Svako zlo za neku... novu riječ u kolektivnoj memoriji! Evo, još nismo naučili niti što zapravo znači ta famozna "recesija" – koja je u narodnom govoru vremenom postala sinonim za svaku krizu, pa i kad bakice s pijace/pazara pred TV kamerama govore o padu potražnje za brokulom – a već se bahatimo s izrazima kao što su komorbiditet ili incidencija... Sve sami ekonomski i medicinski stručnjaci.
Ali, naravno da s tim ne prestaje priča o korisnim ili bolje reći poučnim stranama krize. Ova aktualna, uzrokovana pandemijom koronavirusa, nudi još neke korisne poučke, koji bi nam mogli pomoći da iz ove krize iziđemo pametniji i bogatiji, barem za neka opća ekonomska znanja. Jasno, ako je preživimo.
LEKCIJA PRVA: Iako svi traže pomoć države, vrijeme je da nauče i ponavljači – u ekonomiji nema besplatnog ručka. Iz Vlade se čuje kako će nas Covid-19 kriza stajati ukupno 28 i pol milijardi kuna, imajući u vidu sva izdvajanja, pa i ona za dugove u zdravstvu. Još ako imate pad prihoda u proračunu... Otud i najnoviji rebalans državnog proračuna.
Dobra je vijest u tom kontekstu da će se nove mjere pomoći gospodarstvu financirati iz europskih fondova, ali o tome više u lekciji o petoj lekciji.
U najboljem slučaju, ove se godine očekuje deficit od oko osam posto BDP-a (to još zvuči dobro nakon prvih procjena uslijed povijesno najveće stope pada BDP-a od 15 posto u drugom tromjesečju obilježenom "lockdownom") ili negdje 30 milijardi kuna. A prošle godine ta je stavka iznosila "samo" 1,5 milijardi kuna. Javni dug će se – prema projekcijama ministra financija Zdravko Marić – popeti na nekih 86 do 87 posto BDP-a, a to znači da mnoga pitanja ostaju otvorenima na ministrovom stolu i nakon rebalansa. Jer, uvoj su godini rashodi neplanirano skočili 16 milijardi kuna.
Uzgred rečeno, guverner HNB-a Boris Vujčić dogodine optimistično očekuje rast hrvatskog gospodarstva od preko 5 posto, dok razinu povratka na BDP iz 2019., čak i nešto veću, očekuje tek 2022. godine...
Iz oporbe se na Vladine projekcije rasta BDP-a može čuti da je riječ o neambicioznoj projekciji rasta, odnosno, to je za njih dokaz da se i do sada raslo na krilima rasta europskog gospodarstva, dok sama Vlada nema razrađene dokumente koji bi ukazali na plan promjene i jačanja gospodarstva.
LEKCIJA DRUGA: U početku krize napuhavana priča o ekonomskoj samodostatnosti – pokazala se potpuno iluzornom čak i u okvirima ovako "male" ekonomije jer poticanje potrošnje građana u ovakvim okolnostima ne može biti čvrst temelj osjetnijeg rasta BDP-a. Isto kao što bez izvozne dimenzije nema niti rasta gospodarstva u perspektivi. A ako nešto izvozite, onda je valjda logično da i uvozite, tj. i vi kupujete nečiji izvoz. Kad smo ulazili u EU, pričali smo s osmijehom na licu o potencijalu prodora na tržište s više od 500 milijuna potrošača. Koliko smo toga stvarno iskoristili?
Kad smo već kod ideje samodostatnosti, ona kod nas pada već na prvom testu – poljoprivredi, proizvodnji hrane. Ako se nešto nije isplatilo proizvoditi prije pandemijske krize, teško da će u hrvatskim uvjetima i s toliko otvorenih pitanja u poljoprivredi postati lukrativnim poslom nakon nje. Na koncu, to je pokazala već i uspostava normalnih tokova opskrbe nakon izlaska iz "lockdowna" i prisilnog okretanja malim proizvođačima. A podsjetimo, samo u 2019. uvezli smo 2,7 milijardi kuna prehrambenih proizvoda više nego u 2018. godini...
LEKCIJA TREĆA: Ako dosad niste shvatili, sad jeste: ne može stabilnost bilo koje ozbiljne ekonomije počivati na udjelu u BDP-u kojeg donosi turizam, ma koliki on bio. Upravo zbog njegove osjetljivosti na izvanjske ugroze. Godinama smo lamentirali što će biti "ako pukne neka bomba", aludirajući na terorističku opasnost, kad tamo – poharala nas viroza. I to kako! Reindustrijalizacija, jasno, vodeći računa o ekološkim standardima i imperativima današnjice, zato se nameće kao nužnost bilo kakvog planiranja budućnosti kad je riječ o strukturi nacionalne ekonomije.
LEKCIJA ČETVRTA: Iako megalomanska ideja o državnoj veledrogeriji – a čuli smo je i iz usta inače uvijek racionalnog ministra Vilija Beroša, u kojeg kao da je na trenutak "ušla" Katarina Peović - ima jedino razumno "opravdanje" u djetinjastoj želji da se može posezati u njezine resurse neograničeno i bez obveze redovitog podmirenja duga (što je onda idući korak ovakvog "promišljanja" – tiskanje novca?!), ova kriza nas je podsjetila da država ne treba privatizirati baš sve važne djelatnosti, institucije i industrije.
Uostalom, nešto na tu temu možemo naučiti i od, primjerice, Francuske i Njemačke, u čiju sistemsku privrženost tržišnoj ekonomiji ipak nemamo razloga sumnjati. A nitko ih zbog toga ne proziva "socijalistima" ili "komunistima". Sudbina nesretnog Imunološkog zavoda se i ovoga puta nameće kao neizbježna asocijacija na temu državnih intervencija u ekonomiju...
LEKCIJA PETA: Euroskeptici i otvoreni zagovornici antieuropskih politika (među njima i oni na plaći Europskog parlamenta) u početku krize, zbog spore reakcije Bruxellesa, imali su koliko toliko pokrića za teze u stilu "Eto vidite, Europa nema odgovora na krizu, raspada se, nitko nikome ne pomaže"... No, vrijeme ih je potpuno demantiralo. U našem konkretnom slučaju, uz instrumente oporavka koji je predložila Europska komisija i novi višegodišnji financijski okvir, u razdoblju od 2021. do 2027. Hrvatska će na raspolaganju imati dvostruko više sredstava nego u prethodnih sedam godina, odnosno, u prethodnom europskom proračunskom razdoblju.
Uostalom, i Hrvatska je korisnica programa europske pomoći za gospodarski oporavak nakon pandemije. Europski SURE program namijenjen očuvanju radnih mjesta dolazi kao spas u zadnji čas. Ali ne i kao poklon – ti će se izdaci financirati izdavanjem obveznica na europskoj razini.
Kako god, mjere usmjerene za suzbijanje šteta u gospodarstvu zbog pandemije iduće će se godine uglavnom financirati – upravo novcem iz EU sredstava.
Kad smo već kod euro-benefita, kažimo i da je Europska investicijska banka (EIB) tijekom proteklih nekoliko tjedana objavila dva značajna programa financiranja tvrtki u Hrvatskoj. Nedavno je EIF, gdje je EIB većinski dioničar, najavio ulaganje od 70 milijuna eura u Hrvatsku kroz tri lokalna fonda rizičnog kapitala... Tu su i milijuni eura koji će stići iz Fonda solidarnosti na ime šteta u zagrebačkom potresu... Dakle, ako se bavite brojevima, a ne politikantstvom, jasne su koristi europske integriranosti u okolnostima velike krize, čak i ako znamo da Hrvatska treba izdvojiti 703 milijuna kuna doprinosa za proračun EU.
Naposljetku, i ptice na grani i brucoši ekonomije znaju da bismo lakše podnijeli ovu krizu da smo već u eurozoni (čemu se protive populisti, baš kao i krajnja desnica i ljevica) jer bismo u tom slučaju imali potporu Europske središnje banke i Europskog stabilizacijskog mehanizma.
LEKCIJA ŠESTA: Aktualne potpore gospodarstvu, odnosno pomoć za očuvanje radnih mjesta, znak su promišljanja širine problema i njegovih mogućih posljedica u slučaju masovnih otkaza, no ujedno i podsjetnik da takva pomoć neće moći biti neograničena. Neki su zazivali "helikopterski novac", gdje bi Vlada onda, neovisno o politici središnje banke, dijelila novac i tako "gasila" moguće "požare". No, to nijedna država u Europi ne radi, pa tako ni Hrvatska, koja je mukotrpno došla do stabilnosti državnih financija, odnosno smanjivanja javnog duga i vođenja odgovorne fiskalne politike – najveće pohvale u tom smjeru idu spomenutom Mariću – što je pandemija žestoko uzdrmala, ali ne i posve urušila.
No pritom valja upozoriti na zamku o kojoj u jednom svom tekstu govori i analitičar Miodrag Šajatović, glavni urednik Lidera: "Velika je opasnost da premijer sav svoj kapacitet posveti samo održavanju kakve-takve stabilnosti i krpanja rupa ondje gdje se netko pobuni. Uz takve sumnje logično je zapitati se i jesu li nove mjere za spas radnih mjesta u gospodarstvu, tj. za sprečavanje slanja ljudi na burzu, tempirane baš uoči objave prijedloga državnog proračuna za 2021. Bit će veliko iznenađenje ako u tom dokumentu bude reducirana masa plaća koje se financiraju iz proračuna. Kad se zbog jednakih ili viših plaća u javnom sektoru 2021. netko pobuni, moguće je zamisliti premijera kako opet maše s tih sedam milijardi koliko je 'Vlada dala realnom sektoru".
LEKCIJA SEDMA: I ova je kriza ukazala koliko je krhka ekonomija koja nije atraktivna stranim ulagačima. Za razumijevanje šire slike, nije loše imati na umu i kako su izravna inozemna ulaganja u svijetu u prvoj polovini godine pala 49 posto u odnosu na isto razdoblje lani, a protupandemijske mjere i strah od recesije najteže su pogodili Europu, pokazalo je najnovije izvješće Ujedinjenih naroda.
Ono što bi nas tu trebalo zanimati je – kako da bogom dana Hrvatska uistinu postane i zanimljiva ulagačima. Ljepota prirode – za koju smo najmanje zaslužni mi koji tu živimo i bacamo smeće gdje stignemo - tu ipak nije presudna. Dakle, ključno je pitanje - jesmo li voljni napokon otkloniti sve birokratske i druge barijere zbog kojih je ovdašnja ulagačka klima kod nekih investitora opisana onom neslavnom kraticom ABC ("Anything but Croatia!").
"Ovo je trenutak da se počnemo strateški usmjeravati ka IT industriji, koja je konkurentna inženjerskom dijelu, a imamo niže plaće nego zemlje zapadne Europe. Nitko Vladi ne bi zamjerio snažan reformski paket koji uključuje korjenite promjene u pravosuđu i drugim dijelovima državnog sustava... Treba odvojiti linearne rezove od korjenitih reformi. Jedno je kada režete neefikasni dio - to može biti reforma, ali ako maknemo višak ljudi iz javnog sektora, ključno je pitanje kako učiniti potom sustav efikasnijim", rekao je pak analitičar Vuk Vuković.
Zbog zgušenosti medijima korona-vijestima, ispod radara je široj javnosti prošla vijest o ulaganju u istarski Višnjan, gdje švicarska tvrtka Frilite SA ove godine planira investirati 50 milijuna kuna u izgradnju svoje nove tvornice. Švicarci se inače baveproizvodnjom i preradom minerala, mikrosfera – perlita, na bazi vulkanskih stijena, koji se koriste u građevinskoj industriji za ekološku gradnju i energetsku učinkovitost u građevini. Iduće bi godine u pogon trebala biti puštena prva od ukupno četiri očekivane proizvodne linije...
Naravno, ni to nije moglo bez lokalnih sukoba – pa su se tako zbog te investicije pokačili nezavisni načelnik Angelo Mattich i tamo oporbeni IDS-a. IDS-ovci se protive bilo kakvom industrijskom postrojenju jer bi ono, tvrde, moglo ugroziti turističku i poljoprivrednu perspektivu tog dijela Istre... Srećom, Švicarci još nisu odustali, ali i taj pozitivni primjer očito ne može bez egide "naša posla", zbog koje je i nastala spomenuta posprdna kratica o Hrvatskoj.
LEKCIJA OSMA, SAMO ZA VLADU: "Postojeći dugovi ne mogu se zanemariti, no treba napraviti preventivne i reformske iskorake u zdravstvenom sustavu. Moramo prevenirati situaciju kako zdravstveni sustav ne bi generirao 220 milijuna kuna za mjesec... Kad i izmirimo sve obveze prema veledrogerijama, ako ništa ne promijenimo, za godinu dana opet ćemo imati dug od 2,5 milijarde kuna", rekao je ministar Marić.
Dakle, itekako je svjestan naraslog problema neprovođenja reformi (ne samo u zdravstvu!) i višegodišnjeg guranja rastuće grude pod tepih Banskih dvora. Konkretno, na primjeru odavno uzdrmanog zdravstvenog sustava, jasno je da će teško preživjeti pandemijsku višemjesečnu krizu bez ozbiljnih posljedica na štetu ljudi oboljelih od najrazličitijih bolesti.
Znači li to da će premijer Andrej Plenković u drugom mandatu zagristi u taj neugodni problem i uhvatiti se reformi koje su se dosad uvijek odgađale, jer su na horizontu uvijek neki izbori u daljini (dogodine su na redu lokalni)? Nadamo se da hoće, jer bi sve drugo bilo kalkulantstvo i pretpostavljanje dnevno-političke pragme razvojnoj viziji bolje Hrvatske.
I zato, kad netko kaže da nakon ove pandemije "više ništa neće biti kao prije", to je prokleto točno. Prije svega u onoj mjeri u kojoj smo sami spremni izvući pouke iz čitave ove situacije.