U zagrebačkoj galeriji Kranjčar otvara se izložba ‘80 godina Slobodne Dalmacije‘. U povijesti hrvatskog novinarstva ni jedne novine, uz iznimku Poleta, nisu svoj identitet toliko temeljile na fotografiji kao Slobodna.
Prvi broj „Slobodne Dalmacija“ izišao je u okolnostima koje više nalikuju onima u betlehemskoj štalici nego u novinskoj redakciji. Otiskan je 17. lipnja 1943. u pojati zabačenog katuna na planini Mosor. Umnožen je na primitivnog šapirografu, kao propagandno glasilo dalmatinskog partizanskog pokreta. Na naslovnici prvog broja objavljena je ilustracija slikarice Cvijete Job. Ilustracija prikazuje Mussolinija kako sa šmrkom gasi Dalmaciju u požaru, no što on više gasi požar se ustanka više razbuktava.
Mjesto rođenja „Slobodne Dalmacije“, kao i memorija na to mjesto, danas su u jadnom stanju. Kad sam posljednji put bio na lokaciji Stara štamparija (kako je planinari i danas zovu) pojata je bila ruševna, a spomen ploča koja komemorira osnutak lista bila je raskomadana i bačena na pod. O obljetnici osamdeset godina osnutka „Slobodne“, mjesto tog osnutka svjedoči o sramotnoj nebrizi.
A kako je izgledalo ozračje osnivanja dalmatinskog dnevnika danas znamo zahvaljujući- fotografiji. Tu fotografiju snimio je jedan od članova prve redakcije, vrhunski foto-amater, a kasnije glasoviti botaničar Živko Gattin. Tog lipnja ‘43 on je snimio članove prve redakcije kako uz šapirograf i radio prijemnik listaju otisnuti broj. Među njima se u prvom planu vidi upravo autorica ilustracije, slikarica i partizanka Cvijeta Job.
Život „Slobodne Dalmacije“ počeo je tako- jednom fotografijom. A član redakcije koji je imao novinsku iskaznicu broj jedan bio je jedan fotograf: upravo Živko Gattin, čovjek fascinantne biografije koji će 50-ih s Mičurinom u Sibiru istraživati botaniku, da bi po povratku u Jugoslavije iz ničeg stvorio danas jedinu hrvatsku izvoznu voćarsku granu- onu mandarina. Čini se kao da je fotografija otprve bila ugrađena u DNK splitske dnevne novine. Stoga nije čudo da će fotografija i u njenoj daljnjoj povijesti imati bitno mjesto.
U povijesti hrvatskog novinarstva ni jedna novina- donekle uz iznimku „Poleta“ – nije svoj identitet do te mjere temeljila na fotografiji kao što je to temeljila „Slobodna Dalmacija“. To poglavito vrijedi za zlatno razdoblje splitskog lista od konca šezdesetih do konca devedesetih, kad je „Slobodna“ izgradila sasvim zasebnu, gotovo pa endemsku novinsku kulturu. U toj novinskoj kulturi nisu ključne bile visoka i vanjska politika, analize i komentari. Ključni dio identiteta lista bile su reportaže, najveće se novinske zvijezde bili reporteri i putopisci, a uz reportaže i putopise uvijek su išle i raskošno prelomljene i prezentirane fotografije.
Nije slučajno što su reportaža i fotografija bili okosnica novinskog identiteta „Slobodne Dalmacije“. Prevaga reportaža omogućavala je novinarima i urednicima da se rasterete ideološkog diktata u vrijeme kad je političko novinarstvo još bilo okoštalo i polu-dirigirano. Reportaža je davala veću političku, ali i lingvističku slobodu- otvarala prostor prema opisu društvenih anomalija, ali i prema dijalektu. Reportaže i fotografije integrirale su dalmatinski prostor i konstruirale identitet zamišljene zajednice. Život jednog Dalmatinca svoj bi vršak najveće slave dosegao ako bi mu „slika izašla u Slobodnoj“. Život Dalmatinca bi i završavao jednom slikom koja bi izašla Slobodnoj- slikom u istoj onoj rubrici gdje će jednog dana izaći i moja slika. To je slika u rubrici osmrtnica.
Fotografije „Slobodne Dalmacije“ pratile su život ljudi i regije iz dana u dan. Dokumentirale su svagdan zajednice. Dokumentirale su ga upravo u razdoblju najkrupnijih, najkorjenitijih promjena kroz koje Dalmacija prolazi, u periodu kad poneki njeni dijelovi prolaze preobražaj iz faktički srednjeg vijeka u dvadesetostoljetni modernitet -preobražaj koji nikad nije sasvim dovršen i nije u svemu sasvim uspio. Taj preobražaj fotoreporteri su „Slobodne“ dokumentirali godinu za godinom, dokumentirali u gradu, na otoku i selu, dokumentirali u ekonomiji, urbanizmu, lifestyle-u i sportu.
Dio te slike povijesti zagrebačka publika sada može vidjeti u izložbenom prostoru. Povodom občljetnice novine u zagrebačkoj će galeriji Kranjčar biti predstavljena izložba „Osamdeset godina Slobodne Dalmacije“ s izborom devedeset i četiri fotografije iz arhive splitskog lista. Fotografije je odabrao urednik fotografije u „Slobodnoj Dalmaciji“ Matko Biljak, a popratni tekst napisao novinar lista Damir Šarac. Najstarija fotografija izložbe upravo je ona mosorske pojate- iz lipnja ‘43. Najfriškija je iz 2019. Na izložbi je zastupljen osamdeset fotografa iz svih generacije fotoreportera „Slobodne“. Tu su doajeni, poput Petra Jovića, Andre Damjanića, Stanka Karamana.
Tu je recimo Danilo Kabić, poratni fotoreporter Tanjuga kojem se obično pripisuje formiranje ozbiljne foto-službe u listu. Tu su najpopularniji fotoreporteri među-generacije- Feđa Klarić i Jadran Babić. Tu je Ante Verzotti, čovjek koji osim karijere novinskog fotoreportera ima još dvije: onu eksperimentalnog filmaša, te onu jednog od najboljih hrvatskih kazališnih fotografa.
Tu je Stipe Božić, slavni alpinist koji je svoje podvige i putovanja redovno dokumentirao (i) kao fotoreporter i dokumentarni snimatelj. Na koncu- tu je najistaknutiji fotoreporteri tzv. ratne generacije. Oni – među njima Matko Biljak, Božidar Vukićević, Mario Todorić i Tom Dubravec- iznijeli su znatan (no, ne cijeli) napor ratnog izvještavanja iz Hrvatske i BiH, a dobar dio onog što danas imamo utisnuto kao vizualnu memoriju rata 90-ih snimili su upravo oni. Kako ih je rat zatekao mlade nastavili su raditi i dalje, a neki su aktivni i danas kroz druge žanrove, poput podmorske ili maritimne fotografije.
Kako je foto-povijest „Slobodne“ bezgraničan rudnik, moglo se napraviti na desetke ovakvih usporednih izložbi. Čini se-međutim- da izložba u dobroj mjeri pokriva neki zamišljeni all stars dalmatinske novinske fotografije. Fotografijama su predstavljeni javni politički i kolektivni događaji. Tu je ulazak partizana u Split s Vladimirom Nazorom i Vickom Krstulovićem koje masa obasipa cvijećem. Tu su Tito i Haile Selasie. Slavlja Hajdukovih uspjeha. Prvi let sa splitskog aerodroma. Otvaranje zadarskog mosta u Jazinama. Crveni peristil. Mediteranske igre. Uspon Stipe Božića na Mount Everest.. Međugorsko hodočašće. Tuđmanovog mitinga na splitskoj Rivi. Snijeg u Splitu 2012., te ispraćaja preminulog Olivera Dragojevića 2018. s tisućama brodica u splitskoj luci.
Tu je- dakako- kao provodna nit rat. S ratom sve počinje, ma Mosoru 1943.. Na fotografijama je partizanski rat, ali i rat devedesetih kojeg su ratni fotoreporteri „Slobodne“ ovjekovječili s reljefnošću i dramatikom kao malo koji. Među tim fotografijama je i bombardiranje Dubrovnika. Tu jei jedna koja je je osobito potresna: posljednja fotografija Siniše Glavaševića iz bunkera vukovarskog radija u kasnu jesen 1991.
Selektor zagrebačke izložbe Biljak akcent je podosta stavio na ono što bismo zvali „celebrity-fotografijom“. No, te „celebrity-fotografije“ za fotoreportere „Slobodne“ nisu ono što bi vam prvo palo napamet. Nema tu elaboriranih inscenacija na način Annie Leibowitz, niti crvenih tepiha. Ali, zato su tu Oliver i Jurica Jerković kako se glupiraju na motoru, adolescentska Severina s čupavim obrvama poput Fride Kahlo, tu su Tomislav Ivić i Špaco Poklepović kako u žučnom razgovoru razmjenjuju taktičke zamisli, ili Mišo i Toma Bebić kako se kese s čizmama na stolu kafića. Dio je srednjedalmatinske kulture i to da se slavnima i uspješnima morate narugati, da bi ih spustili na zemlju. Fotografi „Slobodne“ obavljali su svoj dio tog posla prizemljujući „celebe“ u blesavo-smiješnim situacijama.
Na koncu- tu su i klasične reportažnih fotografija, pogotovo onih koje dokumentiraju nevjerojatne preobrazbe i drastične kontraste koje se Dalmacija nosila u sebi od 50-ih do 90-ih. Mnoge su od njih fascinantne. Među ostalim, to su fotografije radnih akcija. Gastarbajtera koji se ukrcavaju u vlak za njemačku. Tu su ribari, težaci i industrijsko radništvo, dokolica građana, otočana i Zagore. Fotografija “Zadnja suša“ Petra Jovića iz 1962. koja prikazuje seljane iz sela bez vodovoda kako pretaču vodu iz kamiona cisterne. Tu je fotografija Joška Čeraka koja prikazuje havariju parobroda „Proleterka“ kod Murtera 1969. Sam brod imao je fascinantnu povijest- od izgradnje 1912. bio je austrijski pa kraljevsko-jugoslavenski parobrod. U ratu je kod Prvića naletio na minu, komunističke su ga vlasti podigle s dna i uredila, poslije rata je iz Australije dovezao kontingent lijevo orijentiranih australskih Hrvata koji su se odlučili vratiti u domovinu nakon pobjede socijalizma. Godine 1969. kod Murtera je udario u hrid Mišinu i polako tonuo, a fotografija prikazuje tu sporu agoniju.
Izložba u galeriji Kranjčar izvlači na vidjelo i nekoliko fotoreportera koji nisu onoliko poznati koliko su možda trebali biti. Jedan od njih je upravo Danilo Kabić, čovjek kojem se pripisuje osnutak ozbiljne foto-službe, a selektor Biljak upozorava na njega i tvrdi da je on neotkriveni klasik. Drugi Stanko Karaman, kojem je hommage 2020. priredio Mediteranski festival knjige, a neke od tada predstavljenih fotografija su i ovdje. Trećije Andro Damjanić, hvarski fotoreporterski čičica čiji je rad godinama bio ignoriran da bi doživio u posljednje vrijeme ozbiljan revival. Na izložbi se izdvajaju dva njegova rada. Jedan je na naslovnici kataloga: fellinijevski nadrealni prizor formalno odjevene gospođe i gospodina koji gacaju u morskom plićaku.
Druga- najslavnija- Damjanićeva fotografija je ona djece na istočnoj tribini Plinare koji u deliriju slave Hajdukov gol Crvenoj Zvezdi koncem 50-ih. Ta legendarna sportska fotografija doživjela je nakon autorove smrti živahni naknadni život. Boris Dežulović koristio ju je za opremu svoje knjige o Hajduku „Bili libar“, našla se reproducirana u predvorju jednog od novootvorenih splitskih hotela, a autor ovog teksta s ponosom priznaje da je drži u velikom formatu na počasnom mjestu u dnevnoj sobi.
Djeca s te fotografije danas su u sedamdesetim godinama života- možda mrtvi, možda živi i vremešni. A ipak- jedan trenutak njihove neobuzdane sreće ostaje zamrznut, neuništivo vječan. Ta lica možda živih a možda mrtvih, taj trenutak kolektivnog ushita- ili žalosti, ili prepasti - tek je jedan od mnogih koje su u osam desetljeća konzervirali fotoreporteri „Slobodne“. Dio tog blaga sada je pred nama.