Ma koliko premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandoković govorili da ga ignoriraju, predsjednik Zoran Milanović zagorčava im politički život.
Temperaturu iznad 37,5 stupnjeva posljednjih tjedana im održava svojom kandidatkinjom za predsjednicu Vrhovnoga suda Zlatom Đurđević, kritikom HTV-a, nepotpisivanjem veleposlanika, grobnicom Vukašinu Šoškočaninu i nizom drugih problem koje po potrebi podgrijava na terenu ili na društvenim mrežama.
Jedna od HDZ-ovih protupalnih mjera u posljednje vrijeme je i podsjećanje da niz problema za koje ih predsjednik proziva korijene ima u njegovu premijerskom mandatu.
Tako se ističe da je Milanovićeva vlada puštala predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina da mirno odvozi tri mandata, ona je slagala i sastav Ustavnoga suda s kojim Milanović danas polemizira. Milanovićeva vlada donijela je zakon o HRT-u na temelju kojega se formirao HTV ovakav kakav je danas, Milanović i njegovi ministri nisu bili spremni da riješe pozdrav "Za dom spremni", grobnicu Šoškočaninu...
Doduše stoji i Milanovićev argument da njegova vlada grobnicu nije mogla riješiti zbog HDZ-ova aktiviranja slučaja ćirilice u Vukovaru. Ali stoji i da se u brojnim problemima golim okom vide tragovi Milanovićeve vlade. Mlade vozače bez nadzora u bijesnim automobilima upravo je njegova vlada oslobodila ograničenja nadzora i smanjenja kubikaže, njegova vlada osmislila je stečajeve s preustrojem, htjela monetizirati autoceste, u mandatu njegove Vlade uhićen je Nadan Vidošević i mogli su provesti reforme u Hrvatskoj gospodarskoj komori, a pustili su da se instalira Luka Burilović...
Za to vrijeme Milanović je sjedio u Touchu i Pepermintu filozofirao i tračao, a uz potporu Branka Grčića pustio da Hrvatska uroni u krizu kao vodeni konj u Nil. Zbog svega toga Zorana Milanovića zasluženo prati glas najgorega premijera u hrvatskoj povijesti.
Neki su se pitali kako je moguće da se nakon svega toga Milanović usudio kandidarati za predsjednika, pa i pobijediti. I kako se sada usudi kritizirati. Jest da je "predsjednik s karakterom", ali ipak? Takvi birači skarakterom zaboravljaju da živimo u trenutku kada predizborni kandidati kao Davor Filipović ili Željko Kerum oštro kritiziraju gradske politike čiji su bili važan dio. S time da se potonji vraća nakon svoje "uspješne" četiri godine. I dobiva treće najbolje anketne rezultate, s kojima nije zadovoljan.
Tako se, neznatno promijenjen, vratio i Milanović, a tko zna čiji nas povratak čeka u idućim godinama, Karamarkov ili Sanaderov, možda?
Današnji Milanović izravnim izborima dobio je mjesto koje mu omogućava da ne mora najprije raditi pa tek onda mudrovati, kao onda kada je bio premijer, već može okrenuti listu aktivnosti. Osim toga dobio je mjesto koje su karijerni birokrati iz aktualnog HDZ-a već 30 godina držali za sebe. A to je da predsjednik države kao poreznik ili inspektor zaštite na radu ima pravo izvršnoj vlasti brojiti salvete i jelovnike, analizirati zategnutost lancuna, stanje kuhinje i WC-a i razmak među stolovima te pisati kazne.
I Milanović to pravo koristi, a bogatiji je za premijersko iskustvo pa zna gdje curi voda, gdje uvijek ima prašine, kada u kasi ne štima. On poput revnog higijeničara zavlači navlaženi prst u skrivene kutke gdje uvijek ima prašine znajući da sam ne podliježe takvoj kontroli. I nije ga briga je li predmet kontrole u boljem stanju nego kada ga je on vodio.
RETORIKOM PROTIV DUBOKIH PROBLEMA
Ipak, koliko god bila uvredljiva, razgovorna, pa i promašena, kritika Zorana Milanovića je dobro došla. Uhodani mehanizmi hrvatskog političkog vladanja, spojeni s pandemijom, kritiku su stavili u uske džepove. Milanovićeva kritika je puno glasnija od kritike koju ispaljuje opozicija u Saboru ili s presica. Budući da je medijski praćen zbog funkcije, ali i načina govora, Milanovićeve riječi dopiru puno šire, ma koliko nekad bile karikirane ili uvredljive.
Kao narodni predstavnik i "političar pokajnik", on zna što treba reći i gdje treba pristisnuti da se pojave Plenković, Jandroković, Šeks ili Pupovac. Iz te razmjene visokih i niskih udaraca ipak se nešto može saznati, a i pomuti se žabokrečina u kojoj se ogledajui politički Narcisi.
S druge strane, takav često lakrdijaški način, koji dodiruje i logoreju, služi i za zamagljivanje pravih problema i podsjeća na svojedobne bučne performanse Zdravka Mamića, kada bi u najvećim krizama oko Dinama pažnju s problema skretao na sebe, uz asistenciju Ćire ili nekog trećeg. Tako sada pričamo o Milanoviću i Plenkoviću umjesto o krizi sudstva, toga trećeg stupa vlasti koji je u takvom stanju da bi mu većina društvenih statičara nalijepila crvenu naljepnicu.
Zbog tog aspekta, u to privatno medijsko kolo, puno gaženja i podbadanja, vjerojatno se hvata i premijer Plenković, iako mu na prvi pogled ne bi trebao pripadati. Po toj logici, bolje da se priča o dva djetinjasta, samoljubiva tipa na brvnu koji paradiraju erudicijom i nadmeću se koji je bolji i veći nego da se govori o neobnovljenom Zagrebu i Baniji, gdje tisuće ljudi godinu dana žive bez krova nad glavom. Ili o neprovedenim reformama, zdravstvu, plaćama i mirovinama, vjetroelektranama, HBOR-u, Janafu i klubu kompromitiranoga Dragana Kovačevića u kojem su se okupljali ministri, pa i sam predsjednik...
Zoran Milanović očito nema problema ulaženja u duele, pa i sam protiv mnogih. Vjerojatno bi se, uz dobro osiguranje, usudio polemizirati s cijelim Općim saborom HDZ-a. Nema problema, kako vidimo, ni tražiti od drugih ono što nije davao sam, pa ni ono što se možda i ne može napraviti. Nema problema narušiti ni kolegijalnu solidarnost pa proziva i ismijava političare, uz privatne detalje.
Milanović možda bolje od ikoga utjelovljuje staru formulu Veselka Tenžere o Liliputancu djela, a Gulliveru riječi. Milanoviću u prilog ide da je toga svjestan, ali to ga ne priječi da sam, partizanski, stavlja mine pod gusjenice HDZ-ove oklopne mehanizacije i brojnog pješašaštva. Kao što je HDZ radio njegovoj vladi, kao i vladi Ivice Račana, misleći da je to njihovo pravo.
Zbog svega toga Zoran Milanović, takav kakav jest, s karakterom i funkcijom koju ima, dolazi im kao adekvatna kazna.