Predstavljajući paket zdravstvenih zakona ključnih za provođenje nove reforme zdravstva, ministar zdravstva Vili Beroš kao glavne ciljeve obećao je jačanje javnog zdravstva, preventive, rano otkrivanje bolesti, reorganizaciju bolničke zaštite i ulaganje u ljudske resurse uz financijsku stabilnost.
Ako izuzmemo uobičajene i već toliko puta ponovljene fraze o postizanju održivog zdravstvenog sustava s pacijentom u središtu, što nas, zapravo, očekuje nakon što novi zakoni zažive u praksi?
Promjene u sektoru zdravstva mogu se podijeliti na tri cjeline: paket zdravstvenih zakona ključnih za novu veliku reformu sustava, izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti te Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Ono što građane, ali i sve koji rade u zdravstvenom sustavu, najviše zanima nova su zakonska rješenja za kronične probleme koji godinama opterećuju isti taj sustav čineći ga nedovoljno učinkovitim i preskupim za održavanje.
Novi zakonski paketi dotiču se, u većoj ili manjoj mjeri, gotovo svih problema, od organizacijskih do sustavnih. No ako je suditi prema većini predloženih zakonskih izmjena i iskustvima sa svim dosadašnjim reformama, te je promjene teško nazvati korjenitima.
Za početak je to dugonajavljivana reorganizacija bolničkog sustava koja uključuje novu kategorizaciju bolnica, ali i prenošenje upravljačkih prava općih bolnica na državu.
Do sada su osnivačka prava nad općim bolnicama imale jedinice lokalne samouprave, a najavljeni prijenos sa županije na državu trebao bi omogućiti objedinjenu javnu nabavu, spomenutu novu kategorizaciju i formiranje centara izvrsnosti. Županijama ostaje pravo da daju mišljenje u postupku imenovanja i razrješenja ravnatelja opće bolnice na svom području.
Izvanbolnička specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita, specijalne bolnice, lječilišta i poliklinike ostaju u upravljačkoj nadležnosti županija. Tercijarna razina zdravstvenih ustanova, koja uključuje KBC-ove, KB-ove i klinike, kao i do sada, ostaje u nadležnosti države.
Što se tiče obećanog pojačanja primarne zdravstvene zaštite, fokus se ponovno vraća na domove zdravlja, koji će proširiti djelatnost.
Svaka županija imat će po jedan dom zdravlja, koji će moći imati i svoje podružnice ako je riječ o otocima ili drugim zahtjevnim geografskim situacijama.
Uz one djelatnosti koje već imaju, domovi zdravlja trebali bi dobiti psihološke, logopedske i druge specijalističke usluge. Sanitetski prijevoz, koji je prijašnjom reorganizacijom bio razdvojen, vraća se pod djelatnost Zavoda za hitnu medicinu.
Novi zakon trebao bi regulirati odnos i između javnog i privatnog zdravstva, i to u onom dijelu koji je do sada bio siva zona, a odnosi se na dopunski rad liječnika izvan bolnica i čisti sukob interesa.
Po novom, liječnik koji obnaša dužnost ravnatelja, zamjenika ili pomoćnika ravnatelja, predstojnika klinike ili zavoda više ne može biti osnivač zdravstvene ustanove ili trgovačkog društva u istoj djelatnosti. Pravilnikom će se odrediti i da šef klinike koja ima liste čekanja više neće moći dobiti dopusnicu za dopunski rad izvan radnog vremena.
Na taj način, kako je objasnio ministar Beroš, “obavljanje dopunskog rada uvjetovat će se učinkovitim upravljanjem listama čekanja”.
A što se još uvijek dugih lista čekanja tiče, uvodi se novi Pravilnik koji bi trebao utvrditi prihvatljivo vrijeme čekanja na preglede, a ponovno se vraća model ugovaranja dodatne usluge kod privatnika u slučaju velikih lista za pojedine preglede. Ta će usluga za pacijente biti besplatna.
Mijenja se i postojeći model odlaska u mirovinu. Zdravstvenim radnicima u javnoj službi po novom će se omogućiti da privatnu praksu mogu obavljati bez dobivanja suglasnosti Ministarstva zdravstva najdulje do navršenih 68 godina života, umjesto dosadašnjih 65 godina.
I to jednakim bodovanjem koeficijenata specijalista bez obzira jesu li na primarnoj ili na višim razinama zdravstvene zaštite. Već sada, naime, imamo 104 ambulante bez liječnika, a za pet godine njih 700 iz obiteljske medicine trebalo bi otići u mirovinu. Hoće li ovo rješenje pomoći, ostaje nam vidjeti.