apsolutnog prava na osobni izbor – čak Božanskih datosti, kao što su spol i rod, život i smrt; usmjereni su na kult tijela, ljepote i mladosti; svode se na idealiziranje materijalizma i hedonizma; ograničeni su na ispunjenje svega „ovdje i sada“, i tome slično. Ne niječe se danas Isusova povijesna osobnost, ali se prikazuje Isusa samo kao čovjeka, svedenog na „učitelja mudrosti“ i lišenog svega božanskoga; ili se Isusa toliko idealizira, da se ponekad čini da je neki lik iz bajke (usp. Benedikt XVI., Kateheza, 3. I. 2007.), ili se, pak, sakralni sadržaji prekrivaju profanim događanjima i slavljima.
4. Zaključimo naše promišljanje riječima sv. Grgura Nazijanskog nad božićnim otajstvom: „I ja ću naviještati veličinu ove nazočnosti: Riječ je tijelom postala…. Isus Krist, uvijek isti jučer i danas i u stoljećima koja dolaze… je Čudo, ne stvaranja, nego ponovnog stvaranja… Zato je ovo slavlje moje ispunjenje, moj povratak u izvorno stanje… Časti ovu špilju: zahvaljujući njoj, ti, beznačajan, nahranjen si Božanskim značenjem, samom Božanskom Riječi“. Amen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....