Ugledni ekonomski analitičar Velimir Šonje: Od 2022. imamo ozbiljne izglede da se izvučemo iz razvojne rupe u koju smo davno upali!

Velimir Šonje, ekonomski analitičar i poduzetnik, kao urednik i jedan od autora tekstova "Ekonomskog laba", redovito na webu donosi vrlo utemeljene i zanimljivo pisane analize.

Njegova tvrtka "Arhivanalitika" bavi se izradom makroekonomskih analiza i prognoza, savjetovanjem u financijskom i javnom sektoru, analizom konkurentnosti...

Šonje je k tome (ko)autor knjiga "Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989. - 2019.", "Euro u Hrvatskoj: za i protiv" i, najnovije, "Koronaekonomika: pet jahača apokalipse".

Stoga je svakako bilo zanimljivo čuti što ima reći na aktualne ekonomske teme, od kojih su neke s negativnim predznakom, na žalost, predugo aktualne, zapravo "vječne". No, počeli smo ipak pitanjem koje je potaknuto jednim ohrabrujućim povodom...

Evo, imamo novi kreditni rejting BBB koji je Hrvatskoj dodijelila agencija Fitch, najviši u povijesti Hrvatske. Što to konkretno znači – koliko nam on može biti "poguranac"?

Predsjednik Milanović napomenuo je kako su se rejting-agencije kompromitirale 2008. i da je ova vijest očekivana nakon najave ulaska Hrvatske u eurozonu. Kao da je htio "spustiti loptu", ipak napominjući kako nam je rejting realno i bolji...

– Da, agencije za kreditni rejting su se kompromitirale 2008., ali to ne znači da iz toga nisu ništa naučile i da njihovo mišljenje nitko "ne zarezuje". Mnoštvo investitora i dalje koristi njihove usluge i čita njihove izvještaje. Rejting je bitan. Ima dvije komponente: sam rejting i izglede.

Sam rejting odražava analizu onoga što se već dogodilo. Zanimljiviji su stoga izgledi, a oni su nam dodijeljeni kao pozitivni, što znači da bi rejting mogao dalje rasti. Da, istina, najvećim dijelom zbog uvođenja eura i boljeg korištenja sredstava EU-a. To može utjecati na smanjenje rizika zemlje, a smanjenje rizika je ključ za ulaganja i razvoj.

Rejting je kao termometar koji ponekad griješi mjereći bitnu pojavu. No, to ne umanjuje činjenicu da je ta pojava – u ovom slučaju izgledi za smanjenje rizika, ulaganja i rast – za sve nas jako važna.

Ne raste nam samo rejting. Očekivani statistički pad broja stanovnika nakon popisa stanovništva ispada na neki način dobra vijest, s obzirom na to da se BDP dijeli na manje građana. To da će nam BDP po glavi stanovnika zbog toga biti veći sami ste primijetili u jednoj analizi na Ekonomskom labu...

– Pretpostavljam da je ovo vaše da je pad broja stanovnika dobra vijest ipak ironija. Ako imate omjer u kojem postoji brojnik i nazivnik, možete ga povećavati tako što ćete povećati brojnik, BDP, ili tako što će se smanjiti nazivnik, broj stanovnika.

Jasno je da se istinski gospodarski napredak događa ako BDP u brojniku raste, pa pritom još i zadržavate i privlačite ljude. Rast omjera zbog pada broja ljudi u nazivniku je ironičan statistički napredak i nitko se time ne bi trebao hvaliti.

Izgubljene godine

Po BDP-u smo pri dnu EU ljestvice – ima li šanse da se pomaknemo i kako?

– Žalosna je činjenica da smo izgubili šest godina gospodarskog razvoja od 2009. do 2014. Ta razvojna rupa nas je koštala masovnog iseljavanja i dovela do toga da je realni bruto domaći proizvod – dakle, realna vrijednost svih finalnih roba i usluga koje proizvodimo u zemlji – tek 2019. premašio razinu iz 2008., i to za samo 3,8 posto.

Dakle, u tih 11 godina rasli smo u prosjeku ispod 0,4% na godinu, što je u EU-u bolje jedino od Grčke. Ove godine ćemo rasti približno onoliko koliko smo prošle godine pali. To znači da se razdoblje strukturne stagnacije produžilo na punih 13 godina. Tek od 2022. imamo izglede da se ozbiljnije izvučemo iz razvojne rupe u koju smo davno upali.

To je dijagnoza, ali ponavljam pitanje: kako se iz nje izvući? Mislim, to jest staro pitanje, ali utoliko gore...

– Što je najgore, o tome se zapravo malo govori. Nema kvalitetne javne rasprave o strukturnim slabostima hrvatskoga gospodarstva koje su uzrokovale dugu stagnaciju.

A te slabosti su prvenstveno vezane uz neučinkovit državni sektor i slabe institucije – pravosuđe, javnu upravu i administraciju, državna poduzeća. Javni sektor u najširem smislu je u hrvatskom gospodarstvu i društvu dominantan.

On direktno upravlja, alocira kroz proračune na svim razinama vlasti ili bitno utječe na oko dvije trećine ukupnih ekonomskih aktivnosti. Stoga svaka slabost državnog sektora može ugušiti sveukupan gospodarski razvoj jer mi nemamo dovoljno velik i autonoman privatni sektor i velike privatne kompanije koje mogu povući ukupan rast neovisno o tako velikom javnom sektoru.

Može li nas rast inflacije omesti na tom putu oporavka? Je li on baš toliko prijeteći? Po nekim tezama ona produbljuje socijalni jaz jer najviše pogađa ljude koji žive od rada, a ne od imovine.

– Prvo treba reći da su plaće od početka pandemije do sada rasle brže od inflacije. Prema zadnjim podacima za kolovoz, koji se odnose na plaće isplaćene u rujnu, prosječna neto plaća po zaposlenome iznosila je 7,118 kuna i bila je 5,9 posto veća nego u istom mjesecu 2020. Kada od toga oduzmemo inflaciju koja je tada bila prešla tri posto, realna prosječna plaća je rasla 2,7 posto na godišnjoj razini.

Svejedno – pitanje je prijeti li nam ubrzanje inflacije, koje u narednim mjesecima može poništiti efekt rasta plaća?

– Nema govora o opasnostima visoke inflacije koje se stariji građani još uvijek dobro sjećaju iz razdoblja prije 1994. No, ne možemo isključiti mogućnost da će se u sljedećih nekoliko mjeseci zabilježiti i nešto veće stope inflacije, oko četiri posto na godišnjoj razini.

Upravo je objavljeno da je inflacija u listopadu bila 3,8 posto u odnosu na listopad 2020. To je loša vijest.

Pa, eto...

– Da, ali dobra je vijest da sve ukazuje na to da će se inflacija početi smirivati sljedeće godine. Sve ovisi o cijenama energenata koje najviše utječu na inflaciju. Nafta je prodavana u bescjenje u vrijeme prošlogodišnjeg zatvaranja širom svijeta, a onda je, nakon otvaranja, cijena barela naglo skočila do oko 70 dolara.

Ipak, cijena se tu bila zaustavila na proljeće ove godine i do rujna su svi prognostičari očekivali ranije smirivanje inflacije. No, rujan i listopad donijeli su neočekivan skok na oko 85 dolara za barel nafte. Zbog toga je naša vlada i odlučila ograničiti cijene goriva. Ulje na vatru dolijevaju i problemi na pojedinim tržištima vezani uz proizvodnju, transport i distribuciju nakon otvaranja.

Vidjeli smo nagle skokove cijena, pa i povremene nestašice rijetkih metala, građevinskog materijala, mikročipova... Sada se vide prvi znakovi smirivanja, ali prognoziranje je još uvijek nezahvalno. Ipak, dobri izgledi za normalizaciju tempa rasta cijena u sljedećoj godini postoje. Cijena barela se u studenome vratila na oko 80 dolara.

Da se vratim na produbljivanje socijalnog jaza, koje se ne može negirati. Inflacija potaknuta ubacivanjem intervencionističkog novca zbog pandemije nije nagrizla imovinu bogatih, naprotiv...

– Kada govorimo o inflaciji, mislimo na cijene roba i usluga koje ulaze u potrošačku košaricu. Ne govorimo o cijenama imovine – nekretnina, dionica ili obveznica, koje su također rasle, i to puno brže od prosječne razine cijena iz potrošačke košarice.

Tu se često brza sa zaključkom i govori o tome da je od te "inflacije" korist imala samo elita koja ulaže na tržištima i u nekretnine. To je američka priča. Ona je za nas manje važna jer je vlasništvo nekretnina u Hrvatskoj u velikoj mjeri raspršeno. Oko 90 posto obitelji posjeduje nekretnine, a to znači da je kod nas velikom broju ljudi vrijednost imovine rasla.

Tri procesa sadašnje epohe

Da, ali većina od tih 90 posto obitelji od te imovine ne živi, nego živi u njoj.

– I sami ste napomenuli da je generalni rast cijena rezultat velike ekspanzije monetarne politike i politike državnog proračuna u vrijeme pandemije. No, od toga je velik broj ljudi imao i izravne koristi. Sjetimo se da smo potrošili gotovo 15 milijardi kuna javnog novca za subvencije plaća kako ljudi ne bi gubili poslove u pandemiji, i u privatnom sektoru. Stoga ne stoji teza kako ljudi koji žive samo od rada nisu imali koristi od ekspanzivnih politika u proteklih godinu i pol dana.

Mi se još bavimo starim pričima, iz prošlog stoljeća, a vi ste već negdje napisali da one doista i pripadaju prošlosti, da ti događaji i njihova tumačenja "ne nude kategorijalni aparat i društvene teorije koje mogu objasniti svijet u kojem živimo". Što ga može objasniti?

– Vjerujem u uzrečicu da je povijest učiteljica života, ali ne vjerujem u to da se povijest ponavlja. Svaka epoha ima svoje procese i zakonitosti. U ovoj sada dominiraju tri procesa. Prvo, starenje populacije i demografski pad. To je primarno europski i japanski fenomen, ali uskoro će zahvatiti i Kinu.

Drugo, nevjerojatan tehnološki napredak u području informacijskih tehnologija. Treće je konsolidacija novih tipova totalitarnih režima, prije svega u Kini i Rusiji. Da, stari pojmovi koje smo naslijedili iz 20. stoljeća – fašizam, komunizam, kapitalizam, tržišno gospodarstvo, planska ili komandna ekonomija, samoupravljanje, kolonijalizam... – nisu od velike pomoći u razumijevanju svijeta koji nas okružuje.

U čemu su razlike?

– 20. stoljeće bilo je stoljeće velikog rasta populacije u Europi i SAD-u, što se sada preokreće. Totalitarni režimi su nešto naučili iz pogrešaka u prošlosti i jednim dijelom pragmatično prigrlili kapitalističke institucije. To znači slobodu trgovine, poduzetništvo i tržišta kapitala.

Nitko ne može znati kako će se ovo stoljeće razviti i jedino možemo biti sigurni da će i u njemu biti i dobra i zla, i slobode i diktature, pa će nam trebati neke nove naočale da ih uspješno razlikujemo. I trebat će jako puno pameti da se, kao ipak mali narod, u svemu tome uspješno snađemo.

Kolike su šanse da se snađemo? Čini se da se godinama ne snalazimo najbolje, s obzirom na to gdje se nalazimo na raznim ljestvicama unutar Europske unije...

– Ipak smo sada u drukčijoj situaciji. S pozitivne strane, imamo temelje kakve nikada u povijesti nismo imali: vlastitu državu i integraciju u Europsku uniju, što nam donosi brojne potencijalne koristi. Tu su EU fondovi, euro, turistički bum, rast izvoza. Negativno je što nikako ne uspijevamo ojačati povjerenje u društvu. I dalje smo duboko podijeljeni.

To je jedinim dijelom rezultat raširene korupcije i rigidnog javnog sektora koji se odupire promjenama. Realna društvena podjela u nas je – podjela po brzinama.

Privatni sektor koji sudjeluje na tržištima gdje vlada konkurencija je brz i prilagodljiv. Ne idealno, i poduzetnici mogu bolje, ali u usporedbi s brzinom promjena u javnom sektoru privatni se zadnjih godina kreće brzinom svjetlosti.

To treba promijeniti, javni sektor se treba ubrzati jer pad broja stanovnika i ubrzani tehnološki napredak, što su karakteristike novog doba, neće praštati sporost i tromost sustava. Zato su stalno spominjane reforme javnog sektora neizbježne i važne.

To novo doba u Hrvatskoj donosi i promjenu poduzetničke paradigme. Govore o tome primjeri Infobipa, Nanobita, Rimca... Priče su to koje ljudi ili ne razumiju u potpunosti, kao u prva dva slučaja, ili su sumnjičavi, kao u slučaju Rimca. Što je u temelju ovog nerazumijevanja?

– Velike nade polažem u tu novu generaciju hrvatskih poduzetnika. U vrijeme pada socijalizma i Jugoslavije Rimac je imao dvije godine, a Kutić iz Infobipa nekih trinaest, četrnaest. Oni su neopterećeni, formirani su u jednom novom sustavu. I nisu usamljeni slučajevi.

Spominjanje njihovih imena služi kao metafora za tisuće novih poduzetnika koji imaju mladost, energiju, ideje i sposobnosti. I to bez obzira realiziraju li ih u novim tehnološkim sektorima ili otvaraju frizeraje, restorane, servise i grade apartmane za najam ili uzgajaju pčele. Svaki od njih je sposoban stvoriti nova radna mjesta.

Neki i stotine, rijetki i tisuće. Naravno da neće svi uspjeti, neki će i griješiti, ali najvažnije je da su to samonikli poduzetnici.

Ovi dosad nisu bili? Znam na što mislite, ali nije loše ponoviti...

– Da, toga nam je dosad nedostajalo. Baš samoniklih poduzetnika koji uspjeh ne duguju rodijačkoj vezi, dobrom ugovoru s nekim ministarstvom ili gradskom upravom, ili privatizaciji u kojoj se nekome pogodovalo. Netko je davno primijetio da smo početkom devedesetih uveli kapitalizam bez kapitalista.

Izgleda da ćemo tek s novom generacijom masovnije dobiti kapitaliste u smislu samoniklih poduzetnika. Takvih je, naravno, bilo i ranije, ali nisu bili dovoljno brojni. Zato ćemo sa zakašnjenjem od 20 do 30 godina vidjeti kako bi mogao izgledati kapitalizam u Hrvatskoj.

Hoćemo li s tom novom generacijom napokon skinuti i svojevrsnu stigmu s pojma poduzetnik?

– Istina, ponekad se uz ovu temu vežu teze da se na poduzetnike u Hrvatskoj gleda negativno, da postoji zavist, nasljeđe socijalizma. Ne mislim da tog problema mentaliteta nema, ali to su previše skučena objašnjenja. Zazor prema tuđem uspjehu i bogatstvu nije nešto što bi bilo ugrađeno preduboko u našu kulturu da bi bilo nepromjenjivo. To je rezultat okolnosti. A okolnosti su bile takve da ljudi nisu imali povjerenja i nisu vidjeli koristi od uspjeha ljudi koji su se uspeli devedesetih. Nije bilo osjećaja da je njihov uspjeh izboren po fer pravilima igre. To je kao u nogometu: ako sudac nije fer, ne priznajemo poraz! Sada ljudi sve više imaju prilike gledati poduzetnike koji uspijevaju na svjetskom tržištu, u pravoj, otvorenoj tržišnoj utakmici, i siguran sam da najveći broj ljudi to razumije i cijeni, mnoge to i veseli. Uostalom, naš izvoz ne raste po duhu svetome, nego kapilarno, u brojnim industrijama i malim i srednjim poduzećima. I to je sila koja se pomalo formira. Trebat će vrijeme, ali na kraju će ona postupno transformirati hrvatsko gospodarstvo jer zaobilazi ovaj prevelik i trom državni sektor. Gdje ste čuli da u ligama petice sudjeluje ili je osvaja neki državni nogometni klub ili da državna regulatorna agencija bira nogometaše?

Kapitalizam bez kapitalista

Kolike su šanse za oživljavanje prilično skučenog i tromog tržišta kapitala u nas? Izlazak SPAN-a na Zagrebačku burzu unio je malo živosti, ali danas još vlada zazor prema trgovanju dionicama, nakon kraha tržišta 2008. godine.

– Takvih je pokušaja bilo i prije, no tek s nedavnom pojavom informatičke kompanije SPAN dobili smo novu dionicu čija je likvidnost solidna. Priča poput SPAN-a u Hrvatskoj ima određen broj – govorimo o kompaniji s godišnjim prihodom od oko 90 milijuna eura – i nadam se da će taj slučaj privući i druge vlasnike sličnih poduzeća s potencijalom rasta da razmotre izlazak na burzu kao opciju za novu fazu financiranja rasta i razvoja.

Tu bih se vratio na onu priču o kapitalizmu bez kapitalista. Sve najlikvidnije dionice velikih kompanija na Zagrebačkoj burzi, osim jedne – Atlantic grupe – dionice su kompanija koje su postale privatne kroz neki oblik privatizacije. Iako su privatizacije kroz uvrštenja na burzu bile najbolje i najtransparentnije, ta je metoda nedovoljno korištena. Kao rezultat toga imamo tržište kapitala koje je prije 15 godina pratilo razvoj tržišta u Budimpešti i Pragu, a danas je marginalno i periferno. Nevidljivo. Ne samo globalno, nego čak i u regionalnim okvirima srednje i istočne Europe.

Svejedno je uveden porez na kapitalnu dobit, dok onaj na nekretnine, kao prevladavajuću klasu imovine u nas, nikako ne prolazi...

– Uvođenja poreza na kapitalnu dobit bilo je nepotrebno, ali ima tu više faktora koji su odmogli – od zadržavanja državne kontrole u prevelikom broju poduzeća do duge stagnacije ekonomske aktivnosti. To se može promijeniti na dva načina.

Prvi i brži je ako Vlada odluči paralelno potaknuti razvoj tržišta kapitala i poboljšati upravljanje i nadzor nad svojim kompanijama. Država u portfelju ima kompanije čije su dionice već uvrštene na tržište i koje su izložene konkurenciji, a u kojima nema javnog interesa. Njihovom prodajom država može dobro zaraditi. Primjeri su HPB, ACI i Podravka.

Još važnije, Vlada ima kompanije u kojima zbog javnog interesa može zadržati kontrolu nad 25 posto plus jedna ili 50 posto plus jedna dionica. Takav je HEP i njegovim bi uvrštenjem na burzu mogla poboljšati upravljanje i financijski ojačati kompanije. To je interes i poreznih obveznika, ali i više od dva milijuna članova mirovinskih fondova.

Oni bi sigurno kupovali takve dionice i kroz to potencijalno stvarali koristi za buduće umirovljenike. Drugi način razvitka tržišta kapitala je sporiji i zasniva se na uvrštenju samoniklih privatnih poduzeća koja izlaze na burzu.

Još samo da je slomiti i predodžbu o burzi kao "kladionici"...

– Zato treba proširiti razumijevanje da tržište kapitala nije nikakav kasino za odabrane, nego institucija koja pomaže jačanju, rastu i razvoju poduzeća.

To znači otvarenje novih radnih mjesta, a potencijalno i sudjelovanje radnika u vlasništvu poduzeća, što može biti motivirajuće ako se pametno strukturira. Jedan od motiva za izlazak SPAN-a na burzu, prema riječima predsjednika uprave, bio je upravo taj – da i zaposlenici mogu postati dioničari.

Na tome upravo rade i u Infobipu, i prije izlaska na burzu, ali ne zagrebačku. Kako nekog u Hrvatskoj, kome je to potrebno danas objašnjavati, uvjeriti da bi mu se možda više isplatilo uložiti u dionice Infobipa, kada to bude moguće, nego u neku nekretninu za iznajmljivanje?

– Drugačije bih postavio stvari. Veoma je teško nekome reći je li mu bolje uložiti u dionice Infobipa jednom ako ćemo imati prigodu kupovati ih na burzi, ili u nove apartmane. I dosad su neki Dalmatinci radije kupovali dionice Microsofta, a neki drugi ulagali u apartmane.

U redu, drugih je bilo mnogo više, otvoreno je pitanje tko je bogatiji i zadovoljniji u životu. Ali, želim reći sljedeće: netko razumije globalni tehnološki sektor, a netko se razumije u izgradnju i najam apartmana u turističke svrhe.

Uostalom, ulaganje u dionice nije nimalo jednostavno. Ne svodi se to na kupi dionicu pa čekaj da se automatski obogatiš. Ulaganja u dionice su rizična, za to treba puno znanja ili dobar savjetnik, a ni jedno ni drugo nije lako naći.

Međutim, ono što svakako možemo reći je – šaraj malo, ne stavljaj sva jaja u istu košaru. Jedno je zaljubljenost u nekretnine kao klasu imovine, a drugo je razborito ulaganje.

Mi smo, generalno, previše privatne imovine zaključali u nekretnine, a premalo ulažemo u biznise, dionice... Ako ćemo iskreno, meni nema ništa prirodnije nego da pokraj ovakvog mora Istrani, Primorci i Dalmatinci ulažu u nekretnine i turizam.

To je gravitacijska sila, samo bi je se možda moglo malo korigirati jer je život pun i neugodnih iznenađenja, poput onog koje se zbog pandemije dogodilo u turizmu lani. To je dobra pouka zašto treba diverzificirati ulaganja.

Moderno je zazivanje propasti kapitalizma, no ima li za to temelja u stvarnim činjenicama, na svjetskoj razini?

– Baš tako, proricanje propasti kapitalizma nikako da izađe iz mode. Poduzetništvo i tržište, odnosno konkurencija su infrastruktura civilizacije. Čak su i moderne diktature na istoku prigrlile većinom kapitalističke institucije. Jednako tako, poduzetništvo i tržište ne mogu biti uspješni bez dobre države.

Sukob tržišta i države ustvari ne postoji na način kako ga zamišljaju ideolozi. Postoji samo pitanje njihova produktivnog prožimanja. Uopće je glupo govoriti o tome, no kako se kod nas o ovoj temi još uvijek raspravlja iz nekih zastarjelih ideoloških perspektiva, treba naglasiti da je i dobra država jednako tako infrastruktura civilizacije.

Mislim na učinkovito i pravedno pravosuđe, javno obrazovanje i zdravstvo, sigurnost, regulaciju tržišta s ciljem osiguranja fer natjecanja, fizičku infrastrukturu i tako dalje. Kroz te funkcije države odvija se i preraspodjela koja utječe na to kako su bogatstvo i dohodak, kao i životne perspektive svakog pojedinca, raspoređeni.

EU nije SAD

Vi ste nedavno na "Ekonomskom labu" imali potrebu reagirati na komentar jednog našeg utjecajnog kolumnista upravo na tu temu. Zašto?

– Zato što se, kada se otvori to pitanje, prečesto kopiraju aktualne američke rasprave koje su dobrim dijelom samo njihove. SAD ima visok stupanj nejednakosti i koncentracije bogatstva i tamo je to glavna društvena tema. EU i mi nismo taj slučaj, raspodjele su puno ujednačenije.

Ima još jedan primjer opće rasprave jednakog intenziteta: klimatske promjene, odnosno tranzicija na čistije izvore energije. Tome se sada pristupa bučno, ideološki. Međutim, u konačnici je pitanje kako će države kroz porezne sustave i infrastrukturna ulaganja promijeniti poticaje tako da poduzetnici i razvoj tržišta kroz nova ulaganja na terenu tu tranziciju doista i izvedu. Dakle, opet prožimanje privatnog i javnog.

Koliko će nas unazaditi pandemija, mislim na Hrvatsku, i koliko će potencijalno produktivne društvene energije "usisati" podjele koje su se oko nje razmahale u društvu?

– U ekonomskom smislu kroz pandemiju smo prošli izvrsno. Vratili smo se na razinu ukupne ekonomske aktivnosti iz 2019., imamo oko jedan posto više zaposlenih nego prije pandemije, realne plaće su veće, i sve smo to postigli unatoč velikoj ulozi turizma koji je teško stradao prošle godine. Donekle se oporavio ove, ali je i dalje na razini godine značajno ispod 2019., iako je sam kolovoz u turističkom smislu bio sjajan.

Međutim, ovaj jesenski val nas je zatekao nespremne. Vjerojatno zbog toga što je samo 60-70% starije i zdravstveno ranjive populacije bilo cijepljeno. Pitanje je kako nam se to dogodilo. Netko nadležan bi trebao objasniti zašto se prije toga toliko raspravljalo o cijepljenju djece i mladih, a nije se fokusirano raspravljalo o cijepljenju rizičnih skupina i vodila kampanja ciljano prema njima.

Sada su crne brojke dovele do novih mjera i podjela, što dovodi do teške psihološke situacije u društvu i što će imati i negativne ekonomske posljedice. Očekujem pad potrošnje u studenom i prosincu. Ni izbliza kao u vrijeme zatvaranja 2020., ali osjetit će se. Ipak, očekujem da će usporavanje biti kratkotrajno.

Brojke o zarazama su na tjednoj razini počele padati, što znači da nam se vjerojatno ponavlja scenarij s prijelaza 2020. u 2021., a to bi značilo da izgledi za gospodarski rast 2022. ostaju dobri.