Otmicom i ubojstvom Ivana Stambolića 25. kolovoza 2000. godine režim Slobodana Miloševića zadao je jedan od posljednjih udaraca svojim političkim protivnicima.
Tog ljeta mnogi nisu sumnjali da je zemlja na pragu velike prekretnice, no malo tko je mogao pretpostaviti da će upravo Stambolić, ključna figura Miloševićevog dolaska na vlast i najbrže smijenjeni suradnik, biti žrtva čija će smrt zapečatiti desetljeće obilježeno najokrutnijim događajima u povijesti nakon Drugog svjetskog rata, piše BBC.
- Srbija se nikada nije suočila sa suštinom sukoba između Stambolića i Miloševića, a to povlači posljedice do dana današnjeg, kaže u intervjuu za BBC odvjetnik Radoje Stefanović, dugogodišnji suradnik obojice.
Kosovski političar Azem Vlasi također se slaže da je razlaz mogao biti drugačiji.
- Da je Stambolić ostao na političkoj sceni, sigurno ne bi bilo toliko zle krvi i, što je najvažnije, onih koji danas nastavljaju Miloševićevu politiku", kaže Vlasi.
Izbori za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, na kojima je Stambolić navodno planirao sudjelovati, bili su zakazani za 24. rujna 2000. godine.
Vlasi, koji je sa Stambolićem ostao u prijateljskim odnosima i nakon njegova povlačenja iz politike početkom devedesetih, posljednji se put s njim susreo nekoliko mjeseci ranije, u lipnju.
Stambolić ga je tada upoznao s idejom oporbe o izlasku na rujanske izbore, koju je on "pomišljao objeručke prihvatiti".
- Bio je odlučan da se Miloševiću mora stati na put", ističe Vlasi.
Kaže da je to doživio kao "odraz Stambolićeve političke hrabrosti, ali i velikog osjećaja odgovornosti i krivnje za dovođenje Miloševića na scenu".
Odvjetnik Stefanović priča da je sa Stambolićem često šetao po Košutnjaku, kako bi mogli razgovarati o važnim stvarima, bez da ih prisluškuju. Zvali su to "odlaskom u šumu".
Stambolić se tog 25. kolovoza spremao proslaviti rođendan mlađe kćeri Tijane i navečer otići na Sabor trubača u Guču. Sigurno nije očekivao da će umjesto u Guči završiti na Fruškoj gori. Ipak je nekoliko puta prorekao da se Miloševiću bliži kraj, ali se i pitao hoće li učiniti još kakvo zlo, sjeća se Stefanović.
Ivan Stambolić je otet dok je trčao u beogradskom parku Košutnjak 25. kolovoza 2000. godine. Pretpostavlja se da je istoga dana likvidiran.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u ožujku 2003. u jami sa živim vapnom na Fruškoj Gori kod Novog Sada.
Obdukcijom je utvrđeno da je ubijen metkom u potiljak, ali i da nedostaju neki dijelovi kostura.
"Vapno mogu objasniti idejom da se unište tragovi zločina, ali ništa značajno za naš rad time nije uništeno", rekao je specijalist sudske medicine Slobodan Savić koji je s kolegom Miroljubom Obradovićem obavio obdukciju.
Tim postupkom utvrđeno je da nedostaju neki dijelovi kostura - nedostajale su obje ruke, jedan vratni pršljen i podjezična kost".
Prof. Savić drži da nije bila riječ o mučenju, već o nemaru.
- Koliko ja znam, nitko od specijalista nije bio na licu mjesta tijekom ekshumacije, ističe on i dodaje da je "riječ o malim kostima, koje se razgradnjom tkiva mogu odvojiti i koje netko nedovoljno stručan, tko ne zna točno što traži, ne bi ni mogao pronaći".
Međutim, i nakon toliko godina smetaju takve nedorečenosti, ističe Savić.
Pregledavajući posmrtne ostatke, liječnici su naišli na još jednu zanimljivost - kroz jednu ulaznu ranu na zatiljnom dijelu lubanje (što je tipično za pogubljenja) ušla su dva metka.
Savić Kaže da je u njegovoj 37-godišnjoj praksi to bio jedini takav slučaj.
Povjesničarka Ljubinka Trgovčević misli da je u načinu na koji je Stambolić ubijen bilo nečeg "patološkog".
"Onaj (ili oni) koji su naručili to ubojstvo napravili su monstruozan plan – da ga ponize tako što će kleknuti pred jamom koju kopaju, da bi ga zatim polili vapnom. Tako da ništa ne ostane od njega", rekla je za BBC.
Prvostupanjskom presudom Posebnog odjela za suzbijanje organiziranog kriminala Okružnog suda u Beogradu u srpnju 2005. iza rešetaka je poslano osam visokih dužnosnika Državne sigurnosti i pripadnika Jedinice za specijalne operacije (JSO).
Osuđeni su na maksimalnu kaznu zatvora od 40 godina.
Slobodan Milošević označen je kao nalogodavac, ali, nikada mu nije suđeno.
Stambolića njegovi suvremenici opisuju ga kao "diplomatičnog ali lakovjernog" političara, koji je "duboko vjerovao u demokraciju, nije se bavio privatnim životom svojih suparnika i nije prebrojavao krvna zrnca".
Njegov štićenik Milošević, kojega je poznavao sa studija na Pravnom fakultetu, početkom sedamdesetih postao je njegov zamjenik u beogradskom "Tehnogasu".
-Stambolić je beskrajno vjerovao Slobodanu Miloševiću i imao lijepo mišljenje o njemu", kaže Stefanović.
Prisjeća se da se, dok su svi zajedno radili u "Tehnogasu" prepričavao vic: "Ako me pitate koliko je dva plus dva reći ću četiri, a ako pitaju Slobu, on će reći" vjerojatno četiri, ali hajde da pitamo Stambolića".
Stefanović ocjenjuje da je Stambolić 1987. godine, prije Osme sjednice, još bio uvjeren da će Miloševićeva nacionalistička politika biti kritizirana a ljudi oko njega se razbuditi -, samo je trebalo strpljenja.
Osma sjednica Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista Srbije (SKS) održana je 23. i 24. rujna 1987. i drži se službenim početkom nacionalističke politike Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsjednika SKS.
Na sjednici je smijenjeno nekoliko dužnosnika beogradskog Komiteta Komunističke partije Srbije, inače Stambolićevih saveznika.
Tu je došlo do razlaza između Stambolića i Miloševića. U korijenu sukoba bili su različiti pristupi pronalaženju rješenja za tadašnju gospodarsku situaciju, etničke napetosti na Kosovu i njegov status unutar Federacije.
Stambolić, tadašnji predsjednik Predsjedništva Srbije, smijenjen je u prosincu 1987., kada se i povukao iz politike, a Milošević je državu devedesetih vodio u ratove.
No, Stambolić nije potpuno nestao – održavao je osobne kontakte, javno pozivao Miloševića na ostavku kada su ubijene prve žrtve tijekom prosvjeda 9. ožujka 1991. na ulicama Beograda u sukobima prosvjednika i policije.
Posjetio je i ratno Sarajevo pokušavajući pokazati da ne misle svi na isti način.
Stefanović misli da je važno "objasniti da ono što je Jugoslaviju uvuklo u sukobe nije moralo završiti u tolikoj krvi".
- Ne možemo se pomiriti i živjeti u normalnom zapadnobalkanskom okruženju ako se građanima Srbije svakodnevno servira da su Hrvati ustaše i zločinci, da su Crnogorci nekakvi separatisti koji su protiv crkve, da su Albanci primitivni divljaci, zaključuje.